Kretanja 11 - HC ITI

plesni teatar: 8< FOTO: Saša Novković >4Vjeran ZuppaLUDIO DOCTUSo Milku Šparembleku nešto sasvimizvanstrukovnoUmodernome su europskom pjesništvu neki, ali sasvimrijetki, pjesnici bili nazivani „učenima“. Takosu, primjerice, Ezra Pound ili T.S. Eliot bili ti koji suodlikovani posebnim atributom: Poeta doctus. Dakle: učenipjesnik.U hrvatskom pjesništvu, međutim, oduvijek su na posebnojcijeni bili oni sasvim drugačiji. Pjesnici koji su se ponajprijeisticali „prirodnim talentom“ i određenim „poetskimvještinama“. Ne i zasebnim intelektom ili zahvatima u takvapodručja znanja kojih bi „asociranje“ − smatralo se, a i smatrase − moglo utjecati na takozvanu „autonomiju pjesničkeriječi“. U novije je vrijeme, na primjer, Vlado Gotovac biou književnoj kritici često ocjenjivan kao poeta doctus, kao„učeni pjesnik“, pa je upravo zbog toga u našoj književnopovijesnojprosudbi uglavnom i podcjenjivan.Prije točno deset godina, u jednom razgovoru s MilkomŠparemblekom (Nemo propheta, intervju s A. Juniku i G.S.Pristašom; čas. Frakcija br. 8/1998.) pročitao njegovu, dodušeusputnu, primjedbu da je „već četiri godine proskribiraniz HNK u Zagrebu“, te da je tamo „uglavnom, personanon grata“.Prošlo je otad čitavo desetljeće, no ni situacija sa Šparemblekom,niti ona u HNK-u, nije bila stalno ista. Ali, Šparemblekje bio i djelovao uvijek jednako: izuzetno učen, astvaralački upućen na svijet plesa svakim je svojim uratkomproblemski izlazio na zahtjevnu scenu suvremenosti, te pritomulazio u izuzetno složen svijet tijela.U svijet tijela koje je klasična filozofska etika, pogotovocrkvena moralistika, problemski bila zapustila ili od sebeudaljila, a mistika potpuno napustila. Zapravo, jedino je upodručju estetike tijelo − a s načela njegove transfigurativnosti− bilo i ostalo trajno tematizirano.Tek je na početcima prošlog stoljeća, ukoliko smijemopreskočiti Nietzschea, a zahvaljujući radovima Husserla,Merleau-Pontya, G. Marcela i ponekih, sasvim rijetkih drugih(npr. G. Deleuza), tijelo sasvim ozbiljno teorijski usredišteno.To zahvaljujući prvenstveno plodonosnoj formulaciji:Je suis mon corps ( M. M.-Ponty), gdje ovako opisano Jaistodobno implicira i distancu i nedostatak distance od tijela.Sve je, međutim, započelo manje poznatim Husserlovimupozorenjem da je kognitivno, kartezijansko: Mislim, nerazdvojnopovezano uz ono motoričko samoga tijela, te da bizbog toga trebalo glasiti: Mogu.Smatram da su doslovno sve Šparemblekove plesnepredstave, makar u posljednja dva desetljeća, koncipiraneupravo s dubinskim osjećajem za taj subjektni problem tijela.Za problem originarne privezanosti „mislim“ uz „mogu“.Kretanja 11 _