Kretanja 11 - HC ITI
Kretanja 11 - HC ITI Kretanja 11 - HC ITI
8 pogled iznutra:jama – zašto se odlučio za suradnju s arhitektom koji je dodušeimao dovoljno teatarskog iskustva, ali je ipak primarnobio graditelj u punom smislu tog pojma? – jer sam mnogoviše bio obuzet vlastitim očekivanjima. Svjestan svih ograničenja– ne samo artističkih ili psiholoških nego i materijalnih,što nipošto nije nevažno – prihvatio sam poziv bez ustručavanja,radujući se suradnji, moglo bi se reći – pustolovinikoju je obećavala.Ta je suradnja potrajala, u više ili manje gustom ritmu,do posljednjeg projekta 2004. godine. Što ne znači da senjime ugasila; dapače – želio bih da se nastavi.Upitan jednom prilikom o radu na scenografiji Šparemblekovihpredstava bio sam ga obilježio kao „prodiranjekroz fluid nemogućnosti i ograničenja... igre simbolima i njihoveselekcije... otkrivanje senzualnosti u slojevima mašte“.Više ili manje to opisuje stanje duha i svijesti koje me pratilou toj dionici mog ukupnog rada.Teško je pomalo i neumjesno isticati značenje tih projekataza ovu sredinu s aspekta autora scenografa i zbogautorske suradnje, pa ipak, riječ je – mjereći sada s vremenskomdistancom – o antologijskim predstavama:1986. Baletni triptih, Cankarjev dom, Ljubljana1988. Gesta za Tina, TV projekt, HTV Zagreb1989. Enigma Gallus, TV projekt, TV Ljubljana1990. Amadeus Monumentum, HNK, Zagreb1991. Amadeus Monumentum, Teatar San Carlo, Napoli1994. Hommage a Carl Orff – Trijumf Afrodite, HNK, Zagreb1998. Pjesma i grijeh, HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka2001. Johannes Faust Passion, HNK, Zagreb2004. Karl Orff – Afrodita, HNK, SplitSada, kroz retrospekciju, lakše bi bilo govoriti o uspomenamai impresijama negoli analitički, o osobnim likovnimpristupima i dometima. Budući da je riječ o vrlo važnom iintenzivnom razdoblju moga profesionalnog života, ovdjevezanog za ličnost Milka Šparembleka, ples i teatar, navestću one prepoznatljive detalje kojih se sjećam, a koji moždatraže distancioniranu elaboraciju od nekoga drugog i nadrugome mjestu.Za prvih susreta rekao mi je otprilike ovako: „Znate, zascenu ‘Pastoralne simfonije’ nije mi namjera i ne treba miilustracija prirodnog fenomena i promjene vremena od jutrado sutona. Htio bih misliti glagol ‘biti’ sa svim svojim značenjimai u svim svojim oblicima.“Gotovo da je potrebno pitati se: Je li scenografija iliscenski dizajn, posebno za plesne priredbe, potreban? I ukojoj mjeri? I da li dekoncentrira ili nadopunjuje? Je li potrebankao slika ili služi? Treba li ga imati i napraviti prije koreografskogprocesa, ili treba iz njega tek nastati?Dvije okolnosti bitno su predodredile moj pristup. Kaoprvo, sama arhitektonika suvremenog plesa koja na scenidopušta tek naznake stvarnog ili simboličnog prostora,a potporu na razini gotovo samo geste: akcenta, bljeska,uskličnika... Kao drugo, Šparemblekovi sižei i dramaturgija,s vremenom sve obilatiji slojevitom simbolikom i porukama– ponekad jasnim, a najčešće teško proničnim i zagonetnim;poetikom koja je u Faustu, čini se, dosegla najvišu koncentraciju.Napokon, treba naglasiti karakter dijaloga koji seneprestano produbljuje; započinje s jednostavnim, da bi segotovo neprimjetno zapletao, koji pretvara odgovore u pitanja,rastvara zaključke u analizu. Traje i ne završava. Drugimriječima, posrijedi je proces i vremenitost. I kad je riječo dijalogu, to nije samo dijalog s glavnim autorom, nego iansamblom: potonji raste kako se razvija predstava.U uvjetima rada u našoj sredini, u organizacijskim i financijskimmogućnostima skrivale su se različite zamke iizazovi, a time su ponekad uvjetovani i krajnji dometi. Raditiiz ponuđenog materijala! I u tome valja biti majstor.Trajati s Milkom Šparemblekom u bilo kojem autorskomili partnerskom odnosu ili području (scenografija, kostimografija,svjetla, ponekad i glazba) znači u najčešćem brojuprimjera suočiti se s nevjerojatnim, gotovo nerješivim ambicijama.Uspostaviti dijalog sa svevremenskim temama i dilemama,arhetipskim i antologijskim djelima glazbe i književnosti,suočiti se s mitovima i genijima, sve transformirati unovu formu, u osobni dijalog! Kako plesati Requiem?! Šparemblekušto teže – to draže!Sve nastaje i postoji kroz ples i kroz slojevitu literarnupodlogu, namjeru i razlog. U njegovu slučaju ples nikad nijeizražavao, inače i danas često viđenu tjelesnu nervozu aktera,ma kako bila ekspresionirana i prezentirana. Njegovanaracija, upravo zbog toga, omogućavala je i tražila od svih,pa i od apstraktne likovne impresije – konkretno i razložno,zajedno u konceptu i prezentaciji, prepoznatljivo u ambijentui atmosferi.Intelektualna sublimacija na bitno, lišeno direktnih asocijacijai standardiziranih metafora, izvorišta su za u pravilunapornu, ne tako laku likovnu interpretaciju i dopunu.Vrijednost spoja likovnosti u temama scenografije, kostimografije,svjetla – primarno su pod Šparemblekovomkontrolom.Slojevite slikovne impresije provocirane su jasnim režijskimgovorom kroz vizualnu provokaciju kontroliranomupotrebom pojmova filmske izražajnosti: slike u pokretu izaustavljene slike, total i detalj, refleks i multipliciranje, jasnoćai sfumato, puno i prazno...Ono što se danas mnogima u radnom, da ne kažemstvaralačkom procesu čini anakrono, uvijek je dobrodošloi plodno: kvalitetom, ali i količinom razgovora i kontrole,međusobno tolerantne konfrontacije, stalne, pa i pretjerane62 _ Kretanja 11
pogled iznutra: 8koncentracije u traganju za rješenjem oslobađa se ono štoneki zovu „kreativnom energijom“. A ta se energija najčešćevidi i osjeti, kulminira... Drugačije nije moguće niti potrebno.Oblikovatelj koji nije spreman na zamračenje prijeosvjetljenja nije vrijedan svoje plaće.Sve se primarno ili zaključno svodi na pitanje MJERE –SKLADA.Podržati i pratiti koreografsku ideju obavezan je cilj. Nel´art pour l´art, ne mora zajedno, ali mora paralelno. Kadaje u pitanju prezentnost scenskog dizajna, riječ je o kontekstualnojsmjeni i načinu korištenja s jedne strane – aktivnih,odabranih ili, u mom slučaju, često i potpuno dizajniranihscenskih elemenata i s druge – diskretno ili potencirano prisutnih,manje ili više prepoznatljivih i akcentiranih simbola icitata.Reminisciram slike i simbolični govor oblika – krug, luk,spirala, meandar, voda, kamen, pukotina, rez, zastor, portali,zrcalo, tron, krevet, maska, pas, jaje....eros i thanatos...„Za“ i „kod“ Šparembleka, unutar metierskih tehnologijai usprkos legitimno teatarskim iluzijama oduvijek sam mislioi težio teško ostvarivom, „da kamen bude kamen, a nestiropor“. Koristeći se autorskim stavom i zadovoljstvom pokojem „nije važno što drugi vide, važno je što ja vidim“.Iskustvo zajedničkog rada na Milkovim projektima nastaloje u doba postmodernoga stilskog opredjeljenja. Utjecajudoktrine kojega se moralo suprotstavljati individualnomsnagom. Retrospektivno gledano, likovna ekspresijasvih naših projekata drži se u vremenu postojano.Možda se riječ „projekt“ na primjeru i slučaju MilkaŠparembleka može zaista u punom značenju upotrijebiti.Sasvim izvjesno, po ideji i namjeri, mašti, selekciji aktera,metiera i tehnologija tendira stvaranju osobnog i teatarskogspektakla.Sada i ovdje, već s vremenskom distancom od dvadesetdvije godine zajedništva, osjećam ono što sigurno ostaje:povjerenje, poštovanje i ponos u zajedničkom radu. Dometisu uvijek sumjerljivi, uvijek u suodnosu. Pod okriljemsumnje. Jer, rekao bi don Branko Sbutega: „Tek nekom neuhvatljivomsposobnošću i samo katkad i samo poneko, univerzalnupotrebu pretvara u djelatan čin, manje-više univerzalnoprepoznatljiv, i to danas zovemo umjetnost.“Sažimajući, mogu reći: ono što se predstavljalo neumitnimuvjetima ograničenja postalo je inspiracijom i polazištemosvajanja raspona izraza koji se nije mogao ni naslutiti.Područje na koje me doveo Šparemblek bio je prostorsimboličke interpretacije. Ono je gotovo nedogledno, amogućnosti neograničene. Ta spoznaja potaknula je istraživanjanekih zona likovnosti koje mi, istini za volju, nisu bilestrane, ali gotovo nešto kao rezervat drugih, nešto što seprema nekoj prešutnoj podjeli rada ne dira. Tako su nastaleserije objekata, koji su nosili pojedine predstave, a uz primarnuprostornu... primarno scenografsku namjenu, poprimalesu višu, poetsku, metaforičku, simboličku, čak i alegorijskufunkciju. Preuzimale ono što sama koreografija nemože izraziti dovoljno eksplicitno ili vehementno, što naznačujeu širokom opsegu aluzija. One, naprotiv naglašavajuili usmjeruju, a nadasve šokiraju. Poput suvremenog plesai te plastičke tvorevine imaju sinkretični karakter... spajajučesto nespojivo, a podrijetlo im je u međuzonama, u iskustvuosmoze i neočekivanih dodira. Njihov je ključ i cilj očuđenje:izolirati formu i značenje, postaviti ih u bitno drukčijikontekst, pri čemu je dopuštena, pa i poželjna, manipulacijasvih vrsta. Taj iskorak bio je izvorom kreativnog užitka i zadovoljstva.Definiram ga kao svoj autorski doprinos najprijekoreodrami, žanru koji je Šparemblek doveo do punog izražajai vrhunca. I ovom prilikom želim mu zahvaliti za obogaćenje– spoznaje, iskustva, dosega – koje mi je omogućio.Ne baš prečesto, ali na kraju ponekog od projekata MilkaŠparembleka u kojem sam sudjelovao znao sam požalitizbog jedine uloge koju mi nije nikad namijenio. Naime, radobih da sam mogao i zaplesati. Naravno, šala koju provocirapodručje iskrenog oduševljenja tuđim, one stimulativnezavisti koja inspirira i uvijek finalno prizemljuje te vraća naosobni problem i temu. Važno je biti dio. Mali pomaci suvelika stvar.
- Page 12 and 13: 8 plesni teatar:12 _ Kretanja 11
- Page 14 and 15: 8 plesni teatar:i njegova gledatelj
- Page 16 and 17: 8 plesni teatar:sudjelovanje u re-k
- Page 18 and 19: 8 plesni teatar:18 _ Kretanja 11
- Page 20 and 21: 8 plesni teatar:Kada je poslije pom
- Page 22 and 23: 8 plesni teatar:Kao što je razvidn
- Page 24 and 25: 8 plesni teatar:Taj mistični svije
- Page 26 and 27: 8 plesni teatar:tako se oni svijaju
- Page 28 and 29: 8 plesni teatar:< Amadeus Monumentu
- Page 30 and 31: 8 plesni teatar:tlo, traže balans
- Page 32 and 33: 8 plesni teatar:< Johannes Faust Pa
- Page 34 and 35: 8 plesni teatar:koja se zastrašuju
- Page 36 and 37: ˘ koreograf ija8 kazalisna˘koreog
- Page 38 and 39: 8 kazalisna ˘ koreograf ijakoreogr
- Page 40 and 41: 8 koreoakt - TV balet -koreograf ij
- Page 42 and 43: 8 koreoakt - TV balet - koreograf i
- Page 44: 8 koreoakt - TV balet - koreograf i
- Page 49 and 50: koreoakt - TV balet - koreograf ija
- Page 51: koreoakt - TV balet - koreograf ija
- Page 55: analiza pokreta: 84. Fraziranje s r
- Page 59 and 60: analiza pokreta: 8Maletic, Vera, Da
- Page 61: pogled iznutra: 8< FOTO: Saša Novk
- Page 65 and 66: pogled iznutra: 8< FOTO: O. Alujevi
- Page 67: pogled iznutra: 84 Dženisa Pecoti
- Page 71 and 72: pogled iznutra: 8kada ih negdje ču
- Page 73 and 74: kroz medije: 8< FOTO: O. Alujević
- Page 75 and 76: kroz medije: 8− Ima u ovom baletu
- Page 77 and 78: kroz medije: 8< FOTO: O. Alujević
- Page 79 and 80: kroz medije: 8bivši kolega. Radilo
- Page 81: index: 8Kretanja 11 _ 81
pogled iznutra: 8koncentracije u traganju za rješenjem oslobađa se ono štoneki zovu „kreativnom energijom“. A ta se energija najčešćevidi i osjeti, kulminira... Drugačije nije moguće niti potrebno.Oblikovatelj koji nije spreman na zamračenje prijeosvjetljenja nije vrijedan svoje plaće.Sve se primarno ili zaključno svodi na pitanje MJERE –SKLADA.Podržati i pratiti koreografsku ideju obavezan je cilj. Nel´art pour l´art, ne mora zajedno, ali mora paralelno. Kadaje u pitanju prezentnost scenskog dizajna, riječ je o kontekstualnojsmjeni i načinu korištenja s jedne strane – aktivnih,odabranih ili, u mom slučaju, često i potpuno dizajniranihscenskih elemenata i s druge – diskretno ili potencirano prisutnih,manje ili više prepoznatljivih i akcentiranih simbola icitata.Reminisciram slike i simbolični govor oblika – krug, luk,spirala, meandar, voda, kamen, pukotina, rez, zastor, portali,zrcalo, tron, krevet, maska, pas, jaje....eros i thanatos...„Za“ i „kod“ Šparembleka, unutar metierskih tehnologijai usprkos legitimno teatarskim iluzijama oduvijek sam mislioi težio teško ostvarivom, „da kamen bude kamen, a nestiropor“. Koristeći se autorskim stavom i zadovoljstvom pokojem „nije važno što drugi vide, važno je što ja vidim“.Iskustvo zajedničkog rada na Milkovim projektima nastaloje u doba postmodernoga stilskog opredjeljenja. Utjecajudoktrine kojega se moralo suprotstavljati individualnomsnagom. Retrospektivno gledano, likovna ekspresijasvih naših projekata drži se u vremenu postojano.Možda se riječ „projekt“ na primjeru i slučaju MilkaŠparembleka može zaista u punom značenju upotrijebiti.Sasvim izvjesno, po ideji i namjeri, mašti, selekciji aktera,metiera i tehnologija tendira stvaranju osobnog i teatarskogspektakla.Sada i ovdje, već s vremenskom distancom od dvadesetdvije godine zajedništva, osjećam ono što sigurno ostaje:povjerenje, poštovanje i ponos u zajedničkom radu. Dometisu uvijek sumjerljivi, uvijek u suodnosu. Pod okriljemsumnje. Jer, rekao bi don Branko Sbutega: „Tek nekom neuhvatljivomsposobnošću i samo katkad i samo poneko, univerzalnupotrebu pretvara u djelatan čin, manje-više univerzalnoprepoznatljiv, i to danas zovemo umjetnost.“Sažimajući, mogu reći: ono što se predstavljalo neumitnimuvjetima ograničenja postalo je inspiracijom i polazištemosvajanja raspona izraza koji se nije mogao ni naslutiti.Područje na koje me doveo Šparemblek bio je prostorsimboličke interpretacije. Ono je gotovo nedogledno, amogućnosti neograničene. Ta spoznaja potaknula je istraživanjanekih zona likovnosti koje mi, istini za volju, nisu bilestrane, ali gotovo nešto kao rezervat drugih, nešto što seprema nekoj prešutnoj podjeli rada ne dira. Tako su nastaleserije objekata, koji su nosili pojedine predstave, a uz primarnuprostornu... primarno scenografsku namjenu, poprimalesu višu, poetsku, metaforičku, simboličku, čak i alegorijskufunkciju. Preuzimale ono što sama koreografija nemože izraziti dovoljno eksplicitno ili vehementno, što naznačujeu širokom opsegu aluzija. One, naprotiv naglašavajuili usmjeruju, a nadasve šokiraju. Poput suvremenog plesai te plastičke tvorevine imaju sinkretični karakter... spajajučesto nespojivo, a podrijetlo im je u međuzonama, u iskustvuosmoze i neočekivanih dodira. Njihov je ključ i cilj očuđenje:izolirati formu i značenje, postaviti ih u bitno drukčijikontekst, pri čemu je dopuštena, pa i poželjna, manipulacijasvih vrsta. Taj iskorak bio je izvorom kreativnog užitka i zadovoljstva.Definiram ga kao svoj autorski doprinos najprijekoreodrami, žanru koji je Šparemblek doveo do punog izražajai vrhunca. I ovom prilikom želim mu zahvaliti za obogaćenje– spoznaje, iskustva, dosega – koje mi je omogućio.Ne baš prečesto, ali na kraju ponekog od projekata MilkaŠparembleka u kojem sam sudjelovao znao sam požalitizbog jedine uloge koju mi nije nikad namijenio. Naime, radobih da sam mogao i zaplesati. Naravno, šala koju provocirapodručje iskrenog oduševljenja tuđim, one stimulativnezavisti koja inspirira i uvijek finalno prizemljuje te vraća naosobni problem i temu. Važno je biti dio. Mali pomaci suvelika stvar.