Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Nožem.Joso pogledavaše sad oca, sad Antonija.- Valja da Antonija sakrijemo. Reći ćemo, da ga nismo vidjeli. Najbolje je da se sakrije ujednu spilju do mora. Joso, ti ćeš mu nositi hranu.- Da, ja ću mu nositi hranu; no, Antonio, reci, gdje si ga ubio? Zašto si ga ubio?- Alfredo je dao mnogo, mnogo novaca Lovri i Luki, da me ubiju. Ove noći čučio sam narubu ceste iza Salettijeve kuće. Sluge me nađoše. Imali su velike toljage. Da me ne ubiju,bjež ja niz brijeg. Nisam se baš uplašio toliko njihovih toljaga, no ne htjedoh, da me prepoznadu.Ja trčim, a ispred mene stvori se Alfredo. Reče mi, da sam... kopile, ispruži kuburuprema meni, a ja, da se spasim, skočim k njemu i rinem mu nož u prsa.Sva trojica umukoše...- Ako te budu tražili, kazat ćemo, da te nismo vidjeli - šapne stari mornar.- Je li se valjao po cesti, kad si ga probo? - pitaše Joso bojažljivo.- Ne znam; udarih i naglo otrčah.- Je li te tko vidio? - upita Martin.- Sluge valjda.- Zlo po tvoju kožu, ako te ulove - zaglavurda Joso, gutajući teško slinu.- Sakrijte me. Joso, ti ćeš ići podvečer u Lučicu, da čuješ, što ljudi govore.- Čuješ, kako si ga ubio? Zar ne: ovako? - upita Joso i ispruži mršavu ruku prema njemu.- Da - kimnu Antonio i zagleda se u plamen.IX.Načelnik Ermano Murelli duže se vremena zabavi u svojoj pisarni, prevrćući i pregledavajućirazne spise. Bilo je već kasno; cijeli je sat prošao, što je Alfredo otišao kući veseo izadovoljan opipavajući džep, u kojem bijahu novci, onih pet stotina forinti. Načelnik čitašenjegova pisma jednako smiješeći se i gladeći okruglo rumeno si lice. Mala sobica bilaje prepuna dima. Na stolu se jošte rumenjelo nešto vina u staklenki. Murelli, držećismotku u zubima onako po strani, uvis, nagnu glavu nad desno rame, te zatvorivši desnooko, da mu ne ide u nj dim, uze promatrati Alfredov potpis na obaveznici. I on se jedobrano napio onoga zdravoga vina, pa mu se crvene i obrazi i uši, štono su iznutra bilejako runjave. Smiješeći se nad plemićevim potpisom pijucka, mljaska i liže si usnice, tepogledava u plamen lojenice, kojoj se stijenj silno puši. Načelnik pogleda na zaprašenuuru na zidu. Dva sata. Zamalo ustane, pozatvara nekoje pretince, pa uzevši lojenicu uputise u spavaću sobu, no opazivši na zidu malen okvir, ustavi se pred njim, podigne svijećui počne čitati riječi, natiskane na lijevoj hartiji u onom okviru. Lijepa i glatka hartijabijaše dekret, kojim mu bjehu javile oblasti, da je odlikovan zlatnim križem za veliku požrtvovnostprigodom poznatoga brodoloma. Načelnik se nasmiješi na veliki pečat onogadekreta, kimne zadovoljno, zanjiše se, te koračiv nekoliko puta uniđe u spavaću sobu.Na širokoj postelji protegnula se Anastazija nauznak. Na dugački nos hrče grdno, u grkljanui u hripelama cvili joj i hropće sopa. Načelnik položi lojenicu na stolić kraj uzglavlja,pa pogleda u lice svojoj ženi, kojoj se micahu usta, kano da nešto žvače. I dlake nabradavicama po licu gibahu se. Koščate, crvenkaste, kao vrućom vodom oparene i do101