Kretanja 11 - HC ITI

plesni teatar: 8< FOTO: Saša Novković >4 Andreja JeličićPlesno kazališteMilka Šparemblekau svjetlu teorije umjetnostikao ekspresijeDoživljajSvjetlo i glazba usmjeravaju mi pozornost na ženu ucrvenom. U duboku, širokom čučnju, presavijena jei naslonjena rukama i čelom na jednostavnu klupu.Pred njom, na klupi, veliko drveno računalo. Mišica napetih,odmjereno i s potpunom kontrolom (osjećam njezinu snagu)uspravlja se. Otkriva se lice – bešćutno; čvrsto i odlučnou svojoj mirnoći. Bez najave, lice i cijelo tijelo grče se u bezglasnomkriku. Krik traje, raspinje tijelo, izvija se u beskraj.Para mi utrobu i slutnjom ledene jeze prodire do srži kostiju(krik boli? bijesa? Na trenutak čini mi se kao da je na rubugrohotnog smijeha). No lice ostaje mirno. Hladno. Bezizražajno.(Je li to uopće njezin krik?) Ona ne osjeća ništa.Tijela neznatno, no primjetno usmjerena naprijed (osjećamčvrstoću njezine namjere), desnom rukom, uz prigušeno,odbrojavajuće pulsiranje timpana, ocrtava širok krug;polako, neumitno. Pokret ruke, veličanstven u mirnoći i stabilnostiširokog stava, sveobuhvatan je – zrači potpunomdominacijom. Osjećam kako se ona jeza od malo prije mijenjau nagovještaj strave. Začudno, istovremeno slutim smirenosti prihvaćanje.Godine 1981., u osjetljivoj dobi od 17 godina, prisusretu s Pjesmama ljubavi i smrti u HNK-u u Zagrebu,moje shvaćanje mogućnosti i dosega plesneumjetnosti eksplodiralo je iz djetinjih (i djetinjastih) uživanjau baletnim bravurama – brojanju fouettés u varijacijiCrnog labuda – u oštru i uzbuđujuću spoznaju da mi gledanjebaletne predstave može otkriti osebujne i u svakodnevnimsituacijama rijetko dostupne spoznaje i razumijevanje.U sjedalu partera, dok su se nizale slike na sceni, a u ušimaodzvanjala Mahlerova glazba, događao se direktan uvid –isprva kao nejasan, intuitivni dojam, naslućivanje, a tijekompredstave sve definiraniji osjećaj čija se kompleksnost razvijalai rasla. Činilo mi se kao da dolazim do začudne jasnoćerazumijevanja nečega što je vrlo veliko i značajno, ali što mije i nakon predstave bilo teško artikulirati riječima.Moje osobno iskustvo gledatelja jedino je zaista čvrstouporište od kojeg mogu krenuti razmišljajući o Šparemblekovuradu. Svijest da tijekom gledanja njegova baleta doživljavamneku vrstu unutarnjeg prepoznavanja usmjeravamoje promišljanje Šparemblekova teatra prema temi za kojuimam kontinuirani interes, naime k pitanju odnosa i mogućnostirazumijevanja između umjetnika (koreografa/plesača)Kretanja 11 _ 13