Kretanja 11 - HC ITI

8 plesni teatar:sudjelovanje u re-kreaciji, ponovnom izražavanju imaginativnogdoživljaja. Pri analizi primjera mog doživljaja bezglasnogkrika Dame u crvenom može se pouzdano tvrditi daja gledajući taj prizor ne konzumiram gotov proizvod (kaošto bih popila sok u pauzi); ja ga svojom svjesnom pažnjompretvaram u vlastiti intenzivni imaginativni doživljaj. PremaCollingwoodu, pretpostavka toga doživljaja jest moje usvajanjeŠparemblekova izraza kao vlastitog, ili, drugim riječima,prihvaćanje i imaginativno proživljavanje emocija i idejaizraženih Šparemblekovim umjetničkim jezikom – pokretimai gestama plesača (u kombinaciji sa sveukupnim elementimabaletne predstave) – kao svojih vlastitih. Collingwoodovateorija pruža mogućnost objašnjenja onoga intimnog činaprepoznavanja do kojeg dolazim u predstavi. Moj doživljaj,naravno, nije direktna kopija koreografova – takva bi tvrdnjabila besmislena s obzirom na to da se ne može govoritio fiksiranom smislu umjetničkog djela i da su mogućnostiinterpretacije beskrajne. Sudjelovanje je izraz koji taj procesdefinira najpreciznije jer ja vlastitim, personaliziranim i individualiziranimdoživljajem osjećaja, potaknutih zbivanjima spozornice, su-djelujem, su-stvaram predstavu u trenutku ukojem se ona odvija.Ono što je za Collingwooda bitno je da te osjećaje Šparembleki ja, koreograf i gledatelj, kao pripadnici iste kulturnezajednice, neminovno dijelimo. Collingwood naglašavada koreograf nikada ne djeluje sam i u izolaciji. On se aktivnosluži svime što je u umjetnosti već stvoreno, surađujene samo sa svojim plesačima nego i s tradicijom na kojojje izrastao. Pravo umjetničko djelo je stoga djelo suradnje– umjetnika (koreografa i plesača) i gledatelja u kontekstunjihove zajedničke kulturne tradicije.Ovakvo tumačenje mogućnosti, zapravo nužnosti prepoznavanjai razumijevanja između umjetnika i gledatelja,blisko je Šparemblekovu razumijevanju plesnoga kazališta.Za njega je mogućnost komunikacije koja se stvara u procesupredstave ključna. Na pitanje: „Što je glavna odlika plesakojim se vi bavite?“, Šparemblek odgovara:Danas ples nije uvijek kazališni ples, on može biti jakozatvoren u sama sebe i sam sebe predstavljati, što je vrlotočno. Ples ne mora nikomu ništa dugovati, ni literaturi, nislikarstvu, ni kiparstvu, ni glazbi, ali i može. Mislim da jeto uvijek neki srednji put. Ples ne smije biti zatvoreni malidogađaj, u kojem su svi među sobom i pleše se za samasebe.(iz intervjua sa Zlatkom Vidačkovićem, Vijenac br. 201)Šparemblek je, po onome što doživljavamo putem njegovihbaleta i po vlastitim riječima, baštinik i nastavljač veliketradicije europskoga kazališnog plesa koja teži izravnojkomunikaciji s gledateljem pozivajući se upravo na sposobnostplesa da tjelesnim pokretom izrazi i istovremeno dirnegledateljeve osjećaje. Utemeljitelj Noverre govorio je oumjetnosti osjećaja i emocija Duše izraženih putem gesta.Od tada do danas, preko Viganoa, velikih romantičarai Fokina, Labana i njemačkih Ausdruckstänzer, američkihModerns pod utjecajem Delsartea, do Béjarta i Bauschove,plesači su se na razne načine bavili istim pitanjem izraza injegove dostupnosti gledatelju. Izborili su se za priznanjetjelesnosti, neverbalnosti, ne-racionalnosti te emotivnogi senzualnog naboja plesa – svega onoga što je povijesnouvjetovalo njegovu marginalizaciju – kao njegove snage iekspresivnoga umjetničkog potencijala.U tom se kontekstu može činiti kontradiktornim što jeŠparemblek često percipiran kao izrazito intelektualan koreograf.Njegovi su baleti filozofski, tragaju za smislom i čestoposežu za vječnim temama, sudbinskim pitanjima kojazaokupljaju čovječanstvo i svakoga pojedinca. Često polazeod literature i obiluju kompleksnim simbolima za čiju je interpretaciju,moglo bi se tvrditi, potrebno predznanje. No,podsjetimo li se da svaka pojedinačna misao i svaka misaonaaktivnost u svojoj osnovi imaju emotivni karakter, nijenelogično tumačiti univerzalnost i snagu njegova teatra pristupomkoji postulira u svome izvoru nesvjesne, tjelesne ipredintelektualne emocije.U zanimljivu kulturnom trenutku današnjice – u kojem sjedne strane imamo dio publike koji se veseli baletnoj predstavijer se „možeš isključiti, na ništa ne misliti i uživati ulijepim kostimima i muzici“, a s druge strane kritičari pišu ohermetičnim, autističnim radovima, nečitkim i nedostupnimspoznaji većine gledatelja – pitanje odnosa, razumijevanja ikomunikacije umjetnika i gledatelja, čini mi se, ostaje i tekako aktualno.Za ovu prigodu završit ću vrlo osobnom notom: u takvomtrenutku s olakšanjem se okrećem Milkovim Pjesmamai punom proživljavanju jeze, težine i tuge koje se opetneobjašnjivo miješaju s osjećajima poleta i radosnog entuzijazma- u kompleksan i bogat doživljaj smisla i svrhovitostiživota.