Kretanja 11 - HC ITI

8 plesni teatar:i njegova gledatelja . Konkretno, zanima me pristup tom pitanjukoji pretpostavlja emocionalni doživljaj kao primarničimbenik koji se nalazi u osnovi kako koreografove kreacijetako i gledateljeve percepcije (moj doživljaj Pjesama ljubavii smrti bio je upečatljiv, intenzivan, izrazito emocionalnoobojen) i koji stoga omogućuje uzajamnu vezu i komunikaciju.Pozivanje na osjećaje kao važan, čak ključni čimbeniki pokretač umjetničkog stvaranja i doživljaja percipira sečesto u suvremenoj umjetnosti i teorijskim razmatranjimakao zastarjelo i prevladano. Emocionalno je preneuhvatljivoi neodređeno, presubjektivno da bi ga se moglo podvrćiobjektivnoj intelektualnoj analizi, a često se shvaća i kao trivijalnoi simplificirano, možda kao rezultat površnog i publicipodilazećeg sentimentaliziranja iz prošlosti. S druge strane,intenzivan interes suvremene neurobiologije za emocije,utemeljen na novim mogućnostima proučavanja rada ljudskogamozga, potvrđuje njihovu ključnu ulogu u ljudskomživotu. Povezuje ih s temeljnim, ali i najsofisticiranijim mentalnimprocesima:„... vrlo je malo, ako uopće postoje, opažanja stvari ilidogađaja, bilo da su oni zaista prisutni ili prizvani iz pamćenja,koji su ikad neutralni u emocionalnom smislu. Urođenimmehanizmom ili učenjem reagiramo na većinu, moždai na sve objekte s emocijama, ma kako slabe one bile...“(Antonio Damasio, Looking for Spinoza; Joy, Sorrow andthe Feeling Brain, str. 93, prijevod autorice).U ovom kontekstu elementi teorije koja uspostavlja inherentnuvezu između umjetnosti i osjećaja izgledaju zanimljivii relevantni. Referirajući se na elemente filozofskogodnosno estetičkog promišljanja umjetnosti kako je onaartikulirana u ekspresivnoj teoriji umjetnosti Robina GeorgeaCollingwooda, ovo kratko promišljanje nastoji datidoprinos utvrđivanju Šparemblekova plesnog kazališta unutarkontinuiteta prepoznatljive i jake tradicije u europskomumjetničkom plesu, kojoj je osnovna preokupacija komunikacijas gledateljem.Govoreći o toj tradiciji, Milko Šparemblek tvrdi: „...plesom[se] može izraziti, ne uvijek neki slijed događaja, alineke emocije, neki odnosi“ (realno je pretpostaviti da je i uosnovi svakog odnosa neka emocija). Tu svrhovito ističem (i zahvaljujem kolegi Ideu van Heiningenukoji mi je dan prije simpozija potvrdio i dodatno rasvijetliotu važnu distinkciju) individualnoga gledatelja, konkretnuosobu s njezinim životnim iskustvom, očekivanjima i emocionalnimreakcijama, za razliku od opće, amorfne, nediferencirane,stoga umjetniku nepoznate i nedokučive publike. Iz intervjua sa Zlatkom Vidačkovićem, Vijenac br. 201,15.11.2001.Robin George Collingwood , jedan od najčitanijih i najutjecajnijihestetičara engleskoga govornog područja u godinamanakon Drugoga svjetskog rata i predstavnik teorijeumjetnosti kao izraza (ekspresije), tj. izražajne teorije umjetnosti,definira umjetnost kao aktivnost izraza ili izražavanjaemocija, odnosno kao izražajnu imaginaciju.U jednom od najpoznatijih ulomaka iz Principa umjetnostiCollingwood govori o procesu izražavanja emocije,koji je za nj u biti istovjetan procesu umjetničke kreacije:Osoba je svjesna nemira ili uzbuđenja za koje osjeća dase u njoj javlja, no o čijoj prirodi ne zna ništa. U ovomstanju, sve što može reći o svojem osjećaju je „Osjećam...ne znam što osjećam”. Iz ovog bespomoćnog i ugnjetenogstanja ona će se osloboditi čineći nešto što nazivamo izrazitise. To je aktivnost koja ima veze s nečim što nazivamojezikom: osoba se izražava govoreći. To također ima vezesa svijesti: izraženi osjećaj je osjećaj čije prirode osoba kojaga osjeća više nije nesvjesna. To također ima veze s načinomna koji osoba osjeća emociju. Kao neizraženu, osobaje osjeća ... na bespomoćan i ugnjeten način; izraženu,osjeća je na način iz kojeg je osjećaj ugnjetenosti nestao.Dolazi do rasterećenja i olakšanja.Principles of Art (str. 109 - 10, prijevod autorice)Iz Collingwoodove analize bitno je za ovu priliku naglasitida izraziti osjećaj znači postati ga svjestan, a da olakšanjekoje osjećamo pri kraju procesa, kada je osjećaj posviješten,nije olakšanje katarze – mi se osjećaja ne oslobađamo,već ga postajemo vrlo jasno i fokusirano svjesni.Collingwoodovo objašnjenje kreativnoga procesa kaopostupnog artikuliranja prvotno nesvjesnog osjećaja zanimljivoje usporediti sa Šparemblekovim primjedbama kojimaističe kako u početku procesa stvaranja novoga baleta„nešto“ osjeća na intuitivnoj razini: R.G. Collingwood (1889. -1943.), značajan i utjecajan, akod nas malo poznat i citiran filozof povijesti, smatrao je svojrad u estetici sekundarnim, no njegove ideje izložene u knjiziPrinciples of Art (1938.) postale su u poslijeratnim godinamaiznimno popularne i dobro prihvaćene te se smatra jednim odnajčitanijih i najutjecajnijih estetičara i teoretičara umjetnostiengleskoga govornog područja nakon Addisona, Hutchesona iHumea (Kemp, Gary‚ Collingwood‘s Aesthetics‘, The StanfordEncyclopedia of Philosophy). Premda je tradicionalno shvaćanjeestetike i njezine uloge u filozofiji i promišljanju umjetnostidanas većinom prevladano i nadomješteno drugim pristupima,Collingwoodov se rad i dalje citira, a u antologije ulazi kao,poslije Benedetta Crocea, najistaknutiji predstavnik teorijeumjetnosti kao izraza (ekspresije), tj, izražajne teorije umjetnosti. Jezik i govor za Collingwooda nisu nužno verbalni.14 _ Kretanja 11