8 plesni teatar:< Johannes Faust Passion_FOTO: Saša Novković >32 _ <strong>Kretanja</strong> <strong>11</strong>
plesni teatar: 8Šparemblek nije revolucionaran u smislu rušenja granica,nego u spajanju revolucionarnih pomaka plesnog modernizmai iskustva moćne kazališne umjetničke suradnjedjagiljevljevskih ruskih baleta. Time mislim na veliki teatar,spektakl zvuka, slike i pokreta, ali s bitnim hijerarhijskimpomakom. Koreograf nije posljednja karika stvaralačke suradnje,nego središnja. I uključuje sve ono što se u BalletRousse još dijeli na dramaturgiju, libreto i režiju.Od Isadore Duncan Šparemblek nasljeđuje svijest o ozbiljnostii odgovornosti plesne umjetnosti. O posvećenostii vraćanju čovjeka na antičke temelje harmonije. Toj zadaći,poslanju odgovara glazba europskih velikana (Bach, Wagner,Britten, Beethoven, Mahler…) . Također, kao i ona ivaljda svi plesni posvećenici 20. st. čita i promišlja Nietzschea,a to znači: „vjeruje samo u Boga koji zna plesati“, iaktivira sveukupne simboličke snage čovjeka u tragičkoj poredbisvijeta i njegovu umjetničkom predočavanju. U tomenjegovu umjetničkom predočavanju, gestualnom teatru,isprepleću se i međusobno podržavaju i pojačavaju plesni,glazbeni i jezični izraz.Dodajmo još kao nezaobilazan stvaralački moto stihoveWalta Whitmana: „Duša nije ništa drugo nego tijelo, a tijeloništa drugo nego duša.“ I Delsartea, gurua novih metodapristupa izvođačkom tijelu: „Govor je inferiorniji od geste...Sto pisanih stranica ponekad mogu izraziti ono što moženekoliko gesta. Gesta je duhovni sadržaj, riječ je opisna!“ „…pripadam generaciji koja je inzistirala na tome da se ukazalište plesa dovede dobra glazba, jer je nije bilo prije toga.Borili smo se da se pleše na Mozarta, Beethovena, Orffa, Stravinskog,Bartóka itd. To je bio primarni zadatak moje generacije…“,iz razgovora s A. Juniku i G.S. Pristašom, Frakcija, br.8,1998. „Delsarte se nije bavio plesom ali su plesači prvi vidjeli unjegovom naučavanju priliku za radikalnu promjenu u pristupuumjetnosti plesa… Delsarte izjavljuje: govor je inferiornijiod geste...Sto pisanih stranica ponekad mogu izraziti ono štomože nekoliko gesta. Gesta je duhovni sadržaj, riječ je opisna!Svrstava pokret u tri esencijalne kategorije: 1) opozicija u kojojse dijelovi tijela razvijaju u suprotnim smjerovima; 2) paralelizam:cijelo tijelo ima tendenciju spram istog pravca; 3) sukcesijau kojoj se, krenuvši od centra, kretnja razvija spram ekstremiteta.A to je jedan od postulata modernih tehnika.Zatim koncentracija i difuzija energije, a sve to u svrhu štoveće ekspresivnosti geste – što nas, logično, dovodi do velikogeuropskog otkrića: ekspresionizma. A svi smo vidjeli dokle seekspresionizam razvio u kreacijama Pine Baush. Nastavlja setako put spram novih istina u plesu; traganje za primitivnom,primarnom, instinktivnom, visceralnom gestom u toj našoj,nepotrebnim podacima preopterećenoj memoriji... „; M. Šparemblek,Guru novih metoda, Vijenac, br. 215, 30. svibnja 2002.Isti je to zanos antičkom Grčkom, onom poganskom, ritualnom,koja je − iz ritma i harmonije tada nedjeljivih: glazbe,plesa i poezije − iznjedrila teatar. Kao što je svijet biojedinstven i cjelovit, tako je čovjek rastao u prirodnoj rezonanciizmeđu zvijezda i zemlje, poštujući moćni ritual mijenai odgovarajući mu cijelim tijelom: kako dionizijski opijeno,rušeći svaki oblik stege, konvencije, tako i apolinijski skladno,smirujuće.Analize i metode, sustavi i strukture, minuciozne podjelesvega djeljivog, pa tako i čovjeka, tekovina taštog umautemeljila je europsku civilizaciju. Racio prisvaja i duh i višesfere, i zanimljivo je kako se tu slažu svjetovne i crkvenevlasti! Kako svim institucijama čvrsto propisanih normi, uveličanju reda i rada, hijerarhije i poslušnosti, smeta taj životkoji slavi sam sebe, nesputanost koja se ne može institucionalizirati,intuitivna spoznaja, sloboda − koja se možedoseći plesom… Kako su bliski Descartesovo Cogito, ergosum i Ivanovo (i Johannesa Fausta) U početku bijaše Riječ.Goetheov Faust , u mučnoj spoznaji greške i potrazi za pramemorijom,jedinstvom, smislom življenja, čita i sumnja:U početku bješe RIJEČ!Već zapeh! Pomoć mi je nužna već!Toliko RIJEČ ne vrijedi, nema zbora,Drugačije to prevesti se mora…U početku SMISO bje.Odvagni dobro redak taj,Jer pero se zaletjet može, znaj!Da l‘ SMISO djeluje i stvara sve?Nek bude: U početku SILA bje! (briše)Nek mirno bude: ČIN bje u početku!I tu ga prekida Mefistofeles…No, vratimo se na evanđelje! Ivan piše RIJEČ, ali u istomproslovu Ivanovog evanđelja piše da je „Riječ tijelom postalai nastanila se među nama“. Ne može ni Riječ bez tijela.Ne može nijedna blistava ideja, ni zadivljujući duh, ili znanje,sjećanje − ne mogu postojati bez utjelovljenja. Umjetnosti jest ta čežnja duha za oblikom, materijalizacijom. Čemuotpor? I distanca spram „ tamnice duše“? Cinizam? Superiornost?Koja opravdava nepravedne nejednakosti… Crnasmrtonosna ruka naspram bijele oplođujuće zrake?, kakoje to slikovito definirao jedan od plavih jahača, Kandinski. Znam da može postojati i biti korisno i upotrebljivo tijelobez duha, na tome suvremena civilizacija (ona racionalna Faust, Johann Wolfgang von Goethe; s njemačkoga preveoAnte Stamać, ŠK, Zagreb, 2006. Vasilij Kandinski, O problemu oblika u knjizi Plava konjica,HGZ, Zagreb, 2009.<strong>Kretanja</strong> <strong>11</strong> _ 33