Kretanja 11 - HC ITI
Kretanja 11 - HC ITI Kretanja 11 - HC ITI
8 kroz medije:godina – za Rijeku je njegova predstava Pjesma i grijeh bilai te kako „novo“, ako ništa – uvođenje u baletnu predstavuoperne pjevačice u prvom dijelu, a pop-pjevačice u drugomdijelu večeri razbilo je opće očekivanje tradicionalne plesnepublike. Razbilo, ali ne i razočaralo.Šparemblekova jednočinka Mathilde − visoko estetiziranabaletna priča o ženi razapetoj između strastvene ljubavii bračne dužnosti – u biti je priča o usamljenosti. Inspiriranzanosnom glazbom Richarda Wagnera koju je skladaona stihove Mathilde Wesendonk, Šparemblek je pokretomosmislio vjerojatno najintenzivniju ljubavnu epizodu Wagnerovaživota.Na sceni su četiri osobe – u prvom planu ostarjela Mathildekoja govori (pjeva) svoje stihove dok s nostalgijomprebire po albumu sjećanja. Iza tila „događa“ se prošlost,nižu se slike iz mladosti.U prošlosti se Mathilde, supruga Otta Wesendonka, sastajes Wagnerom, međusobno se razumijevanje pretvara ustrastvenu ljubav, od koje ostaju samo uglazbljeni stihovi.Šparemblek pristupa ljubavnom trokutu delikatno, neoptužujući. Mathilde je rastrgana različitim emocijama, anjezin je suprug stalno prisutan na sceni kao Mathildina savjestili svijest o grijehu... U bračnoj vezi nema strasti – niljubomore, ni optužbi. Samo ruka pružena na povratak, kojana kraju bude i prihvaćena.Između Mathilde i njezina ljubavnika pak nema mahnitanja.To je ljubav davanja i uzvraćanja. I neuzvraćanja. Vrhunacje drame kada mlada Mathilde (Oxana Brandiboura)potraži utočište u krilu svoje zrele osobnosti, ostarjele Mathilde(Mirella Toić), koja ju jedina razumije.Izlomljenim i uskim, a tako strastveno povezanim i širokimpokretom Milko Šparemblek prati zlosretnu sudbinumlade Mathilde, iskazanu glazbenim mislima koje se nadovezujujedna na drugu kao pokret u usporenom kretanju.Simboliku protjecanja vremena, kao jedine konstante, vidimou projekciji mreškanja mora ili pješčane pustinje. Vrijemeje i maska koju Mathilde nosi na licu, maska mladosti ilimaska otuđenosti, stida i konačne usamljenosti.Sve predstave Milka Šparembleka odlikuje scenski sklad,ravnoteža između glazbenog i slikovnog, a na plesačima jeda ju održe.* PehProsinačkoj premijeri naslova Pjesma i grijeh, 1997.godine, prethodila je nezgoda koja je stavila predstavupod znak pitanja. Drugu jednočinku, Sedamsmrtnih grijeha – posljednje zajedničko djelo Bertolta Brechtai Kurta Weilla napisano za baletnu trupu Georgea Balanchinea– Šparemblek je odlučio uprizoriti angažirajućiglumicu Oliveru Baljak. Brecht je naime glavnom ženskomliku dao Janusovo, dvostruko obličje, otvarajući – kao kazališnipisac – mogućnost angažmana glumice-pjevačice iplesačice.Balet s pjevanjem i govorom prava je opasnost i povelikzalogaj pa je Olivera Baljak – glumica koja je učila solopjevanje – bila dobar razlog da se Sedam smrtnih grijehapostavi u Rijeci. Probe su odmicale u pozitivnom ozračju,Plesnu, Lijepu Anu igrala je Mateja Pučko i upravo kada sečinilo da je „njemačka večer“ spremna za premijeru – OliveraBaljak je odlazeći s probe, koja je bila u tijeku, zakoračilau otvorenu orkestarsku rupu. „Samo sam htjela uzeti mojšešir s klavira“, rekla je Olivera ležeći u bolnici nakon operacijeslomljene bedrene kosti.Naravno, premijera je odgođena, a Praktičnu je Anu uprosincu vrlo srčano zaigrala Jozefina Jurišić, mlada riječkapjevačica pop glazbe, gotovo bez ikakva glumačkog iskustva.Ipak, ona se dobro nosila s ulogom i svih sedam smrtnihgrijeha koje su joj autori namijenili.Milko Šparemblek priznaje da se u više navrata bavio razmišljanjemo uprizorenju Brechtijane, da bi se na kraju odlučioda upravo u Rijeci uvede u predstavu Brechtove pjesme.Bertolt Brecht bio je manje poznat kao pjesnik, a više kaopolitički pisac, tako da je tu Šparemblek, na neki način, povukaoparalelu s Krležom koji je – unatoč veličini i značenjunjegovih Balada – ipak bio manje poznat kao pjesnik.Obje jednočinke išle su uz živu glazbu, što je još jedan Šparemblekovprinos totalnom teatru.˘* Priča o FredericuZivu je glazbu u Rijeci imala i izvedba Čudesnog mandarina.Izvrstan orkestar riječke Opere, pod ravnanjemNade Matošević, približio nam je Bartóka unajljepšem svjetlu i otvorio scenu plesačima aktualne generacijeriječkog Baleta.Šparemblek se vratio u Rijeku nakon više od deset godinai zatekao posve nov ansambl. Tek dvoje ili troje plesačaradilo je njegovu „njemačku večer“, a oni više nisu bili okosnicaansambla.Kao pravi iskusni mačak, Šparemblek nije ništa želio prepustitislučaju: šest je puta gledao izvedbu Romea i Julijeriječkog baleta, tri večeri uzastopce njihove izvedbe Brahmsa,a na videu je pogledao i druge naslove na repertoaru togansambla. Nakon toga je točno znao što želi od plesača.Uzbudljiva orkestralna izvedba, popraćena scenskim zbivanjem,odslikala je nove dimenzije partiture, ali i stimuliralaplesače na snažnu, discipliniranu i ekspresivnu igru.A ovom glazbeno-scenskom kalamburu prethodila jepriča o Fredericu. Epitaf skladatelju kojim se Šparemblek –na opće čuđenje – nije dosad uopće bavio. Chopina je tako„otvorio“ upravo u Rijeci, na pragu osamdesete godine života,stvorivši djelo mladića, zanesenjaka...74 _ Kretanja 11
kroz medije: 8− Ima u ovom baletu jedna sudbinska scena koja se zove„Susret Frederica i George Sand“, ali ima i duhovitih prizora.Chopin je bio „komedijant“, ne samo u glazbi već i uprivatnom životu. On je svake večeri pravio predstave, i topredstave na kojima su se ljudi po tri sata grohotom smijali,bio je izvanredan glumac... Nastojao sam da svi ti aspektibudu dotaknuti, koliko je moguće, u ovom baletu – rekaomi je Šparemblek.I doista, fasciniran ljepotom valcera, mazurki, poloneza,ali i Chopinovim burnim životom – putovanjima idrugovanjem s najvećim umovima Europe svoga doba,Šparemblek je ovim koreoaktom ispisao baletni hommagečovjeku koji je skladao najljepšu glazbu za klavir.Osim izbora glazbe i koreografije, Milko Šparemblek odabraoje boje predstave: crnu i bijelu, s tragovima crvene, boje krvi.Kostimi Đenise Pecotić poseban su segment ove predstave.Već u prvoj sceni među plesačicama u bijelomuočavamo George Sand. Ona jedina nosi hlače.Preko lica, u prizoru susreta sa Chopinom, imacrvenu koprenu, a crvena je i unutrašnja strana njena bijelakaputa. Crvene, prozračne koprene preko kostimaimaju svi plesači u završnom prizoru Tragične Varšave,koji završava himničnom Polonezom. Slika za pamćenje!Crvenu vrlo promišljeno i sasvim povremeno koristi i svjetlo.Kao jedinu boju (jer crna i bijela to nisu).Umjesto scenografije – crni Stainway... I filmski zapisi.Crno-bijeli, dakako, koji čine okvir vremenu i situacijama izChopinova života, koje je Šparemblek uzeo kao okosnicuscenskog događanja. Filmovi su miks poetičnog, što prijetećinagoviješta tragediju – ljubavnu, etičku, povijesnu. Divanje spoj scenske igre s pisanom porukom George Sand„Ja Vas obožavam...“, ali okrutne su slike razaranja Varšavetijekom povijesti. Slike stradanja ljudi, a time i umjetnostikoju je stvorio čovjek. Kundakom po tipkama klavira...Poetici koreoakta Epitaf za Frederica pridonosi prisutnostpijanista Rubena Dalibaltayana koji virtuozno i proživljenotumači Chopinovu glazbu – na koju pleše ansambl solista.Solista – jer je Šparemblek osmislio plesni pokret gotovoza svakog plesača posebno. Iako se radi o stilskoj i tematskojcjelini, koreografija dijeli plesače na male grupe štou bliskim intervalima izvode plesne fraze koje nikada nisusamo repeticija. Ako pokret, savršeni gib tijela koje prirodnoi jednostavno slijedi glazbu, postavimo kao nešto što sekod Šparembleka podrazumijeva i uzima kao opće mjesto(ali čemu se ne prestajemo diviti), ljepota i invencija njegovakoreografskog rada sastoji se u detaljima, mali pokretima,sitnim udarcima nogu ili ruku, nečujnom pljesku, jedva čujnomtopotu... u blagom „prizvuku“ groteske, tek u položajunekog zgloba.Eto, to sam uočila i naučila na probama Milka Šparembleka:promatrati svaki detalj njegova učenja i rada s plesačima.Radovati se i uživati u tome.
- Page 24 and 25: 8 plesni teatar:Taj mistični svije
- Page 26 and 27: 8 plesni teatar:tako se oni svijaju
- Page 28 and 29: 8 plesni teatar:< Amadeus Monumentu
- Page 30 and 31: 8 plesni teatar:tlo, traže balans
- Page 32 and 33: 8 plesni teatar:< Johannes Faust Pa
- Page 34 and 35: 8 plesni teatar:koja se zastrašuju
- Page 36 and 37: ˘ koreograf ija8 kazalisna˘koreog
- Page 38 and 39: 8 kazalisna ˘ koreograf ijakoreogr
- Page 40 and 41: 8 koreoakt - TV balet -koreograf ij
- Page 42 and 43: 8 koreoakt - TV balet - koreograf i
- Page 44: 8 koreoakt - TV balet - koreograf i
- Page 49 and 50: koreoakt - TV balet - koreograf ija
- Page 51: koreoakt - TV balet - koreograf ija
- Page 55: analiza pokreta: 84. Fraziranje s r
- Page 59 and 60: analiza pokreta: 8Maletic, Vera, Da
- Page 61 and 62: pogled iznutra: 8< FOTO: Saša Novk
- Page 63 and 64: pogled iznutra: 8koncentracije u tr
- Page 65 and 66: pogled iznutra: 8< FOTO: O. Alujevi
- Page 67: pogled iznutra: 84 Dženisa Pecoti
- Page 71 and 72: pogled iznutra: 8kada ih negdje ču
- Page 73: kroz medije: 8< FOTO: O. Alujević
- Page 77 and 78: kroz medije: 8< FOTO: O. Alujević
- Page 79 and 80: kroz medije: 8bivši kolega. Radilo
- Page 81: index: 8Kretanja 11 _ 81
kroz medije: 8− Ima u ovom baletu jedna sudbinska scena koja se zove„Susret Frederica i George Sand“, ali ima i duhovitih prizora.Chopin je bio „komedijant“, ne samo u glazbi već i uprivatnom životu. On je svake večeri pravio predstave, i topredstave na kojima su se ljudi po tri sata grohotom smijali,bio je izvanredan glumac... Nastojao sam da svi ti aspektibudu dotaknuti, koliko je moguće, u ovom baletu – rekaomi je Šparemblek.I doista, fasciniran ljepotom valcera, mazurki, poloneza,ali i Chopinovim burnim životom – putovanjima idrugovanjem s najvećim umovima Europe svoga doba,Šparemblek je ovim koreoaktom ispisao baletni hommagečovjeku koji je skladao najljepšu glazbu za klavir.Osim izbora glazbe i koreografije, Milko Šparemblek odabraoje boje predstave: crnu i bijelu, s tragovima crvene, boje krvi.Kostimi Đenise Pecotić poseban su segment ove predstave.Već u prvoj sceni među plesačicama u bijelomuočavamo George Sand. Ona jedina nosi hlače.Preko lica, u prizoru susreta sa Chopinom, imacrvenu koprenu, a crvena je i unutrašnja strana njena bijelakaputa. Crvene, prozračne koprene preko kostimaimaju svi plesači u završnom prizoru Tragične Varšave,koji završava himničnom Polonezom. Slika za pamćenje!Crvenu vrlo promišljeno i sasvim povremeno koristi i svjetlo.Kao jedinu boju (jer crna i bijela to nisu).Umjesto scenografije – crni Stainway... I filmski zapisi.Crno-bijeli, dakako, koji čine okvir vremenu i situacijama izChopinova života, koje je Šparemblek uzeo kao okosnicuscenskog događanja. Filmovi su miks poetičnog, što prijetećinagoviješta tragediju – ljubavnu, etičku, povijesnu. Divanje spoj scenske igre s pisanom porukom George Sand„Ja Vas obožavam...“, ali okrutne su slike razaranja Varšavetijekom povijesti. Slike stradanja ljudi, a time i umjetnostikoju je stvorio čovjek. Kundakom po tipkama klavira...Poetici koreoakta Epitaf za Frederica pridonosi prisutnostpijanista Rubena Dalibaltayana koji virtuozno i proživljenotumači Chopinovu glazbu – na koju pleše ansambl solista.Solista – jer je Šparemblek osmislio plesni pokret gotovoza svakog plesača posebno. Iako se radi o stilskoj i tematskojcjelini, koreografija dijeli plesače na male grupe štou bliskim intervalima izvode plesne fraze koje nikada nisusamo repeticija. Ako pokret, savršeni gib tijela koje prirodnoi jednostavno slijedi glazbu, postavimo kao nešto što sekod Šparembleka podrazumijeva i uzima kao opće mjesto(ali čemu se ne prestajemo diviti), ljepota i invencija njegovakoreografskog rada sastoji se u detaljima, mali pokretima,sitnim udarcima nogu ili ruku, nečujnom pljesku, jedva čujnomtopotu... u blagom „prizvuku“ groteske, tek u položajunekog zgloba.Eto, to sam uočila i naučila na probama Milka Šparembleka:promatrati svaki detalj njegova učenja i rada s plesačima.Radovati se i uživati u tome.
Change language