festival europske kratke priče - Zarez

40 V/104, 8. svibnja 2,,3.kritikaSmashingpumpkins!Đorđe MatićJedan od najboljih romana ex-Jugoslavije, Kad su cvetale tikveDragoslava Mihailovića, i trideset petgodina nakon svoga objavljivanjajednako je fascinantan, a uizmijenjenome kontekstu dobiva i novaznačenjaDragoslav Mihailović, Kad su cvetale tikve,Plato, Beograd, 2001.rošlo je trideset i pet godina, odkada je vruæe 1968. objavljen Kad sucvetale tikve Dragoslava Mihailoviæa(1930.), vjerojatno najbolji (tada) domaæiposlijeratni kratki roman. Noveleta o beogradskom(dušanovaèkom) boksaèu LjubiŠampionu (zvanom i Ljuba Vrapèe), pokrilaje više teritorija nego što je to sluèaji kod mnogo otvoreno ambicioznijih irazvikanijih knjiga: istovremeno romano emigraciji, nostalgiji, politièki roman,knjiga o odrastanju i urbanosti, o boksu...Na svega stotinjak stranica Mihailoviæje kroz usta svog lika, neumivenim i direktnimgovornim jezikom, kakav nemaparalele u književnostima na ovome prostoru,isprièao tragediju glavnog junaka ijednog vremena, a svojim preštedljivim,“nevidljivim” stilom,u hodu inovirao èitavjugoslavenski romante u konzekvenci ijugoslavensku poslijeratnuliteraturu.Prirodno, ubrzo jeod teksta napravljenadrama èije izvoðenjeu JDP-u 1968., u režijiBore Draškoviæa,i uskoro zabrana sdoslovno najvišegmjesta spadaju meðunajpoznatije kultur-politièke kontroverzeu SFRJ.Ulični slengRastuæi u kulturi koja je, posebno uliteraturi, imala fundamentalni problemdijaloga i “tona”, manje ili više, ali uvijekartificijelnog, kad sam prvi put u adolescenciji,nespreman, èitao ovaj roman,razlozi zbog kojih je bio tako slavan– politika, zabranjene teme, Goli Otok– ništa mi to sve skupa nije predstavljalo.Bio sam fasciniran jezikom knjige: Ljubagovori jednom “arhaiènom”, godinama uinozemstvu prezerviranom varijantom beogradskoguliènog slenga, a Mihailoviæevaje umjetnost bila da tim “ogranièenim”i reduciranim leksikom i govorom uspijene samo isprièati prièu nego i ocrtatinajfinije detalje i stanja, kao i atmosferu– kako u monološkim dijelovima u kojimase narator obraæa nevidljivom sugovorniku(formalno pitanje – kome govori Ljuba– namjerno je ostavljeno otvorenim) takoi u dijalozima, tom paradnom konju novijesrpske književnosti.Kad smo kod uliènog slenga– Mihailoviæ je bio svjestan poetièke vrijednostipsovke, da tako kažemo. U vrijemekad smo morali èitati kanonske knjige ukojima lik umire od tuberkuloze na sto šezdesetstrana (Prele o Èarobnoj gori) ili, pak,domaæe romane gdje likovi pisaca koji sukoliko juèer došli s kamena, govore kaošvedski profesori – Mihailoviæevi likoviizgovarali su reèenice tipa: Majke vam galopovske ili Jeste – do moga.A tek one “rupe” – cezure, naglašenepauze, izostavljanja, tišine izmeðu likova,pravljenja znaèenjskih rupa koje bi ondaèitalaèka senzibiliziranost “punila”...Eric Clapton slavno je rekao da je odlikadobroga gitarista ne ono što odsvira negošto – izostavi, a to bi moglo poslužiti i kaoopis glavnih Mihailoviæevih pripovjedaèkihstrategija. Da ne govorim koliko jeimpresioniralo – a kako je tek teško bilonapisati – što je u pitanju bio roman gdjesamo jedan narativni glas vodi èitavu stvar,a da pažnja ne padne ni na tren – to jetakoðer bio razlog zašto su se neki od nasdivili ovom piscu (podvig æe Mihailoviæponoviti u mnogo duljem romanu Petrijinvenac).I nisam bio sam – mnogi su voljeli ovuknjigu, iz sliènih razloga – s njom se lakokomuniciralo, ali bi pri ponovnom èitanjui te kako izlazile nove i nove razineznaèenja, skrivene poruke, nove potvrdepišèeve stilske ekonomije, neki detaljkoji se nije primjeæivao odmah, uglavljennegdje u tekstu.Ne, neću se vratitiNakon što je došao ovaj naš udes, èitaosam Tikve, godinama poslije – malo se ibojao ponovnog susreta s knjigom, strahujuæida je njezin nekadašnji sjaj izblijediokao i kod mnogih drugih stvari. Èekalome iznenaðenje – ne samo da nije bilamanje fascinantna nego je dobila nova inepredviðena znaèenja, novi kontekst.Èitajuæi je nakon svega, u emigraciji i udrukèijem vremenu – prvo je poglavlje,veæ od prve reèenice (Ne, neæu se vratiti),imalo drugu težinu – identificirao sam ses njom kao rijetko s èime u literaturi.To nije bilo jedino iznenaðenje: maloposlije, èitajuæi je po ne znam koji put,došao sam do zadnje stranice i proèitavšisâm kraj ostao frapiran. Kako je moguæeda ga ranije nisam primijetio? Kako miranije nije upao u oèi ovaj profetski završniparagraf? Možda tada još nismo bilispremni, možda nije bilo vrijeme pa smoprolazili “pored” njega, ili ga podsvjesnopreskakali...? Sad je kasno da se dozna.Da pisac i njegovo djelo nisu jedna teista stvar i da djelo može itekako biti pametnijeod svog autora, pokazao je afterliferomana u devedesetima.Strašna, antihumana ideološka pozicijanjezina autora kojom on ovih godina, krozsvoje zadnje knjige i u intervjuima, nastavljaponižavati dio svojih (bivših) èitatelja,osvetila mu se nepredvidljivim kulturnimringišpilom – oni u koje se autorkune, nacionalisti, ne èitaju ga i uglavnomignoriraju, a obožavatelji ovog romana bilisu upravo oni na suprotnoj strani, anacionalnii (kako Nenad Velièkoviæ kaže)jugo-futuristi – Kiš ga je strašno volio, aDžoni Štuliæ rekao je mojoj prijateljici:Kod nas ima jedan jedini dobar roman – Kadsu cvetale tikve.Prošle godine bio sam nakon više oddeset godina u Beogradu. Dok smo se utaksiju vozili autocestom, prijatelj mi ujednom trenutku reèe: Vidiš ovaj kraj, tudesno – to je Dušanovac.Prvi put u prilici da vidim naselje izkultne knjige pokušao sam nabrzinu, uvožnji, vidjeti što više. Ništa nije izgledaloonako kao u romanu – brdo koje sespuštalo prema cesti bilo je pokrivenoneboderima, a samo na trenutke vidjelisu se dušanovaèki kuæerci – oni isti o kojimasam èitao toliko puta. Bilo je tu nekesimbolike: male, krhke nastambe duše,pokrivene tvrdim neprobojnim betonomideologije i staraèke hladnoæe. pretprodaja karata: KINO LIKA od 12. svibnjaod 12 do 17h (osim nedjelje)