By: Andrea Pagadur, 4.dZašto izostati?Savjeta nikada dosta,uvijek su potrebni, pačak i u laži, varanju, pa imarkiranju. Samapomisao da danas imamsedam sati, iza kojih sekriju „užasni“predmeti, dovodi me doludila. Uz to pišem testiz matematike iz kojegne znam ni što smoučili, a ni testu izbetonskih konstrukcijase ne veselim.Osigurane su mi većdvije jedince, a ostalihpet sati dosada. Moždauspijem nešto prepisatiali to je tek 1:100 (izpouzdanih razlogaznam da je tako).Što učiniti? Ostati nanastavi, pet sati sedosađivati i dva satapreznojavati ili…Naravno da postoji idrugo rješenje,markiranje. Kako godokrenula, ipak trebadobro razmisliti jer senalazim u vrlo lošojpoziciji. Lako je pobjeći,i cijelo poslijepodne lunjati po gradu, kafićima, trgovinama… Ali što će biti sutra ilikada me razrednica prozove da opravdam svoj izostanak tog i tog dana. Uvijek trebaimati na umu da funkcija razrednika je vrlo složena, odgovorna i zahtjevna. Zatotreba misliti unaprijed!Odluku izostanka mogu iskoristiti za postizanje bolje ocjene, a ujedno barem jedandan, mogu izbjeći buljenje u dosadne zidove prekrivene nekom žutom inačicom. Padragi profesori, vjerovali ili ne, ali upravo ta boja kod učenika izaziva psihološki ifizički nemir te agresivnost (sjetite se Van Gogha). I nemojte se onda čuditi našem„srednjosatnom“ nemiru, okretanju, brbljanju ili potrebi za wc (da, baš idemo nawc). Zidovi kafića, zapravo imaju opuštajuću boju, i nije čudo što učenici tražeprostor i vrijeme za opuštanje van škole.Ako se sada ne dogovorim sa sobom kako opravdati, neću nikada. Da kažemroditeljima, ne znam baš. Prošli je put prošlo, bez riječi su mi opravdali, ali ovaj putzasigurno će mi pripremiti predavanja koja su gora i duža od predavanja u školi.Roditelji…..neeeeeee!Što ostaje? Nekako mi baš ovih dana nije dobro, a baš sam danas povraćala. Vrijemeje da posjetim doktora. Moja današnja prva lokacija će biti doktor kako bi mi plan ucjelovitosti uspio. Nikako ne odlazi bez torbe, po mogućnostima i bez potrebnihknjiga, kako nitko ne bi pomislio da ti, ne daj Bože, ne bi slučajno zaobišao školu.Žicam od mame pare kako bi se opskrbila za dugo poslijepodne i vrijeme je dakrenem…“u školu“! Ali kao da mi nešto fali, možda netko tko će mi praviti društvo(zašto markirati sam kada uvijek ima netko tko je toga dana isto „bolestan“). Uzadnji tren zovem prijateljicu koja na moje spomenuto markiranje odgovarajednom riječju idemoooo! Nalazimo se kod doktora (nikada neodlazi u školu ili u blizinu škole, mogli bi te sresti neki odprofesora ili te vidjeti da i ne znaš). Ne poznamo se. S lakoćomdobivamo po čega smo došli. Druga lokacija nam je obližnjikafić, Mačak (ni ulica nije sigurna). Poznajemo konobare i nijeproblem tu provesti i dva sata pijući samo jednu kavu. Samo daprođe radno vrijeme naših staraca. Dođe vrijeme i za jelo, tadaje neizbježan Paradoks. Žurnim koracima odlazimo dozamišljenog mjesta, ko fol dva sata jedemo, kako bi nam što bržeprošlo vrijeme. S punim trbama do sljedeće i zadnje lokacije,Saloona. Tu ćemo provesti zadnjih sat vremena gdje trošimozadnje pare na kavu a i kutija cigareta je pri kraju. U sedam ipetnaest napuštamo i posljednju lokaciju. Odlazimo kući kao daništa nije bilo, zaista je bilo super u školi.Pretpostavljam da mnogi (profesori, roditelji, „štreberi“), sobzirom na velik broj izostanaka učenika očekuju da učenici neosjećaju nelagode, grižnje savjesti zbog markiranja. Možda, unekim trenucima zaista se pojavi, ali često se prekine riječima:„Baš me briga!“.Nema mi gore kada me netko priupita: Zašto markiraš snastave? Zašto markiraš s testa? Znaš da bi trebala biti spremnaza provjeru znanja iz svih nastavnih predmeta? Nikada ne znaškada će te netko od profesora otvoriti!Očito je još svima sadržaj nastavnih predmeta inastavnog predavanja tabu tema. Zahtjevekakvi se traže od učenika često više ne moguispuniti ni odlični učenici, a vjerujem da su i oniprimijetili boju zidova. Problem postoji,problem itekako postoji, željeli mi to ili ne.Problem nije u negativnoj ocjeni koju dobijemo,često ona bude i zbog nas samih, zbog našekrivice.No što bi bilo kad bi bilo. Što bi bilo kada binastava bila zanimljivija, kada bi se višeupotrebljavale novije nastavne metode, kad bibilo manje opterećenja. Kad bi se dosljednoprovodile postojeće pedagoške mjere, odnosnočak bile i strože, da se u dogovoru snastavnicima obavlja provjera znanja, smanjise pritisak na učenike i ostvari kvalitetnijiodnos. Razlog izostajanja nisu samo testovi zakoje i mi budemo često krivi, izostaje se i kad nepostoje nikakvi objektivni razlozi. Učenike seopterećuje sadržajima koji su nepotrebni,oblicima, metodama rada, fondom i rasporedomsati. I kao najveća negativna pojavnost je lošakomunikacija s nastavnicima popraćenastrahom i osjećajem da se od učenika traži i onošto nisu savladali i naučili kako bi im sedokazalo neznanje, a često puta i sami ne znajuodgovore na pitanja koja nama postavljaju.Što bi bilo kada bi se apsolutno promijenionačin školovanja? Kada ne bismo učili za ocjenui svjedodžbu, već za život. Kada bi to učenje bilobez pritiska, kažnjavanja, uz razvijenprijateljski odnos i kvalitetnije komunikacije uobitelji i školi. Potrebno je pružiti zanimljivijinačin rada, način u kojem bi svi učenici jednakosudjelovali, rad u kojem se ne bi učenici svodilina pisaće strojeve a profesori na automate kojičitaju iz svojih „bilježaka“. Potrebno je pružitiviše pažnje učenicima, primjerice, prijateljskiih pozdraviti, ponekad i potapšati, dati imzadatak, pomoći im da ih dobro realiziraju, a potom ih i pohvaliti za ono što su učinili. Uz takvepristupe vjerojatno bi se smanjio brojizostanaka, odnosno izbjegavanje nastave.Naposljetku, zar ne živimo u svijetu u kojem seizrazito cijeni osobni kontakt s drugim ljudima.No klima u našim školama još je uvijekzabrinjavajuća. I dalje će najgori neprijateljibiti učenici i profesori, a najdosadnijaboja…žuta.I koliko god pod zajedničke nazivnikepokušavali staviti „ne markiranju“, koliko godbude tako kako je i dalje će ostati: „A zašto neizostati?“16
Kriminalni (ne)pravilinciPreopširni udžbenici, zahtjevni profesori, nezainteresiraniučenici, kriminalni pravilnici, može li gore???Naravno da može, to je samo početak. Zamisite si ovo:dolazim u školu u 7h, sinoć sam učila do 1h, čekaju me dvaispita znanja (testa), usmeno ispitivanje. Neraspoložena ipomalo ljuta profesorica ulazi u razred. Zbog njenog osobnogproblema ispaštati ćemo naravno mi, učenici. Podijeliti ćenekoliko jedinica i bit će joj bolje jer tada neće samo ona bitiuzrujana. Ima i onih koji će, što se tiče jedinica, imati višesreće, profesorici će biti već malo lakše pa će zaboraviti naostatak razreda i zatvoriti imanik za taj dan. Prema tome sepitam što bi nama ocjena zapravo trebala predstavljati:STRAH, SREĆU ili pak nešto deseto? Ovisi li ocjena uvijek onama, odnosno o našem radu, učenju, ili pak ne?Nakon toga slijedi obostrana obrana odnosno, profesori namuvijek govore: mi samo radimo svoj posao, ono što nam kažu,mi smo tu da vas naučimo i ocjenimo. Da, da nas nauče. Zarse nikada ne zapitaju u kome je ustvari problem što učenici izpojedinih predmeta imaju hrpe jedinica.Kako objasniti profesorima da su nama pismena i usmenaprovjera ista stvar, za oboje moraš učiti, zar ne?Često nam se kaže da bismo bez ocjenjivanja, opomena ikazni bili još gori. Ne znam! Ako je nekom imalo stalo do togada bude obrazovan i upućen u život, da uspije u životu, on biučio i dalje. Kako bi bilo da na kraju svake školske godineučenici ocjenjuju profesore, da li bi bilo negativnih? A da seučenici ocjenjuju sami, prštala bi nerealnost na sve strane.Ocjena za profesore: DA ili NE? Ocjena za učenike DA ili NE?Kada bih samo znala koji je odgovor pravi? Kada smo već kodocjena, baš me zanima od kada netko ima pravo i ''moć''ocjeniti vjeru. To je odgojni predmet, pa kako onda nekomedati ocjenu iz vjere?Škola je iz obrazovne ustanove prešla u ustanovu zamaltretiranje, zlostavljanje... Samo što se tu ne zna tko kogamaltretira, profesori učenike, učenici profesore, učenicijedni druge ili profesori ratuju međusobno.U školu treba ''vratiti'' odgovornost i poštovanje, bilo učenikaprema profesoru ili obrnuto, a sve će ostalo dolaziti samo odsebe.Josipa Jekić, 3.dZimski odmorPrvi dio zimskog odmora učenikapočinje 24. prosinca 2004. azavršava 2. siječnja 2005.ožalošćeni: vjerni učenici, cijenjeniprofesori i naša skijalištaNoćna mora zimskih praznikaby : Sanela Novaković, 3.dMalo je onih koji su pohvalili novu strukturu školske godine2004./05. koja uključuje i novi sistem praznika. Zapravo,nisam čula još nikoga tko je sretan zbog toga ali vjerujem datakvih ima, ako već nitko drugi, onda bar ministar. Evo,meni već i naslov ovog članka stvara probleme. U naslovustoje zimski praznici, dakle vrijeme od 24.1. do 30.1.2005. ane mogu da ne spomenem i slobodne dane koje smo dobili zablagdane i praznike (Božić, Nova godina). Moram izrazitisvoju bol i nostalgiju za onim vremenom kada smopolugodište završili prije Božića i sa zaključenim ocjenamamirno čekali Božić i Novu godinu. U tih 3 tjedna «u komadu»bivših zimskih praznika stiglo se i slaviti, zabaviti, odmoriti,pa čak i učiti ako je netko imao volje i potrebe za tim. Udrugo polugodište vratili bi se punih baterija, spremni zanove školske izazove. A sad… Po naputku ministra zadnjitjedan prije Božića profesori nas nisu trebali ocjenjivati dabi u miru i bez stresa dočekali Božić. Neki profesori su setoga pridržavali, neki nisu. Za nas je to značilo slijedeće:prije Božića smo pisali hrpu testova i odgovarali usmenodosta predmeta kao i dosadašnjih godina, ali ovaj put tumukama nije bio kraj. Tih nekoliko dana koje smo dobili zaproslave trebalo je provesti uz knjigu jer nas je već 3.1.čekalo novo «rešetanje» u školi. Čak ni oni koji nisu ništaučili (među kojima sam, priznajem, i ja) imali su određenipsihički pritisak jer su znali što ih čeka. Pa neka se ondabezbrižno slavi! Kako da ne! I 3.1. već u školske klupe. Samoda mi je znati tko se do 3. odmorio (možda oni koji nisu ništaniti slavili). Neki su odmah taj dan pisali testove, a niti mojrazred nije dugo čekao. 4.1. čekala nas je zadaćnica. I kao danije bilo dosta mučenja prije Božića, slijedila su još 3 tjednamuke. Stvarno, svaka čast onome tko je to izmislio. Zanagradu smo dobili «skijaški tjedan» uz znatno skupljecijene turističkih aranžmana (sva sreća što smo u državi ukojoj je 80% stanovnika procijenjeno siromašnim pa nam tonije bio nikakav problem). Dobro, ljudi su ipak išli naskijanje u pristojnom broju. Mi ostali dobili smo 7 dana(koje je netko nazvao zimski praznici) u kojima nismo stiglini iskaliti sav gnjev i bijes zbog ovakve školske godine, akamoli nešto drugo.17