Big mama & big papa - Obrtnička škola

By: Andrea Pagadur, 4.dZašto izostati?Savjeta nikada dosta,uvijek su potrebni, pačak i u laži, varanju, pa imarkiranju. Samapomisao da danas imamsedam sati, iza kojih sekriju „užasni“predmeti, dovodi me doludila. Uz to pišem testiz matematike iz kojegne znam ni što smoučili, a ni testu izbetonskih konstrukcijase ne veselim.Osigurane su mi većdvije jedince, a ostalihpet sati dosada. Moždauspijem nešto prepisatiali to je tek 1:100 (izpouzdanih razlogaznam da je tako).Što učiniti? Ostati nanastavi, pet sati sedosađivati i dva satapreznojavati ili…Naravno da postoji idrugo rješenje,markiranje. Kako godokrenula, ipak trebadobro razmisliti jer senalazim u vrlo lošojpoziciji. Lako je pobjeći,i cijelo poslijepodne lunjati po gradu, kafićima, trgovinama… Ali što će biti sutra ilikada me razrednica prozove da opravdam svoj izostanak tog i tog dana. Uvijek trebaimati na umu da funkcija razrednika je vrlo složena, odgovorna i zahtjevna. Zatotreba misliti unaprijed!Odluku izostanka mogu iskoristiti za postizanje bolje ocjene, a ujedno barem jedandan, mogu izbjeći buljenje u dosadne zidove prekrivene nekom žutom inačicom. Padragi profesori, vjerovali ili ne, ali upravo ta boja kod učenika izaziva psihološki ifizički nemir te agresivnost (sjetite se Van Gogha). I nemojte se onda čuditi našem„srednjosatnom“ nemiru, okretanju, brbljanju ili potrebi za wc (da, baš idemo nawc). Zidovi kafića, zapravo imaju opuštajuću boju, i nije čudo što učenici tražeprostor i vrijeme za opuštanje van škole.Ako se sada ne dogovorim sa sobom kako opravdati, neću nikada. Da kažemroditeljima, ne znam baš. Prošli je put prošlo, bez riječi su mi opravdali, ali ovaj putzasigurno će mi pripremiti predavanja koja su gora i duža od predavanja u školi.Roditelji…..neeeeeee!Što ostaje? Nekako mi baš ovih dana nije dobro, a baš sam danas povraćala. Vrijemeje da posjetim doktora. Moja današnja prva lokacija će biti doktor kako bi mi plan ucjelovitosti uspio. Nikako ne odlazi bez torbe, po mogućnostima i bez potrebnihknjiga, kako nitko ne bi pomislio da ti, ne daj Bože, ne bi slučajno zaobišao školu.Žicam od mame pare kako bi se opskrbila za dugo poslijepodne i vrijeme je dakrenem…“u školu“! Ali kao da mi nešto fali, možda netko tko će mi praviti društvo(zašto markirati sam kada uvijek ima netko tko je toga dana isto „bolestan“). Uzadnji tren zovem prijateljicu koja na moje spomenuto markiranje odgovarajednom riječju idemoooo! Nalazimo se kod doktora (nikada neodlazi u školu ili u blizinu škole, mogli bi te sresti neki odprofesora ili te vidjeti da i ne znaš). Ne poznamo se. S lakoćomdobivamo po čega smo došli. Druga lokacija nam je obližnjikafić, Mačak (ni ulica nije sigurna). Poznajemo konobare i nijeproblem tu provesti i dva sata pijući samo jednu kavu. Samo daprođe radno vrijeme naših staraca. Dođe vrijeme i za jelo, tadaje neizbježan Paradoks. Žurnim koracima odlazimo dozamišljenog mjesta, ko fol dva sata jedemo, kako bi nam što bržeprošlo vrijeme. S punim trbama do sljedeće i zadnje lokacije,Saloona. Tu ćemo provesti zadnjih sat vremena gdje trošimozadnje pare na kavu a i kutija cigareta je pri kraju. U sedam ipetnaest napuštamo i posljednju lokaciju. Odlazimo kući kao daništa nije bilo, zaista je bilo super u školi.Pretpostavljam da mnogi (profesori, roditelji, „štreberi“), sobzirom na velik broj izostanaka učenika očekuju da učenici neosjećaju nelagode, grižnje savjesti zbog markiranja. Možda, unekim trenucima zaista se pojavi, ali često se prekine riječima:„Baš me briga!“.Nema mi gore kada me netko priupita: Zašto markiraš snastave? Zašto markiraš s testa? Znaš da bi trebala biti spremnaza provjeru znanja iz svih nastavnih predmeta? Nikada ne znaškada će te netko od profesora otvoriti!Očito je još svima sadržaj nastavnih predmeta inastavnog predavanja tabu tema. Zahtjevekakvi se traže od učenika često više ne moguispuniti ni odlični učenici, a vjerujem da su i oniprimijetili boju zidova. Problem postoji,problem itekako postoji, željeli mi to ili ne.Problem nije u negativnoj ocjeni koju dobijemo,često ona bude i zbog nas samih, zbog našekrivice.No što bi bilo kad bi bilo. Što bi bilo kada binastava bila zanimljivija, kada bi se višeupotrebljavale novije nastavne metode, kad bibilo manje opterećenja. Kad bi se dosljednoprovodile postojeće pedagoške mjere, odnosnočak bile i strože, da se u dogovoru snastavnicima obavlja provjera znanja, smanjise pritisak na učenike i ostvari kvalitetnijiodnos. Razlog izostajanja nisu samo testovi zakoje i mi budemo često krivi, izostaje se i kad nepostoje nikakvi objektivni razlozi. Učenike seopterećuje sadržajima koji su nepotrebni,oblicima, metodama rada, fondom i rasporedomsati. I kao najveća negativna pojavnost je lošakomunikacija s nastavnicima popraćenastrahom i osjećajem da se od učenika traži i onošto nisu savladali i naučili kako bi im sedokazalo neznanje, a često puta i sami ne znajuodgovore na pitanja koja nama postavljaju.Što bi bilo kada bi se apsolutno promijenionačin školovanja? Kada ne bismo učili za ocjenui svjedodžbu, već za život. Kada bi to učenje bilobez pritiska, kažnjavanja, uz razvijenprijateljski odnos i kvalitetnije komunikacije uobitelji i školi. Potrebno je pružiti zanimljivijinačin rada, način u kojem bi svi učenici jednakosudjelovali, rad u kojem se ne bi učenici svodilina pisaće strojeve a profesori na automate kojičitaju iz svojih „bilježaka“. Potrebno je pružitiviše pažnje učenicima, primjerice, prijateljskiih pozdraviti, ponekad i potapšati, dati imzadatak, pomoći im da ih dobro realiziraju, a potom ih i pohvaliti za ono što su učinili. Uz takvepristupe vjerojatno bi se smanjio brojizostanaka, odnosno izbjegavanje nastave.Naposljetku, zar ne živimo u svijetu u kojem seizrazito cijeni osobni kontakt s drugim ljudima.No klima u našim školama još je uvijekzabrinjavajuća. I dalje će najgori neprijateljibiti učenici i profesori, a najdosadnijaboja…žuta.I koliko god pod zajedničke nazivnikepokušavali staviti „ne markiranju“, koliko godbude tako kako je i dalje će ostati: „A zašto neizostati?“16