ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

društvozarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 7Kontinuitet mRŽnjeU kritici govora mržnje i rasističkog ponašanja iz političkih krugova ima mnogo kalkulantstvai manipulacije, mnogo razmišljanja o tajmingu i intenzitetu kritike i usklađivanja reakcije sobzirom na političku moć onoga koga se kritiziraKatarina LuketićPRimjeR 1 – govoRPRazniH DŽepova Prijenekoliko godina za mnoge je biolokalni spasitelj, poduzetnik kojiće se znati pobrinuti za građaneonako kako se znao pobrinutiza sebe, Superhajduk koji radiza svoj narod, oduzima novacbogatima (Zagrebu) i vraća gasiromašnima (Splitu), graditeljstanova i vrtića, magnet za investitore,najveći šerif i mediteransko-dinarskišarmer istočnood Ancone. Njegovo javnopriznanje preljuba tumačili suobožavatelji kao znak njegoveotvorenosti i iskrenosti; njegovokockanje i opijanje kaoznak strastvenosti i mačizma;njegovo privatiziranje političkefunkcije kao snalažljivost, zbrinjavanjerodbine po gradskimpoduzećima kao poželjnu briguza obitelj, a muljažu s poslovanjemkao jedinu moguću strategijuza uspješno poduzetništvo.Tom i takvom liku njegovi birači su toleriralisve, jer dok je imao novca mogla se veseloigrati ta gradska burleska, koja je osnaživalai kolektivni osjećaj ponosa na vlastiturazličitost i vlastitu ludost. Bilo je to sretnopalanačko otklizavanje u predgrađanskodruštvo bez odgovornosti, bez zakona, bezinstitucija.Dok je bio na vrhu provincijalne tikvekoja si je umislila da je svijet u malome, onje mogao bez zadrške govoriti što misli osvemu oko sebe, pa i o Drugima i drukčijima,npr. Srbima ili gejevima. Njegove suriječi poput “ne bih nikada Srbina za zeta”(na tragu onih Tuđmanovih “sretan samšto mi žena nije Srpkinja”) svojevremenoskandalizirale manji dio javnosti i nisu povuklenikakve ozbiljnije posljedice: gubitakfunkcije, kritiku u Poglavarstvu i sl. Govormržnje bio je tu i od kritičara doživljen kaonjegov politički folklor. Nakoncu, bio je totada govor uspješnoga vladara tikve kojemusigurnost daje novac, kojega ulica voli zbognovca i u kojega politički suparnici nećedirati, jasno, zbog novca.Danas on više ne paradira u kostimuSuperhajduka, danas njegova burleska višene mami smijeh i odobravanja, danas njegovibirači gube zadovoljstvo u vlastitomodmetništvu i pomaknutosti. Stvari su otišlepredaleko. Vladar tikve ostao je praznih džepova,a to nije niti zabavno, niti šarmatno,niti seksi... Ispario je uspješni poduzetnik,Superhajduk iz Ogorja, taj heroj ulica, herojmomaka sa zidića ispred samoposlugagradske periferije, heroj majki s djecom,heroj pokondirene estradnjačko-poduzetničkeklike... Na njegovu mjestu ostao jeiscrpljeni, otromboljeni, nesuvisli i tužnigubitnik. Propadanje nije raskošno. Nemaviše arogancije i samouvjerenosti, bahatostii mačizma. Ulica više ne obožava njegovuglupost, političari više na nju ne žele žmiriti,jer to je sada glupost bez financijskog pokrićai bez političke moći. Čak i nogometninavijači s njime vodi specijalni rat, pa bacajukrafne, privode koze na teren, ne dolaze nautakmice... (što su odmah spremni medijskinogometni fanovi proglasili vrhuncemurbanoga otpora). Ukratko, nema više novcapa se cijela iluzija o oporavku i prkosu Juga,o političaru iz naroda koji radi za narod ijavno govori ono što narod misli – ispuhala.Kada taj i takav bivši heroj a sadašnjiluzer u novim okolnostima kaže štogod oonima Drugima i Drukčijima, kada danasosvježi ono što je već rekao u vrijeme vlastiteslave (kada priču o Srbima proširi s obiteljina društvo, utvrdi da su banke i medijiu njihovu vlasništvu i da su oni odgovorniza njegov pad), njegove se riječi shvaćajupuno ozbiljnije. Čak se za njih traži i političkai kaznena odgovornost. Kao da teriječi nemaju svoj kontinuitet.PRimjeR 2 – što Sve U imeDJECE? Drugi je primjer različit od prvoga,ali jednako ukazuje na kontinuitet ina običaj da političari i druge odgovorneosobe nečije ispade mržnje uglavnom osuđujudeklamativno po medijima, dok sumjere kojima bi se takvi ispadi spriječiliili umanjili u budućnosti manje-više kozmetika.Akter tu nije jedan, nije niti političarniti uspješan i bogat čovjek, već jeaktera nekoliko, manje-više obični ljudi,zaposleni i nezaposleni seoski svijet, bezposebnih funkcija. Podneblje je drukčije,čak bliže zemljama Unije, a opći standardregije vrlo dobar za hrvatske prilike. Ipak,govor je sličan, kao što su uostalom sličnigovori mržnje na svim geografskim koordinatamai u svim vremenima, govori protivSrba, Roma, muslimana, Židova... Jednakeretoričke figure i jednake argumentacije omanjini koja ugrožava većinu, o opasnima,nečistima, neobrazovanima, zatucanima,pokvarenima Drugima. Ukratko jednakaograničenost i jednaki pozivi na nasilje upodtekstu. Rasizam svakodnevice, mržnjanaoko poštenih i dobrodušnih susjeda.Ljudi o kojima govorim – kažu – braneprava svoje djece na školovanje u određenim,kontroliranim i čistim uvjetima. U imesvoje djece oni se odlučuju na hajdučko nasilnosamodjelovanje i svojim tijelima braneulazak u školu romskim predškolcima, u imesvoje djece oni pozivaju na mržnju premaFoto: Regionalni tjednikRomima i izvikuju: “Ta će djeca živa ući uškolu, ali živa iz nje neće izaći”. Njihovavizija odrastanja i građenja boljeg svijetaza svoju djecu uključuje tako isključivanjei proganjanje neke tuđe djece. Nije riječsamo o tome da oni ne žele male Romeu klupama, već i o tome da ne žele Romeuopće u svojoj blizini: smeta im njihov stilživota, njihove kuće i naselja, njihov (ne)rad, njihovo disanje.Prvoga dana škole policija je morala štititiromsku djecu dok su ulazila u zgradu,njih dvoje po dvoje izlazilo je iz auta i upratnji dolazilo do razreda. Socijalizacijai integracija Roma koja efektno djeluje napapiru, u stvarnosti se provodi uz jako policijskoosiguranje. Istina, neki su novinari ocijelom slučaju izvještavali kritički i angažiranoa neki političari isto osuđivali, ali sve to,bojim se, mačku o rep – jer, bez zakonskihsankcioniranja i bez dugoročnih državnihprograma koji će se ispunjavati nema tu mirnogasuživota. Naime, diskriminacija Romau Međimurju nije od jučer. Svojevremenoje Hrvatska izgubila spor na Europskomsudu za ljudska prava u Strassbourgu zbogsegregacije Roma u školi u selu Macincuu Međimurju. Istina, u toj se školi odtadasituacija promijenila i romska djeca manjevišenormalno pohađaju nastavu. Ali, timenije sve riješeno, žarište se samo pomaknulomalo dalje, u drugu obližnju školu i međudrugo lokalno stanovništvo. Pravni, humanitarni,prosvjetni... stručnjaci koji su uključeniu ovaj slučaj i poznaju prilike uglavnomtvrde isto: novi ispadi diskriminacije i novigovor mržnje mogli su se očekivati. Zaštose onda nije snažnije reagiralo, zašto vlastnije primjenila postojeće zakone i kaznilarasizam, diskriminaciju, govor mržnje? Zaštonije poradila na tome da integracija nepostane getoizacija, da se osnovna prava naškolovanje, slobodno kretanje, rad... (roditeljite djece još uvijek teško nalaze posaou tome kraju) osiguraju i Romima?Netrpeljivost prema Drugima u ovomse slučaju prenosi obiteljskim odgojem,djeca dobivaju pouke gledajući svoje očevei očeve svojih prijatelja kako godinamariječima i djelima nastoje za njih izboriti“pravdu”. Ona uče lekcije iz rasizma kakobi, navodno, uspjeli preživjeti, uče da Rominisu dobrodošli, da su zaostali i opasni, dase “razmnožavaju” više no drugi pa prijetida postanu većina na tome području (jedanje roditelj u razgovoru s novinarima naveoupravo taj argument, koji je npr. koristila isrpska nacionalistička politika kao opravdanjeza progon Albanaca na Kosovu uosamdesetim godinama). To čudovišno obiteljskoznanje će se ukorijeniti, postat će iubuduće normalnim isključivati i omalovažavatione iz drugih etničkih skupina, onedrugoga jezika i druge kulture. Te spoznajeo Romima stečene u obitelji, pa onda provjereneu društvu, primjenjivat će ta djecavjerojatno jednom i na svoje odnose premasvima različitima od sebe.PORuke vlaSti I u slučaju okrivljavanjaSrba za vlastiti neuspjeh i u slučajunapada na romske đake u ime sprečavanjamogućeg “neuspjeha” vlastite djece u budućnosti(jer, roditelji tvrde, romska djecaloše uče, loše se ponašaju, sklona su huliganstvuitd.), nešto debelo škripi u reakcijivlasti, u tipu i intenzitetu političke kritike,te još više u načinu suočavanja s problemomi borbi na njegovu riješavanju. Kao što seposrnulog gradonačelnika trebalo odavnodiskvalificirati iz političke igre – i zbog njegovarasizma ( i zbog njegova ukupnoga djelovanja,što je već tema za neki drugi tekst)– tako se i lokalne bukadžije u Međimurjumoglo svesti na pravu mjeru i pokazati imda društvo ne tolerira njihove metode.U kritici govora mržnje i rasističkog ponašanjaiz političkih krugova ima mnogokalkulantstva i manipulacije, mnogo razmišljanjao tajmingu i usklađivanja reakcije sobzirom na političku moć onoga koga sekritizira. Ima tu i mnogo nastojanja da seprikrije vlastita nesposobnost i društvenaneangažiranost, moguće i mnogo neznanjai nesenzibiliziranosti za temu. Kako god,takva politika nekažnjavanja i minorizacijedovodi do svojevrsne normalizacije govoramržnje i rasizma i do njihova nesmetanatrajanja.