Big mama & big papa - Obrtnička škola

Tragom legende ... Vesna ParunAndrea Pagadur, 4.dJedni kažu da je najbolja (neki kažu da jenajbolja!). Drugi tvrde da je najnesretnija. Trećičitaju i šute. Četvrti čitajući govore, ali samo uprostorijama s izvrsnom izolacijom od buke. Petičitaju, govore, željeli bi činiti, ali ne znaju načinaili nemaju sredstava. Šesti pak imaju obiljesredstava ali, hm, Ona im se zamjerila. Sedmiizvrsno glume. Osmi se kunu da može bitiNobelovka jer je popularnost planetarna. Devetiznaju i žele, ali…kao i u Njezinom stihu : što moženetko jadan nekome nesretnome. Postoje i onideseti, ali…oni ni ne znaju tko je Vesna Parun?!Pjesnikinja, slikarica, esejistica, stvarateljica,prevoditeljica sa šezdeset godina književnog rada,s pedesetak autorskih knjiga…rođena je 10.travnja 1922. godine na otoku Zlarinu krajŠibenika. Osnovno školovanje započela je uZlarinu, a nastavila u Biogradu na moru i na Visu.Pohađala je gimnaziju u Šibeniku i Splitu, gdje jematurirala 1940. Poslije rata upisala je filozofijuna Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1947.na izgradnji pruge Šamac Sarajevo oboljela je odtifusa i prekinula studiranje.Piše poeziju, eseje, satire, kritike, drame, pjesme ipriče za djecu. Poeziju prevodi s njemačkog,bugarskog, francuskog i slovenskog. Napisala je idvije prozne knjige, i 19 djela za djecu. Osnovnatematika dječjih djela jest biljni i životinjski svijet.Ona svijet doživljava djetinjski radoznalo i sjetnošto je pridonijelo uspjeh njezinim poezijama zadjecu. Ona ne poučava, sve je imaginativna igra isugestivan pjesnički jezik.Izdvojila bi njezine dvije knjige, Crna maslina iUkleti dažd.Knjigu Crna maslina, izdvajam jer ljubav kaosredišnja tema ovog pjesništva, u punoj mjeri seupravo rascvala u toj knjizi. Ta je zbirka stup čitavepjesničke građevine i svečanost u umjetnosti riječi.Stvorena od sna i jave, izgrađena od istog motiva,ona je usredotočena knjiga i gotovo u cjeliniantologijskog značaja. Stalnica ove knjige sutakođer i doživljaji prirode, a crvenu nit kojaprožima ovo dijelo u cjelini je nemirenje sa zlom.Osim što je Vesna duboko emocionalna, u njojpostoji njezin pravi ljudski i pjesnički ideal, a to jeza nju upravo harmonija u jedinstvu čovjeka iživljenja. Tu se traži mnogo razmišljanja, čuđenja ipitanja koja su najviše odjeka našla u knjizi Ukletidažd, jednoj od vrhunaca njezine poezije.Vesna Parun je tradicionalno i modernopomiješala osluškujući odjeke suvremenogpjesništva, odazivala se jeci grčke i slovenskemitologije te biblijske lirike, i zbog toga, a i ne samozbog toga, ostat će zabilježena kao jedno odnajvećih pjesničkih imena 20. stoljeća.Istina je da je Vesna Parun sve to, ali istina je i da seo njoj zna sve i ništa. Jer za one neke „desete“ bilobi prejednostavno napisati članak o Vesni Parun dapostoji samo ono što bi trebalo da postoji. Alinažalost, istina je da postoji još koje samo po sebije veoma kompleksno te osobno smatram da ovometreba sustavnije i temeljitije pristupiti te posvetitipuno vremena. Zar se treba čuditi da je Ona uposvemašnjoj estradizaciji, jednostavno postala„tehnološkim viškom“. Zar se treba zgražati nadpitanjem, kako joj izmjeriti pjesničku vrijednost ipretočiti je u stambeni prostor, kada ona nemanikakvu stranačku knjižicu, nikakvu političku ilidržavnu funkciju, nikakvih mentalnih i tjelesnihumetaka? Za nju ne mari niti Akademija koja jojneće uručiti nagradu za sve što je do sada učinila za duhovno zdravlje ovognaroda. Njima je preće da dobiju novi kafić ili restoran gdje bi od jutra dosutra zaposjeli svoje stražnjice i prvi upoznali novopečene tajkune. Što bise dogodilo kada ne bi prvi saznali tko je koga ubio, zašto su naši izgubili odnjihovih, šta je rekla koja ekstradna zvijezda ili još bolje primili i tako loševibracije političara koji su zaposjeli sve termine na televiziji?Bili bi podcijenjeni, ismijani ili ne primijećeni, zbog čega raste golemistrah. Strah od nepopularnosti.I da li to treba biti nešto novo nad čemu bi se svi trebali čuditi? E pa ne bi jermi nismo Latinska Amerika, nismo mi Kolumbijci koji osluškuju svaki dahsvojih književnih velikana. Mi smo Macondo u kojem pjesnici nisu niti onošto su do jučer svugdje bili - čuđenje svijeta. Kao da je književnikinformatički i ispolitizirani robot bez smisla i osjećajne svrhe.Što je za nas čuđenje? Spoznaja da oni drugi imaju više para, bolji posao iveću popularnost. Novac, slava i moć su kriterijumi ispravnog življenja?Vole se samo oni koji imaju baš to? U takvoj životnoj orijentaciji vladalogika da pravo na život imaju samo labudovi, a ne smiješne patke,uplašene prepelice ili sićušni vrapci. A treba dati onima koji već imaju jer,jadni, njima treba još! Uistinu, gdje ide ovaj narod kad status umjetnikadodjeljuju svakoj estradnoj stražnjici koja protrese desno, lijevo.E moji „deseti“… premda je napisala sedamdesetak knjiga, o njoj nijeobjavljena ni jedna monografija. Njezini rođendani nisu povod zadruštveno okupljanje, a nije postala ni redovita članica HAZU. Živi uskromnoj sobici koja joj je premala za sve stvari, kojih i tako nema mnogo.„ Kanila sam dočekati starost na nekom otoku u kolibici, tik uz morske valove,u društvu tovara, koze, mačke i jednog vrapčića. To i šikara okolo mene, anebo nad mojom glavom, bilo bi mi dovoljno za sreću. Pa makar se kretala uzpomoć dva štapa, štoviše i četveronoške. Ali kruta ja sudbina odrediladrugačije… “ Da, za nju je sudbina igrala izdajnički, izrežirala joj je običanpad niz stube u Zagrebu na promociji satirične knjige „Mozak u torbi“. Tajpad joj uzrokovao slom kuka. No, priredbu je ipak izdržala do kraja trpećibolove. Kao da je osjećala da mora biti dosljedna te na moguće nove objede»resko« odgovoriti, jer, po njenim riječima, lirika i satira dva su lica jednestvarnosti. To je ujedno njena sudbina i sudbina manjeg brojaintelektualaca u našemu društvu: biti dosljedan u borbi za intelektualno imoralno poštenje na ovim našim prostorima gdje je sudbinu ljudi krojilapolitika. No to je samo kap alkohola na ranu, jer život ju nije milovao,tetošio, bol i patnja je nešto s čim se susreće cijeli život, pa i dan danas.60