Kretanja 11 - HC ITI

8 plesni teatar:tako se oni svijaju i kvrče). Napokon ih Dama u crvenomsustiže pretvarajući ih u mrtve lutke, okamenjene svjedokeprolaznosti. Zbor žena zastire u žalosti svoja lica. Šparemblekje i prije vrlo uspješno koristio rubac kao elementdramskog izražavanja (Veronikin rubac koji sada ponovnoupliće u radnju, iako neznatan predmet, postaje u njegovimrukama jedan od najsnažnijih scenskih rekvizita). Dramaima svoj kaotičan početak razvijajući se u nazočnosti Dameu crvenom, u izmjeni bujica masa i pojedinačnih dionica,dua i trija. Taj se ritam proteže do završetka u kojem ljudskaavantura okončava pod velovima žalovanja. U Baladi ljubavpostiže svoj telos, da bi se potom ponovno s osekama povuklapred smrću vrebajući neku novu priliku.Iako završava scenom žalovanja, Šparemblekova Baladane protjeruje nadu iz našega dvorišta. Kada bismo sesamo usredotočili na Baladu nedostajalo bi nam argumenatada potkrijepimo ovu tezu, stoga je nužno promatratije u kontekstu cjelovita djela Pjesama ljubavi i smrti. U Baladiprogovara snažna i dosljedna autorova kritika upućenasuvremenom društvu. Vrijeme Domovinskog rata, smrti stradanja bili su svakodnevnim pratiteljima stotina tisućaživota. Razumljivo je da je umjetnik proživljavao tragedijunaroda i da je ona na neki način ponovno progovorila i unjegovu djelu. Balada se može čitati i kao hommage svimmladim zanesenjacima koji su hitali u rovove na obranu domovine,ne sluteći da će njihov mladenački san ubrzo pregazitibuduća djela i događaji. Bilo bi poražavajuće da jeumjetnik nakon Balade spustio zastor, no to se i ne možeočekivati od čovjeka erudita i pjesnika plesa koji je spoznaotolike tajne svijeta i ljudske prirode pa je ovaj danse macabretek uvertira u (La danse de la vie) ples života jer će udrugoj freski Pjesama ljubavi i smrti Milko otvoriti prostorbudućnosti – pa makar to bilo „vječno vračanje istoga“ Zaratustre.Odgovor leži u kolijevci koja postaje grobom, ali iu grobu iz kojeg će niknuti nove kolijevke.˘KAKO SPAREMBLEK PRILAZI KOREOGRAFIJI?Pred dvadeset sedam godina razgovarala sam s Milkomo njegovoj koreografskoj inačici povodomprve premijere Pjesama ljubavi i smrti. Tom mi jeprilikom rekao da svoj stil koreografiranja naziva „ekumeničkim“,objašnjavajući da ga ne zanimaju izvori i škole izkojih dolaze koraci i pokreti, već da koristi plesačevo tijelokao materijal iz kojega gradi pletivo plesa onako kako mu uodređenom trenutku treba da bi izrazio svoje ideje. Umjetniktreba nastupati iz slobode, rekao je Šparemblek, a toznači da ne smije robovati nijednoj školi, nego slijediti svojuistinu koja izvire iz autorove intuicije i spoznaje o tomešto određenim djelom želi poručiti publici…To je bilo vrijeme kad su se tek pojavili europski „mladilavovi“: Jenifer Muller, Peter Bosch, Jirí Kylián, Hans VanMahnen, Urlich pa Nacho Duato, i Trisha Brown i drugi. Većje tada za Milkom bilo dugotrajno razdoblje iskustva ekumeničkakoreografiranja pa bismo ga s pravom mogli smatratijednim od korifeja europskoga plesnog kazališta. Kritikamu je ponekad spočitavala neoriginalnost proglašavajućinjegove koreografije kompilacijom različitih plesnih stilova itehnika. Ali, Milko je na izvorima različitih koncepcija gradiovlastit rječnik duboko usađen u klasici koje se nikad nijeodrekao. U tome smislu nije revolucionaran - to je točnojer nije eksperimentirao s tijelom plesača odbacujući sustavklasičnog rječnika, već je iz potrebe da izrazi emocije, stanjai situacije zagrabio u arhaično naslijeđe, u zaboravljeneritualne forme, u zajednički prakorijen plesa! Na krilima teMilkove evolucije obnovljena je i baletna freska Pjesme ljubavii smrti svjedočeći o skladu i koherenciji njegovih idejas dramaturškim predloškom koji je trebao uprizoriti i tomese nema ništa dodati.˘KAKO MILKO RJESAVA ZAGONETKU?Umjetnost je ta koja rađa neprestano novim optimizmomi tako svijet pokreće naprijed. Umjetnostnajprije ima tu moć da postavlja pitanja, a drugo,ona ima tu moć da pruži izvjesne perspektive na kraju neodgovorenihpitanja., zaključuje Milko. Našem je slavljenikuje to dovoljno s obzirom na to da znamo kako nitko ne znakonačne odgovore. Tako da kad govorimo o Milku, ne govorimosamo o koreografu, nego puno, puno više − o čovjekukoji je u mediju plesnog kazališta pronašao eliksir života,otkrio lijek za svoje strepnje i zagonetke, pronašao smisao,ali i nama pokazao put u traženju toga smisla. To je Milkovnačin rješavanja zagonetke života. On je kao njegov GustavMahler i svjedok i sudionik zbivanja. Njemu su poznati njihovpočetak i kraj. On zna njihovu tajnu. On ih, filozofskimrječnikom rečeno, PRIHVAĆA (zen).