Kretanja 11 - HC ITI

8 plesni teatar:tlo, traže balans shvaćajući da je razdoblje svjetla i bezbrižnostiprošlo te da je pred njima neizvjesno i nepredvidljivodoba. Scena se zamračuje i zatamnjuje, oblaci postajuhladno plavi i u tom se dijelu prvi put pojavljuje simboličkaplesno modificirana gesta križanja i asocijacija na kršćanskisadržaj ove glazbene meditacije o iskupljeničkom značenjusvih patnji. Plesači završavaju kretanje u ulančanoj vijugi srukama ispruženim dolje ispred sebe u hvatu, pogleda uprtogu tlo. Oni hodaju poput brigama zasužnjenih osoba,poput onih kojih je arkadijska mladost završila u suočenjusa smrtnošću. Tu se potpuno gasi svjetlo i završava prvi diopredstave. U drugome dijelu očekuje nas strašan i moćan– Requiem.˘DRUGI DIO: REQUIEMSparemblek postavlja Requiem kao plesanu dramu.Ako likovi i nisu svi karakterološki striktno određenii prepoznatljivo diferencirani, oni su uvijek usvojevrsnom agonu – ili jedni spram drugih ili spram idejesmrti. Šparemblek postavlja Requiem kao misu za žive, zaone koji su ostali nakon nekoga koji je otišao. Udovica, čuvaricaognjišta, voditelj liturgije, dijete u bijelom... samo suneki od likova u brojnom ansamblu od četrdesetak plesačicai plesača koji izvode koreografiju snažnih, napregnutih,dramatičnih i ekspresivnih gesta koje misaonom plesnomsintaksom preoblikuju prepoznatljive obrasce modernogbaleta, kojega je jedan od najmarkantnijih predstavnikaMaurice Béjart, u samosvojno šparemblekovsko plesno kazalište.Requiem je, za razliku od scenografski apstraktnoga,na bijelo svedenoga dispozitiva prvoga dijela predstave,bogato opremljen scenografijom i rekvizitima te slapovimacrnih i bijelih kostimskih tkanina koje kao da tijela plesačapritišću k tlu. Za razliku od svjetline i pastelnosti prvoga dijela,ovdje smo suočeni s ne-bojama i mrakom. Cijelo se vrijemeosjeća pritisak, prisutnost neke strašne snage i muke,cijelo se vrijeme osjeća karnalnost patnje. Šparemblekov jeRequiem jako tjelesan i - jako ljudski. U svojim sukobima,mržnjama, neumitnostima svoga propadanja tijelo pati, vrišti,baca se, zabacuje udove, zamahuje, skače, pada. Ako jeu prvom dijelu kruženje plesača bilo svijetli, lagani, gotovolebdeći ronde, u Requiemu je taj krug prizemljen, silovit inemilosrdan u svojoj akceleraciji, krug iz kojega se samo naporommože izaći. Ako je stilizirana plesna gesta križanja uprvom dijelu predstave otplesana u jednom legatu mekanihpokreta, u Requiemu je to plesna gesta jednakih prostornihputeva, ali razlčite energije i toka pokreta, ovdje je to gestasnažna i akcentuirana. Ako je prvi dio uzlet mladosti i ljubavi,povjerenja u Život, ovaj drugi dio je prignuće pred činjenicomSmrti, prignuće od kojega se tijelo instinktivno brani– prejakom, naglom gestom.N. B.Predstava Amadeus Monumentum dramaturški je znalačkisložena od dva opozitna dijela: izvanredno vedrog isvijetlog Exsultate, jubilate te mučnog i mračnog Requiema,između kojih je poveznica, premosnica - koreografijana glazbu Ave verum corpus, unutar koje plesači i plesačicetraže ravnovjesje. I upravo ta plesna gesta koja nepripada rječniku ni prvoga ni drugoga dijela predstave, kojaje kao neko strano tijelo što se nesigurno ziba - ta gestaostaje kao moguć odgovor na pitanje: čemu je to posvećenAmadeus Monumentum? Svakako nadnaravnoj Mozartovojglazbi kao nikada do kraja otkrivenoj i nikada do krajaodslušanoj tajni, ali posvećen je i traganju za balansom, zaravnotežom, za gestom koja će omogućiti da se izbjegne ilišto dulje odgodi pad. Strah od pada jedan je od temeljnihljudskih strahova. Ova nas predstava suočava s tim strahom.I ne namećući jedan odgovor upućuje nas na vlastiteizbore. Šparemblekov koreografski i dramaturški postupaku komparaciji svijetloga i tamnoga svijeta, u neizbježnojusporednosti jednoga i drugoga daje razlog da promislimoo mogućnosti ostvarenja neke privatne male arkadije kojuje moguće živjeti usprkos tome što nas Requiem neumitnočeka.Amadeus Monumentum Milka Šparembleka repertoarnaje plesna predstava za velik baletni ansambl, predstavaupisana u korpus najvrjednijih djela koreografske umjetnostiu Hrvatskoj, plesno kazalište koje komunicira s inozemnimkoreografskim ostvarenjima srodnog prosedea i kojeu tim komparativnim koracima ne gubi (plesnu) bitku. Naprotiv.