Skupština Hrvatske vatrogasne zajednice

Struka i praksaVatrogasac sa normalnom količinom ukupne tjelesnevode se nalazi u stanju euhidracije. Stanje s manjom količinomukupne tjelesne vode od normalnog je hipohidracija iposljedica je dehidracije. Hiperhidracija je stanje s povećanimsadržajem tjelesne vode.HipohidracijaHipohidracija nepovoljno utječe na rad, otežava termoregulacijui dugotrajnije aerobne 4 zadatke. Također nepovoljnoutječe na kognitivne funkcije i brzinu pražnjenjaželuca. Ovi efekti su najjače izraženi u toploj klimi i u radnimambijentima kao što je požar bio on otvorenog ili zatvorenogprostora. Slabije radne sposobnosti se očituje prinedostatku tekućine u količini od 1.8% tjelesne mase (kg),međutim efekti su izraženi pri svim stupnjevima hipohidracije,proporcionalno stupnju hipohidracije kako je navedeno.Do hipohidracije može doći ukoliko je znojenje vrlo intenzivnoi/ili ako ima malo mogućnosti za pijenje tijekom rada,što predstavlja dva krucijalna problema i u vatrogasnoj službi.HiperhidracijaDo hiperhidracije najčešće dolazi uslijed nastojanja sprječavanjadehidracije na način da neposredno prije samog radaunose velike količine tekućine. Takvom se praksom povisujesadržaj ukupne tjelesne vode, povećava se volumen plazme ipostižu se bolji radni rezultati. Nekoliko istraživanja je pokazaloda bolji status hidracije znači bolje podnošenje viših temperatura,produljuje se vrijeme efikasnog rada pri višim temperaturama,lakše se postiže maksimalan aerobni kapacitet(Vo2). Međutim, postoje potencijalne mane takvog jednostavnogvisokog unosa tekućine (često mokrenje). Iako rijetko, alismo dužni navesti načelno, uslijed prevelikog unosa tekućine,može doći do hiponatrijemije ili “trovanja vodom”. Mogućenuspojave su mučnina, gastrointestinalne smetnje i glavobolja.Hidracija tijekom vatrogasnih intervencijaUnos tekućine za vrijeme rada, a pogotovo za vrijemevatrogasnih intervencija, ovisi o nekoliko čimbenika: poredžeđi to su: dostupnost tekućine, postojanje situacije u kojojje moguć unos tekućine i opterećenost gastrointestinalnogtrakta.Vatrogasac bi trebao sam ili uz pomoć nekoga drugogaodrediti vlastite gubitke znojem (iako je to kod intervencijaočigledno) i postići optimalan stupanj hidracije. Vaganje prijei nakon rada (što je kod intervencija praktično neizvodivo)je jedna od okvirnih metoda kojom bi se mogao pratiti deficittekućine. Preporuka je da se vatrogascima za vrijeme intervencijaorganizacijskim mjerama permanentno osigurajuohlađena pitka voda ili ukusni napitci koje je lako konzumirati.Vatrogasac bi također trebao biti obučen prepoznati situacijeu kojima mora nadoknaditi izgubljenu tjelesnu tekućinu.REHIDRACIJA NAKON VATROGASNIH INTERVENCIJANa kraju vatrogasnih intervencija vatrogasci imaju deficittekućine, elektrolita i hranjivih tvari u organizmu.Rehidracija nakon vatrogasnih intervencija može biti problemkad se radi o deficitu od 2-5 % tjelesne mase i kad je4 Najveća količina kisika koju organizam potroši u jednoj minuti i ona jemjera najveće količine energije koju organizam može u toj minuti osloboditiza fizički rad aerobnim metaboličkim procesima.interval između dvije intervencije manji od 6-8 h. Da bi sepostigla optimalna rehidracija potrebno je savladati fiziološkeizazove kao što je neadekvatan osjećaj žeđi, a isto takoi praktične poteškoće kao što je otežan pristup tekućini.Dodatni izazov za rehidraciju je kontinuirani gubitak tekućineza vrijeme oporavka od intervencije, uglavnom prekourina. Voda popijena nakon intervencije smanjuje osmolarnost5 plazme i koncentraciju natrija, što rezultira pojačanomdiurezom 6 i smanjenim osjećajem žeđi. Nekoliko studija jepokazalo da je nadoknada elektrolita, prvenstveno natrija, zajednos unosom tekućine, važna da bi se tekućina zadržala uorganizmu i ponovo uspostavila ravnoteža. Čak i kada je natrijnadoknađen, volumen od 150 % u odnosu na deficit je potrebanda bi se osigurala ravnoteža tekućina u periodu od nekolikosati nakon teškog fizičkog rada. Međutim, ako se natrijne nadoknadi, rehidracija će rezultirati diurezom prije negonadoknadom tekućine.Nadoknada natrija i tekućine može biti istovremena prekonapitaka koji sadrže elektrolite tzv rehidracijskih koktela (npr.Rehidromix). WHO 7 preporuča koncentraciju natrija od 90mmol/L za oralne otopine za rehidraciju pri liječenju dijarejom8 uzrokovane hipohidracije. Međutim, da bi bili ukusni izadovoljili širi krug potrošača, komercijalni napitci sadrže 10-25 mmol/L natrija. Dodatne količine natrija mogu se osiguratiPiramida unosa tekućinehranom koja sadrži natrij ili dosoljavanjem jela.Diureza također može biti uzrokovana nekim komponentamaiz napitaka koje se konzumiraju u stanju hipohidracije.Sporija nadoknada tekućine se može očekivati ukoliko se konzumirajuveće količine kave u satima nakon intervencije. Konzumiranjealkoholnih pića tijekom oporavka također povisujegubitke urinom.ČIMBENICI KOJI UTJEČU NAISKORISTIVOST TEKUĆINE ZA PIĆEDva su osnovna čimbenika koja utječu na brzinu kojom seunesena tekućina iskorištava u organizmua) Brzina pražnjenja želucaZnanstvena istraživanja su pokazala da se izotonični napiciobogaćeni sa 6 – 8% ugljikohidrata prazne iz želuca jedna-5 Koncentracija osmotski aktivnih čestica u otopini izražena po litri otopine6 Količina izlučene mokraće7 Svjetska zdravstvena organizacija8 Tekuća stolica ili proljev16 Vatrogasni vjesnik veljača [ 2008 ]