ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

društvozarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 6Kakva demokratska Europa?Odgovor francuskog filozofa Jürgenu HabermasuÉtienne BalibarJürgen Habermas otvoreno se izjasniopo pitanju europske situacijei odluka koje ona zahtijeva: nakon“Europskog ustava” prevedenog u svibnju,Le Monde je prošlog tjedna objavio stajalištenjemačkog filozofa pod naslovom “Plusque jamais, l’Europe” (“Europa, više negoikad”). U bitnom, Habermasova teza je dakriza eura nema nikakve veze s krivnjomrastrošnih država koje imaju poteškoćauhvatiti korak sa “štedljivim” državama (unjemačkom, Schuld istodobno znači krivnjui dug...), nego s nesposobnošću država dase odupru špekulantima i neutralizirajuigru tržišta te omoguće globalnu regulacijufinancija. Stoga neće biti izlaska iz krizene odluči li Europa “konačno napravitikorak” prema političkoj integraciji, kojabi joj omogućila istodobno obraniti svojuvalutu i pokrenuti socijalne politike smanjenjanejednakosti u svojim okvirima kojejoj opravdavaju postojanje. Prirodno mjestoove transformacije je “europska jezgra”(Kerneuropa), dakle eurozona proširenadržavama koje bi se trebale pridružiti (naročitoPoljskom). No nužan uvjet za to je“stvarna” demokratizacija zajedničkih institucija,pod čim Jürgen Habermas ponajvišemisli na formiranje parlamentarnogzastupanja koje bi konačno bilo djelatno(prema sistemu od dva stupnja, koji razlikujeod “federalizma” na njemački način),s ovlastima političke kontrole na europskojrazini, naročito na poreznu osnovicu i porezna dobit koji bi podržali jedinstvenu valutu,slijedeći princip američkih pobunjenika:“No taxation without representation!”Treba pitatiHabermasa kakouvesti demokraciju ueuropsku konstrukcijubez “skoka” ili“uzmaka” u odnosu nastrukture i procedurekoje su i osmišljenekako bi je isključile,neutralizirale i kojemetode “upravljanjakrizom”, u bitnomusmjerene nasprječavanjeintervencije građana,sustavno sprječavaju?HraBRa kritika “novog njemačkognacionalizma” Valjapozdraviti ovu intervenciju i ne ostaviti jebez odjeka. Ona dolazi nakon niza hrabrihzauzimanja stajališta, u kojima se Habermasokomio na “novi nacionalizam” njemačkepolitike i “unilateralne” predrasudekoje ona pokriva (možemo samo sanjati ofrancuskim intelektualcima koji bi pokazaliistu takvu neovisnost). Podrazumijevaznatan napor uzimanja u obzir političkog,ekonomskog i društvenog, kao i zamišljanjamogućeg doprinosa Europe pronalaskustrategije iz krize na globalnoj razini,koji istodobno uključuje imperativzaštite socijalnih prava(što opet ne znači njihovu nepromjenjivost)i imperativ regulacijemehanizama kreditakoji se umnožavaju “iznad”stvarne ekonomije. Konačno,ono nedvosmisleno potvrđujeda politički ujedinjena Europa(zvali je “federalnom” ili ne)jest moguća samo pod uvjetomsupstancijalne demokratizacije,koja se tiče same naravi njezinevlasti i zastupanja, dakle njihovalegitimiteta (što se menetiče, dugo sam podržavao radikalniju,neki će reći i spornijutezu: politička Europa, izvankoje zapravo postoji samo propasti nemoć za narode kontinenta,neće biti legitimna, dakleni moguća, ukoliko ne budedemokratičnija od nacija kojeje sačinjavaju, dakle ukolikoim ne omogući korak dalje odnjihovih povijesnih tekovina popitanju demokracije).Nema izlaska iz krize bez fiskalnerevolucije Argumentacijafrankfurtskog filozofa posjeduje ipak,po mojem mišljenju, dvije međusobno povezaneslabosti. Prva je što ne vodi računao proteklom vremenu, dakle o konjunkturi:rasuđuje kao da se kriza ne razvija već godinama,kao da bismo se mogli ponovnopremjestiti “prije” učinaka koje je proizvelai ostvariti sada ono što je bilo potrebnokako bi se izbjegla (ponajviše u trenutakuspostavljanja europskog monetarnogsistema). Ne vjerujem u to. Trebalo bi unajmanju ruku razviti indikacije koje argumentacijasadrži (u izvornoj verziji: ovaideja ispala je iz francuskog prijevoda zaLe Monde) vezano uz prihvaćanje porezai kontrolu njihova korištenja. Neće biti, uEuropi niti drugdje, izlaska iz krize bez“fiskalne revolucije”, koja podrazumijevane samo podizanje europskih poreza i briguza pravednu raspodjelu, nego njihovo korištenjeza politiku reparacije zapošljavanjauništenog krizom, politiku preustrojstvaproizvodnih djelatnosti i uređivanja europskog“teritorija”. Nešto poput New Dealaili unutareuropskog Marshallovog plana.To podrazumijeva također, bez sumnje,vraćanje uravnoteženoj monetarnoj politici,podjednako utemeljenoj na fiskalnomsustavu i bankarskom sustavu (poput slučajnoonog koji održava spekulaciju).Suviše formalistička koncepcijademokracije Druga jeslabost da se Habermasova argumentacijadrži pretjerano formalističke koncepcijedemokracije, koja je tim manje zadovoljavajućašto su moćni procesi “de-demokratizacije”više na djelu u našem društvu, kojičak iz krize izvlače argumente oportunostii učinkovitosti “vladanja” odozgo. Ne možemosamo ispraviti takve procese, trebaih spriječiti, suprotstaviti im “materijalne”demokratske invencije. Da se razumijemo:nipošto ne odbacujem potrebe za predstavljanjem.Upravo suprotno, povijest dvadesetogstoljeća pokazala je i nužnost i granicekolebanja između jednostavne delegacijevlasti i djelatne kontrole. Treba intenziviratiove rasprave na razini Europe. No trebatakođer uvesti i druge modalitete demokracije,ili bolje, demokratizacije političke institucije.To je ključ rješenja čuvene aporije“europskog demosa”. Demos ne prethodi,ne preegzistira, kao uvjet, demokraciji: onproizlazi iz nje, kao njezin učinak. No isama demokracija postoji samo kao tijeki oblik različitih praksi demokratizacije.Kao predstavnička demokracija, svakako,no i kao participativna demokracija, čija jegranica samoupravni komunizam (izgradnja“commonsa”, rekao bi Negri), i kaokonfliktna demokracija (“kontra-demokracija”,rekao bi Rosanvillon), koja živi odzahtjeva i prosvjeda, od otpora i pobune.Ovi modaliteti demokracije oblikuju nestabilnuravnotežu koja nas, istina, udaljava od“normativnog” konstitucionalizma.Mora se pojaviti pokret Timodaliteti ne mogu se uvesti preskriptivnimodlukama, ma kakav bio njihov način legitimacije(poput drugih, Habermas ustrajnopodsjeća na mogućnost referenduma o budućnostieura i Europe). Moglo bi se čakčiniti da prevladavanjem mogućnosti vladinog“upravljanja”, omogućavanjemizgleda za autonomiju ili disenzus, ti modalitetikreću ka cilju drukčijeg utemeljenjaEuropske unije: kako objediniti ujedinjenosts mnogostrukošću i proturječjem, stabilnosts nesigurnošću, legitimnost s osporavanjem?No i obrnuto, pitat ćemo Habermasakako uvesti demokraciju u europskukonstrukciju bez “skoka” ili “uzmaka” uodnosu na strukture i procedure koje su iosmišljene kako bi je isključile, neutralizirale,i koje metode “upravljanja krizom”, ubitnom usmjerene na sprječavanje intervencijegrađana, sustavno sprječavaju? Trebatće svakako da se, po ovom kao i podrugim pitanjima (“socijalne Europe”...)pojavi nešto kao opozicija i pokret. Ne propustimopriliku za raspravu koju nam JürgenHabermas i njegovi kolege predlažu,za raspravu o Europi, za Europljane i odstrane Europljana. Na različite načine,rasprava se pokreće svugdje gdje težinaposljedica krize prisiljava na nju, naročitou Grčkoj i Španjolskoj. No vrlo malo u Francuskojgdje se, unatoč signalu za uzbunukoji bi trebao naznačiti val njezina povratka,izgleda orijentiraju prema obnavljanjukampanja iz 1992. i 2005., gotovo sjedinom razlikom da ovog puta nema planiranogreferenduma... Nema ničeg što biizlazilo iz nacionalnih granica. Ničeg,prema tome, što bi smjestilo politiku narazinu koja bi odgovarala hitnosti zadaće,kao i pitanjima principa.S francuskoga prevela Milena Ostojić /Objavljeno u Libération pod naslovom“Quelle Europe démocratique?“, 3. rujna2012. / oprema teksta redakcijska