8 pogled iznutra:Sretni skup okolnosti dovodi me na scenu HNK-a u Zagrebu,gdje ludo uživam u Milkovu Opusu 43 – PrometejBeethovena i u Simfoniji psalama Stravinskoga. Suludidoživljaji! Počinjem shvaćati i doživljavam beskrajnu srećuu privilegiju plesačkog života plesača, u trenucima kadase ispreplete glazba, koreografija, ples, kostimi, boje, mojiosjećaji, kada sve sjedne na svoje mjesto. Trenuci kada sedogodi umjetnost, što neizbježno izaziva reakciju gledateljai energije počinju kružiti... Zaželjeti si nešto više od toga,bila bi prava grehota...Povreda mi spriječila da užitak predstave doživim i naljetnoj pozornici u Splitu.Godine 1986. u Ljubljani je u pripremi Baletni triptihŠparemblek, Wagner, Beethoven. S tim projektom baletniansambl SNG-a u Ljubljani prvi put dobiva krila na velikojpozornici Cankarjeva doma, koji scenograf Nenad Fabijanićčarolijom pretvara u najdivniji hram, u kojem sam ikadaplesao. Siegfriedova idila, Mathilde, Pastoralna simfonija.Bogatstvo doživljaja ponavlja se u tri različita baleta iste večeri.Prilagođavanje golemom prostoru, na koji nismo bilipriviknuti, nije bilo jednostavno. Ali kad su se svladale nekefizičke barijere, u mom se životu zbila nova spoznaja bivanjai „letenja“ u prostoru. Još jedan beskrajno lijep osjećaj!Sjećam se razgovora s Milkom poslije premijere. Rekaomi je: „Pa ti si totalno lud!“. Naime, dirigent je u zanosudogađaja produžio trajanje Pastoralne simfonije za čitavihpetnaestak minuta. Plesači mogu jako dobro razumjeti štoto znači kad si naviknut na neki tempo. No, jednostavno nisamdopustio, da mi itko pokvari užitak letenja po tom prekrasnomprostoru i moje zadovoljstvo plesanja. Pa su takoiz nekih pirueta, koje su bile uvježbane na dva komada, postaletri, te po tom principu dalje ...Nagrada Prešernova sklada dodijeljena Milku bila je jošjedno priznanje njegovu iznimnom umjetničkom djelu.Naš sljedeći susret ponovno se dogodio u Zagrebu. Skupilose stotinjak baletnih plesača iz cijele nekadašnje zajedničkedomovine da se sa dva plesa u Milkovoj koreografijipoklone studentima sportašima, sudionicima Univerzijade87. Jednomjesečno druženje svakako je bio nezaboravandoživljaj.Ljetna pozornica Križanke u Ljubljani. Balet HNK Zagrebpredstavlja Milkove i Mahlerove Pjesme ljubavi i smrti.Predstava obara s nogu brojne gledatelje. Zavidim kolegamai prijateljima plesačima koji imaju privilegij plesati u tojpredivnoj predstavi. Po meni možda Milkovoj najpoetičnijojpredstavi uopće. Ne znam, je li to zbog toga što imam beskrajnopovjerenje u sreću ili iz nekih drugih razloga, ali nakonnekog vremena, zaplesah u ulozi Putnika u ljubljanskojverziji Pjesama ljubavi i smrti. Putovanje koje me umjetničkii životno ispunilo u tolikoj mjeri da mi za opis tih osjećajajednostavno nedostaje riječi. Možda samo za ilustraciju– u završnoj sceni, na mom odlasku iz predstave, posljednjiduet − tandem Šparemblek − Mahler izbacio me u orbitubeskraja kozmičke radosti plesanja i bivanja. Osjećaji su bilitako čarobni da mi je od siline ispunjenja osjećaja i srećeviše puta pobjegla suza, sa čime se Stanislavski zasigurnone bi složio. No, dogodilo se.Slijedile su suradnje za Slovensku televiziju. EnigmaGallus, poklon skladatelju Jakobusu Gallusu Petelinu i Vražjitrilček, koji smo na Tartinijevu muziku upriličili u divnimstarim dijelovima noćnoga grada Pirana. Zadovoljstvo dozadovoljstva.Na proslavi 80-godišnjice slovenskog baleta Šparemblekobnavlja duet iz Bachova Magnificata. U svjetskim omjerimaduet oca s kćeri velika je rijetkost. Posebnost tadašnjegdogađaja je podatak da je moja kći Urša bila rođena u godinikada smo s Milkom radili Magnificat, a za to slavlje zaplesalismo ga zajedno.Otplesah ja tako tri desetljeća svoga umjetničkog životai ... evo ti njega opet! Jubilarna TV emisija obilježava mojubaletnu karijeru. S Milkom se jednostavno ne može drugačije,nego da se stvaraju nove lijepe stvari. U sklopu emisijes naslovom Zagrljaj (naravno, s baletnom umjetnošću), Milkona Vivaldijevu muziku ponovno postavlja baletni par: kćiUršu i moju malenkost. Slijedi ponovno upozorenje na nesiguransmjer ljudskog puta u Sumraku bogova, na Wagnerovumuziku, i na kraju ležerna koreografija Klošara, gdjenastupismo u tercetu balerina Mateja Pučko i ja, a glazbuizvodi naš današnji slavljenik. Mora da je Milko tu točku zamisliokao moju sretnu umirovljeničku budućnost, koja meu to vrijeme službeno dostigla. Nije mi u stvari o tome ništarekao, ali koreografija je jako mirisala na takvo što. No, budućida on nikako nije primjer sretnoga, smirenog penzionera,ne može očekivati ni da njegovi sljedbenici budu punodrukčiji.Evo nas opet zajedno na Televiziji Slovenija s projektomEpitaf za Srečka Kosovela. Otkriva mi pojedinosti togaizvanrednog poeta koji je u ranoj mladosti (previše) razumiotaj naš svijet pa ga je zato i prerano napustio.Opet pratim, kao svih tih dugih godina, Milkov smirenipristup poslu. „Ako napraviš minutu koreografije na dan,napravio si puno“. Kao da je „cijepljen“ od pritiska vremena,od panike.Razmišljam o još jednom fenomenu gospodina Šparembleka,koji još nisam razriješio. Kako i kojom to čarolijomplesačima toliko približi muziku? Bar meni. Dosadile su mivremenom čak neke popularne sekvence iz klasičnih baleta,kao primjerice, valcer cvijeća iz Trnoružice, i tako dalje.A Milko baš suprotno. Približio mi je muziku, ama baš svaku,na kojoj smo surađivali. Pa bio to Beethoven, Wagner iličak Webern. Ja ih jednostavno obožavam i razveselim se,70 _ <strong>Kretanja</strong> <strong>11</strong>
pogled iznutra: 8kada ih negdje čujem. Ako bolje razmislim, osjetim ih u sebi.Hvala Vam za to, Milko!Udruženje baletnih umjetnika Slovenije, koje predvodimposljednjih šest godina, poklonilo se umjetničkoj ličnostiMilka Šparembleka izrazivši poštovanje i posebnu zahvalnostdodjelom, prvi put podijeljene stručne nagrade Pia iPino Mlakar za vrhunski međunarodni koreografski opus iiznimno obogaćenje slovenske i svjetske baletne umjetnosti,i to prilikom njegove 60-godišnjice umjetničkog stvaranja.Ne znam objasniti u čemu je tajna naše suradnje, boljereći, zadovoljstva na dionicama naših zajedničkih putova.Je li to beskrajno poštovanje ovakvih prostora gdje sedogađaju umjetničke čarolije, beskrajna predanost našojdragoj baletnoj umjetnosti ili je to jednostavno zaljubljenostu postojanje kozmičke sreće života na baletnoj i teatarskojsceni? Udružuje li nas, možda, ludilo, da kad stojimo na scenijesmo to, što od nas očekuje uloga, da usporedno s našimprivatnim životom živimo druge živote? U krajnoj liniji,objašnjenje i nije važno. Postoji samo želja da što više plesača,koji se odluče za taj strašno zahtjevan, a tako usrećujućiposao, ima priliku doživjeti ovakve predivne avanture.Nikada neću zaboraviti Milkovu izjavu koja mi se potvrdilatijekom življenja na sceni: „Ama baš svaka predstavaposebno je nova avantura!“I eto, na kraju, za sve te predivne „patnje“, koje smo proživjelizajedno „osvećujem“ se Milku Šparembleku koautorstvomnjegova TV portreta na Televiziji Slovenija u suradnjis Uredništvom za ozbiljnu muziku i balet. Saznali smo kroztaj posao puno detalja koji su nam pomogli da predstavimoumjetničku veličinu i čovjeka s imenom Milko Šparemblek.Želja Akademije za gledališče, radio, film in televizijo uLjubljani, da snimku smjesti u svoju arhivu, možda ponovnopotvrđuje naš odnos i naše obostrano uvjerenje da i nije bilobaš loše što su se naši putovi sreli prije tri desetljeća. <strong>Kretanja</strong> <strong>11</strong> _ 71
Change language