DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU A

(11,19; 36,26). Za ovonedjeljno 1. čitanje, odabran je tekst iz Knjige proroka Ezekiela, izpoglavlja 33., „Prorok kao stražar grada.“ Uloga stražara je itekako važna. Njegova je dužnostbdjeti, čuvati, promatrati i na vrijeme upozoriti na moguću opasnost. Stražarska služba je namudrog Ezekiela, okupiranog Jeruzalema, ostavila snažan dojam. On je i tada u babilonskomzarobljeništvu „stražario“ nad svojim narodom. Zarobljenici su gubili nadu u povratak i počelisu se prilagoñavati tuñem načinu života i vjerovanja. Božji čovjek prenosi narodu riječ Božju:„Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta,opomeni ih u moje ime.“ Prorok je po nadahnuću Duha Božjega kod patničkog naroda počeorazvijati svijest kako je svatko pred Bogom odgovoran ne samo za sebe već i za svogabližnjega. Zato je poticao da jedni druge ne propuštaju upozoriti na ustrajnost u vjeri svojihpradjedova. Treba OPOMINJATI svoje da ne čine ono što je u Božjim očima ZLO. Trudio seprobuditi u njima svijest suodgovornosti, jednih za druge. Bog (ga) opominje: „Reknem libezbožniku: 'Bezbožniče, umrijet ćeš!' – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da sevrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojih grijeha, ali krv njegovu tražitću iz tvoje ruke.“ Dakle, Bog krivi bezbožnika, ali i onoga koji bezbožnika nije opomenuo dase odvrati od grijeha. Ezekiel ih često hrabri riječima: „Bog ne želi smrt grešnika, već da se(on) obrati i živi.“ Nemamo pravo pustiti svoju braću i sestre da propadnu. I sam je Kristdošao da nas odvrati od puta propasti, od puta grijeha. Crkva to djelo nastavlja meñu ljudima.Psalam (Ps 95, 1-2. 6-9)Psalam 95 je ophodni hvalospjev – „Poziv na Božju hvalu.“ Ovim Psalmom Crkva svakogajutra počinje svoj časoslov: „O, da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!“Svaki svoj dan kršćanin počinje MOLITVOM; i nakon toga prvog posla odlazi na sve druge,koji ga čekaju. Kršćaninova je prva obaveza svakoga dana – čuti i poslušati Boga, koji i šutećigovori. Opasno je provesti dan bez slušanja Božjih poziva, uputa, ukora, prijekora. Bog namih upućuje u liturgiji riječi. Psalam 95 odnosi se i na tvrdokornost Božjega naroda i otpornostBožjoj riječi na putu kroz pustinju. Pjesnik pjeva: „Doñite, kličimo Gospodinu, uzvikujmoHridi, Spasitelju svome!“ Hrid podsjeća na stijenu iz koje poteče voda u pustinji i spasi narod.„Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji…gdje me iskušavahu očevivaši…“ (Meriba znači „raspra,“ „negodovanje,“ a Masa, „kušnja,“ „nevjera“). Slušajmo Boga!Jer, ako Boga čujemo i poslušamo, svi će nam dani biti slava u vječno blaženstvo.Drugo čitanje (Rim 13, 8-10)Pavao je sigurno žarko želio i u Rimu navijestiti Evanñelje, ali to on nije učinio. Rimskukršćansku zajednicu utemeljio je netko drugi. Vjerojatno je to učinio netko od Pavlovih vrsnihučenika. Pavao je rimsku zajednicu poznavao tek na temelju susreta s rimskim, prognanim,raseljenim kršćanima. U Korintu je Pavao upoznao Prisku i Akvilu. Pavao se Pismom-Poslanicom, predstavlja rimskim kršćanima sa svojim naviještanjem Krista. (Pismo jeRimljanima po svemu sudeći napisano u Korintu 57. ili 58. godine). Meñu novozavjetnimpismima, Poslanica Rimljanima jest najduži tekst i doista najteži. Teologiju Pisma moguće jerazumjeti tek polazeći od židovstva. Pavao je odrastao strogo odgojen u židovskoj vjeri, te seu Pismu mjeri s napretkom što ga je kršćanstvo donijelo u odnosu na židovstvo. Neposredanpovod Poslanici bile su, čini se, raspre (neslaganja), izmeñu kršćana iz poganstva i kršćana izžidovstva u Rimu. Prvi su prezirali malobrojne Židove, a ovi opet isticali važnost svoga„Bogom danog“ Zakona. Za ovonedjeljno liturgijsko slavlje, za 2. čitanje, odabran je tekst izPoslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima, iz poglavlja 13., „Ljubav – ispunjenje Zakona.“Pavao započinje tekst ovim riječima: „Braćo! Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni drugeljubite.“ Kako je odlučna ova prva rečenica. Ona izražava smisao kršćanske pravednosti:„Dati svakomu svoje!“ I to u pravi čas: „Bogu Božje! Caru carevo!“ No, drugi dio njegoverečenice govori o onome, čega se nikada ne možemo riješiti – što ne možemo nikada sasvim2

namiriti, a to je LJUBAV prema bližnjemu. Tko je naš bližnji? Za Židova to je njegovsunarodnjak, za katolika to bi bio katolik…itd. Ne! Nije tako! Naš bližnji po Isusu Kristu jeSVAKI ČOVJEK. Dakle, svatko kome je potrebna naša pomoć, naša dobrota, u bilo čemu. IPavao u svaku zapovijed Dekaloga uvodi ljubav prema bližnjemu. On kaže: „Uistinu: Ne činipreljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi!...“ I svaka druga zapovijed sažeta je u ovoj rečenici:„Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini.“ No, završna rečenicaželi reći još i više: „Punina dakle Zakona jest ljubav.“ Zakon se zadovoljava i s minimumom is vanjskim i površnim izvršavanjem. Dok, kršćansko ispunjavanje Zakona teži k puniniljubavi. Sve, pa i najmanji zakon treba biti u skladu s kršćanskom ljubavlju. U kršćanskojljubavi nema mjesta za razlikovanje prijatelja od neprijatelja. Krist ne isključuje nikoga.Prema tome i naša ljubav mora sve dosegnuti. U to se, naravno, ubrajaju i društveni zakoni.Evanñelje (Mt 18, 15-20)Čitanje svetog Evanñelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo.Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, nekana iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi.Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što godsvežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno nanebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, datće im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sami ja meñu njima.“ Riječ Gospodnja.U današnjoj 23. nedjelji kroz godinu A, evanñeliste Mateja, razmatra se tekst iz poglavlja 18.,„Isusov govor o Crkvi“ – „Bratska opomena i zajednička molitva.“ Isus poučava svojeučenike, ali poučava i nas danas, članove svoje Crkve. Glavna tema ovonedjeljnih liturgijskihčitanje je: BRATSKA OPOMENA, radi grijeha – opomena učinjena ponizno i sLJUBAVLJU. Vrlo zahtjevna Isusova poruka, svojim učenicima, ali još zahtjevnija za svakogvjernika. Pitanje je: Koliko je pojedinac spreman opomenuti drugoga koji griješi? Koliko imasnage i hrabrosti to učiniti? I koliko je onaj koji opominje iskren i je li odgovara za svojugrešnost? Često kažemo: „Što se to mene tiče?“ Ili još češće: „Što se to tebe tiče?“ Ali,pazimo! Svi smo jedni za druge odgovorni pred Bogom. Odgovorni smo prvo za grijehesvoje, a onda za grijehe 'brata' svoga. Zapravo, svaka iskrena bratska opomena predstavljaopomenu samoga sebe, obraćenje samoga sebe. Samo tako bratska je opomena u ljubavi. Uopomeni treba prvo započeti nasamo, susresti se s bratom u „četiri oka“ i priopćiti mu svojeneslaganje s njegovim postupcima. No, većina nije spremna upravo na takvu vrstu opomene.Obično nam se dogaña slijedeće: a) Kukavički se bojimo izložiti drugome, bojimo se otporaonoga kojega želimo opomenuti. Povlañujemo mu, želimo sačuvati svoj mir. Tako sepretvaramo u ulizice; b) Slušajući ili primjećujući grijehe svoje braće dogaña nam se dazapravo uživamo u njihovim grijesima. Usporeñujemo se s njima i zaključujemo, da su lošijiod nas. Tada šutimo i ne želimo ih popraviti kako bi se mi mogli osjećati trajno boljima odnjih; c) Ako zaista želimo opomenuti braću svoju, tada to činimo pred drugima, čimepokazujemo kako ih želimo poniziti i izvrgnuti ocjeni drugih. Zapravo, u ovom slučaju želimoistaknuti sebe, pred drugima kako mi činimo dobro, a to se treba znati. Možda bi ovdje trebalomisliti drugačije, svakako bi, jer: „što ja svežem i nebo veže i što ja odriješim i neboodriješuje.“ Ako, dakle, ne odriješimo brata, mi ga vežemo uz njegov grijeh. Stalno gapromatramo kroz to. Vežući njega, uz njegov grijeh, vezali smo i sebe. Ne dajući njemuslobodu oduzeli smo je i sebi. Samo, odrješenje i osloboñenje od grijeha vodi u potpunuslobodu. Dakle, put u nebo i put u slobodu vodi kroz odrješenje – obraćenje onoga kojiopominje i onoga koji je opomenut. A, bratska opomena nek' uvijek bude obasjana svjetlom3

ljubavi. Isus u ovonedjeljnom Matejevu evanñelju poučava svoje učenike, kao i nas, ovimriječima: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Neposluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedokapočiva svaka tvrdnja.“ Riječ je ovdje o bratu koji pogriješi. Očito se tu govori o odnosu uzajednici, u Crkvi. 'Brat' je član kršćanske zajednice – Kristove Crkve. Opomenuti brata,odvratiti ga od grijeha, znači „steći brata,“ ponovo ga naći, pomoći mu da se opet osjetipotpunim članom svoje zajednice, svoje obitelji po vjeri. Stoga će njegova braća oprezno i sljubavlju postupiti, a cilj će biti isključivo: „da nitko ne propadne od ovih malenih,“ odnosno„ponovo steći brata.“ Zato će i bratska opomena u “četiri oka“ biti u ljubavi. Opomena bezljubavi nije „bratska“ opomena. Takva opomena ne može doprijeti do srca onoga koga se tiče.A cilj bratske opomene nije „opomenuti, ukoriti, poniziti brata,“ nego „steći brata,“ spasitičovjeka, učiniti sve da se „izgubljena ovca vrati.“ Ako brat nasamo ne prihvati opomenu, Isustraži prisutnost svjedoka, dvojice ili trojice svjedoka. Isus ne odustaje nego veli: „Ako ni njihne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.“Crkva želi na poseban način svojim autoritetom spasiti takvog čovjeka. Sve ide za spasenjem,a ne uništenjem. Djelovanje Crkve još je dublje povezana s Isusovom prisutnošću. Tu višenisu samo dvojica ili trojica, nego mnoštvo braće koja su u MOLITVI za onoga koji je u krizi,za onoga koji se udaljio. Isusov spomen poganina i carinika, ukazuje na njihovo obraćenje ina njihov put za Kristom. Na kraju evanñelja Isus pouzdano obećava: „Ako dvojica od vas nazemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj!...Jer gdje su dvojica ili trojicasabrana u moje ime, tu sam i ja meñu njima!“ Dakle, ta dvojica ili trojica koji su pozvani upomoć radi brata koji je pogriješio, nisu tužitelji. Tu se ne dokazuje nekome krivica, nego suto braća koja znaju moliti, koja vjeruju u Isusovu prisutnost i s tom sigurnošću žele se zauzetiza brata grešnika. To su onda dvojica ili trojica koji vjeruju da će se obistiniti ono što je Isusobećao: „sve će dati što molimo u njegovo ime.“ To je vjerničko pozivanje na Isusovoobećanje. To su braća u MOLITVI za brata u NEVOLJI. Nema veće nevolje od grijeha. A uCrkvi, u grupi, žarko okupljena braća mogu sve izmoliti, a osobito onu temeljnu nakanu:„spasiti brata, steći brata.“ Onaj koji uporno odbija ljubav i molitvu svoje zajednice, samsebe isključuje iz tog kolektiva Božje milosti, sam se udaljuje od bratske zajednice. Nije lakogrešniku kad ga se upozorava na njegove slabosti i zablude. Nije lako ni bratu po vjeri koji seprihvaća te zadaće da grešnika upozori. To ne smije nikada biti kao uplitanje u privatni životdrugoga, nego je to iskrena pomoć. Treba istaknuti da je Isus vlast vezanja i razrješivanjadao Crkvi. U Crkvi postoji „otpuštanje grijeha“ za život vječni. Crkva ima vlast da i pravnoprosuñuje i osuñuje djela i zlodjela svojih članova. No, Crkva treba prvenstveno biti prostoroprosnoga milosrña. Isus je u Crkvi zajedno sa svojim vjernicima na svakoj euharistiji. Gdjegod kršćani žive i rade, rade i trpe, rade, trpe i mole – tu je Isus s njima i meñu njima. Crkvabiva 'produženi' Krist, po cijelom svijetu. Tako već sada kršćani ostvaruju svoje nebo. Nebo jeondje gdje je Isus, nebo je – biti s Isusom. No, prije treba „biti zajedno“ sa svojom braćom isestrama. Hvala ti, Isuse, što na taj način pokazuješ da si i meni brat i da si mi blizu.Pitanja za razgovor• Kako prorok Ezekiel prenosi Božje riječi bezbožnicima u svome narodu i zašto?• Tko će po Božjem Zakonu snositi krivicu za bezbožnika koji nije opomenut zagrijehe? 1. čitanje.• Zašto je Psalam 95 jutarnja molitva „Božanskog Časoslova?“• Kako objasniti ove Pavlove riječi: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni drugeljubite?“ Zašto Isus uvodi ljubav u Zakon? 2. čitanje.• Kako Pavao objašnjava Božje zapovijedi kroz ljubav? Zašto: zapovijed i ljubav?• Što znače Isusove riječi u današnjem Matejevu evanñelju: „Opomeni brata za grijehe istekao si brata?“ Zašto Isus traži „opomenu“ u „četiri oka?“4

• Zašto Isus za opomenu okorjela grešnika traži svjedoke, dva ili tri svjedoka?• Koja je uloga Crkve kod opomene grešnika?• Koja je uloga molitve u Crkvi za brata nevjernika?• Što ostaje kršćaninu koji ne želi opomenuti brata grešnika?• Što Isus obećava svojim vjernicima za vjernost molitve?• Koja je glavna poruka današnjeg evanñelja nama Kristovim vjernicima?Molitva vjernika• Gospodine, neka Crkva voñena tvojim Duhom bude mjesto istinskog zajedništvatvojih vjernika te putokaz spasenja svima koji te traže, molimo te!• Gospodine, ohrabri sve koji se smatraju tvojim vjernicima da u ljubavi kojom ih ljubišbudu zauzeti za dobro svojih bližnjih i za njihovo spasenje, molimo te!• Gospodine, pohodi braću i sestre koje je grijeh zarobio i ohrabri ih svojom dobrotomda spoznaju veličinu tvoje ljubavi te krenu putem obraćenja, molimo te!• Gospodine, nama ovdje okupljenima razbistri pogled vjere da možemo prepoznatipotrebe naše braće i dovesti ih na put vjere, molimo te!• Gospodine, daj nam ustrajnu i strpljivu ljubav kojom ćemo znati svakom čovjeku okosebe pokazati da nam je brat, da nam je sestra u vjeri, molimo te!Gospodine Bože, ti si nam u Kristu pokazao puninu svoje ljubavi. Daj da nam ovo slavljesakramenta ljubavi pomogne u spoznaji tvoje dobrote i u meñusobnom zbližavanju s braćomu vjeri. Po Kristu Gospodinu našemu.ZaključakBratska opomena! Isus zapovijeda bratsku opomenu! Nemamo pravo pustiti svoju braću dapropadnu. Bog nareñuje svome proroku Ezekielu da opomene bezbožnika, kako bi se onvratio na pravi put, a ako to ne učini krivicu će snositi on sam. Uvijek smo skloni misliti samona sebe i na svoje spasenje. No, poslanje je svakog kršćanina pomagati drugima – spasiti bratau nevolji. Briga za brata treba biti stil kršćaninova života. Kršćanin treba pružiti rukusvakome čovjeku. Imati razumijevanja za svakoga koji je u nevolji. Spasenje je ponuñenoljudima koji osjećaju potrebu podizanja. I sam je Krist došao odvrati nas od puta propasti, odzla grijeha. Crkva to djelo nastavlja meñu ljudima.To je poslanje Crkve i trebalo bi bitiposlanje svakog kršćanina. Crkva je mjesto pomirenja. U Kristu smo pomireni s Bogom i unjoj se razrješavaju sve ljudske razdijeljenosti. Krist svoju vlast predaje Crkvi. U Crkvipostoji „otpuštenje grijeha“ za život vječni. Crkva ima vlast i pravno prosuñivati i osuñivatidjela i zlodjela svojih članova. No, prvenstveno ona treba biti prostor oprosnog milosrña.Zakon Crkve jest LJUBAV. I apostol Pavao viče: „Punina Zakona jest ljubav.“ On svezapovijedi Dekaloga svodi na ljubav prema bližnjemu. Sve su one oblik ljubavi: „Ljubi svogabližnjega kao sebe samoga“ (Rim 13.9). Takva ljubav „bližnjemu zla ne nanosi,“ jer jevelikodušna i utemeljena na istini. Ova ljubav isključuje svaku sebičnost i skučenost srca, ačovjeka vjernika otvara prema svima, bez ograničenja i predrasuda. Evanñeoska pouka o briziza brata i o bratskoj opomeni onoga koji griješi odgaja nas za pravi odnos prema istini i premabraći ljudima. Istina koja se ne vodi ljubavlju, ima jednake učinke kao i laž. Ako nismospremni uvijek govoriti istinu o dobroti drugih, tko nam daje pravo govoriti o njihovimgrijesima i slabostima? Nema istine bez ljubavi – istina je neodvojiva od ljubavi. Crkva jesveta po pozivu koji joj je upućen i po daru spasenja koji joj je povjeren, ali je ujedno igrešna, zbog grešnosti svojih članova. Svaki grijeh ranjava zajedništvo Crkve, kalja njezinusliku svetosti, pa se stoga Crkva osjeća dužnom u brizi za svakoga člana koji je grijehomzahvaćen. Briga Crkve za „brata koji pogriješi“ ne ranjava njegovu slobodu, njegovo pravo injegovo dostojanstvo, jer puno dostojanstvo osobe postiže se jedino u zajednici ljudi. Amen!5