Big mama & big papa - Obrtnička škola

Susret s pjesnikom: Dragutin TadijanovićAndrea Pagadur, 4.d„Naći ću ja poeziju i tamo, gdje još nitko nije mislio da je ima…“, tako je SaintBeuve pisao Charlesu Baudleaireu. Ova konstatacija mogla bi se primijeniti i nanašeg pjesnika Dragutina Tadijanovića, ne iz Pariza nego iz Rastušja, malenogaslavonskog sela. Jer Tadijanović je odista tražio svuda poeziju, tražio je riječ,slušao glazbu riječi, ulazio u tajne i do tada nepoznate pore pjesme. Isklesao je nadesetke pjesama koje govore o odličnoj poetskoj individualnosti. Njegova poezijaje svijet za sebe. Zbog svih tih komponenti ne mogu olako prijeći „prijateljstvoriječi“ , jer mi unutarnje potrebe i osobne asocijacije ne dozvoljavaju da nezaronim u taj svijet i ne sjedinim u sebi komadić neba s nebom pjesnika.Bio je dan vedrog neba i hladnog sunca koje u kasno poslijepodne lagano tone uizmaglici. Mišlju i duhom toga dana bila sam na stazama Tadijanovićevihnostalgija i melankolija. Bila sam spremna krenuti na put otkrivanja njegovogsvijeta. Neka mi oprosti pjesnik ako sam njegov svijet doživjela na svoj način.Dugo sam očekivala taj trenutak vječnosti ili kako bi on rekao: trenutak srca. Idogodio se. U prepunu dvoranu ušao je legenda, a bio je već legenda, čovjek kogasu toliki mnogi htjeli čuti, htjeli su ga vidjeti u živo, čitati i pročitati i izvan rima.Htjeli su ga dotaknuti, možda i dokučiti što kao običan čovjek misli, ili slušatikako govori…Kretao se prema pozornici, prolazeći pokraj ljudi, mnogih, nestrpljivih da gačuju. Dvoranom se orio pljesak. Putem je odzdravljao, čak i dok je sjedao za stolpljesak svejedno nije prestajao. Dok je prolazio prvi put sam uistinu shvatilasloženost. Složenost nije u neredu nego u zreloj kristalizaciji oblika, ujednostavnosti. Od prvog trenutka, dok se još nisu čule ničije riječi, bilo je jasnoda započinje nezaboravna književna večer u Požegi. Toliko ljudi, mladih,atmosfera koja je ponijela i domaćine i goste, osmijeh na Tadijanovićevu licu kojiotkriva emocije od čiste radosti do ganuća i, isto to, kao u zrcalu, na licu svakog odposjetitelja. Kada je počeo svoj govor, u trenu mi se učinilo kao da nešto mukloodjekuje iz crkvene lađe, ali zapravo govorio je riječima jednostavnim i čistim,nevinim. Ni tada nije napustio svoju unutarnju dosljednost, neprekinutu nit, itada je govorio samo svojim jezikom. Tadijanović je duhovito i živo ispričanimcrticama iz svog života svaki čas dobivao odgovor iz publike. Govorio je o sebi, osvojim pjesmama u kojima je čitav njegov život. Tadijanović će priznati da jenjegov sav život u knjigama i kako će one dugo živjeti, tako će i on biti s njima, asve ostalo, reći će pjesnik „potonut će u ništavilo. A činjenica je da puno menenema u mojim pjesmama“.Lirska pjesma pobuđuje najdublje osjećaje, a spoznaju neposredno povezuje s timosjećajima u jedinstvo koje ispunjava izvanrednim dojmom kako stvaraoca tako ičitatelja. Taj je dojam često i sam ono o čemu lirika govori. Sve o čemu lirika govoriizraz je neposrednoga, trenutačnoga i osobnog iskustva u kojem se gube sverazlike između subjektivnog i objektivnog, vanjskog i unutrašnjeg, pojedinačnogi općenitog, između „ja“ i svijeta. I kad opisuje neki događaj, i kad naizgled govorisamo o nekim općim misaonim stavovima, prava lirika pronalazi poseban, vlastitiaspekt pristupa zbilji takav aspekt s kojeg i uobičajene stvari, događaji i mislidobivaju sasvim nove smislene dimenzije.A kakva je zaista Tadijanovićeva lirika, mogla bi se ispuniti debela knjiga ili semože opisati i u dvije riječi, izvorna i neposredna. On ne izmišlja i gotovo sve očemu govori zaista se dogodilo. Pjesma je izazov života. Da bi nastala potreban ježivot, čovjek od krvi i mesa, i ruka koja piše. Bez pjesnika nema pjesme, kao štonema života bez roditelja. Pjesnik ne živi u beskraju nego u realnom, objektivnozadanom, zemaljskom prostoru i vremenu, u svome tijelu. Tadijanovićevslobodni stih nosi u žilama mjeru koja izjednačuje sve živo i mrtvo u „prstenu“neprekidnih mijena.Ne mogu nabrojati sve one divne jednostavne životne sadržaje utkane u stihovekoje je pažljivo odabrao, koje su postale i dio nas samih i pomiješale se s našimiskustvom. Ali zar nije umjetnost velika upravo po tome koliko se čitatelj,gledatelj ili slušatelj s njime može poistovjetiti? U svakom stihu koji je izrecitiraoosjetio se žar i pepeo istog plamena i ritam ruke koja upisuje ime: DragutinTadijanović. Stihove je izgovarao na vrlo osebujno patetičan način, barem se menitako činilo. Kao da je stihove izgovarao protiv svih pravila discipline recitiranja,jer ga je vlastiti stih zanosio i on je svojim glasom sricao stih, riječ po riječ, htijućisvakoj riječi dati jak val emocija. Njegovo kazivanje slušali su s velikom pažnjom,i ne bez čuđenja, ali zasigurno su htjeli dokučiti na koji način on subjektivno vidi,osjeća pa i tumači podtekstualnost pjesme. Naravno, teško je kopijomimpresionističkog opisivanja naknadno predstaviti tu njegovu govornuorkestraciju. Taj njegovi promukli glas koji je čas htio da se dohvati visine neba, azatim odmah muklo propadao u ponor; ali uvijek je bio dojam kao da je on sada iovdje sklon pripovijedati nešto kao bajku… Pa kao što se uobičajeno bajkapredočava namjerno čas umilnim, čas prijetećim, čas pomirljivim, čas strogimglasom, tako je i on plovio prostorima svoje pjesme. Pri tome držao je knjigusvojih stihova u ruci otvorenom. Kada bi završio recitiranje svoje pjesme, svakiput je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Tada bi podigao pogled sknjige, i tim pogledom svojih smeđih, blagih očiju, kao da je htio pitati okupljene:Gdje sam ?PrstenKad me pitaju, kakav jePrsten moj, i odakle je, odgovaram:Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kapTamne krvi, koji zovu karneol,Nosio je, u davno doba, na polaskuU križarski rat, vitez neki. (Tko zna ištaO njemu?) Kasnije, mnogo kasnije,Nurnberški zlatar kamen je okovaoU srebro. I prsten, u malom nizu stoljeća,Prelažaše s ruke na ruku. (Te su ruke prahI pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:- Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov .A nitko nije pomišljao da je doistaNa ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.Nego me ispitivahu:Koliko bi on stajao,I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.Ne bi ni slušali moj zbunjen odgovor,Da nisam o tome mislio, i da ne znamHoće li on sa mnom lećiU zemlju ili će biti na nepoznatoj ruciKad moja bude pepeo i prah. Ona neće znatiDa se i meni činilo, kao i onimaPreda mnom, da se ruka moja neće nikadaRastati od prstena, od prstena od srebra,S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneolOni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesmaO prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?Zagreb, 1. prosinca 1955. četvrtak, popodne58