ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

kolumnazarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 46noga filologaNominalisti i realistiPet stoLJeća skoLAstičkih NAPora urodilo je rečenicom koJA ukiDA čitavu skoLAstiku:UNiverzALije nisu stvarne, one nisu niti ANTE REM niti IN RE, nego POST REM, čak štoviše,one su PRO RE: PUki zAMJenski zNAkovi, neodređeni siMBoli stvari, VOCALIA, TERMINI,FLATUS VOCIS, ništa doli UMJetNA poMAGALA za LAkše rezimirANJe, u biti - prazANzvuk; UNIVERSALIA SUNT NOMINA. PoBJeDA je nomiNALizMA NAJvažniJA čiNJenica novijepovijesti, DALeko zNAčAJNiJA od reforMAcije, BAruta i tiska.Neven JovANovićSjetio sam se ljetos jednog svojeg davnogiznenađenja. Među prvim “ozbiljnim”knjigama koje sam počeočitati (kriterij ozbiljnosti: nije fikcija) bioje prijevod Jungovih Psiholoških tipova.I tamo, negdje blizu početka – Jung mi jebio jako interesantan, ali nikad nisam s timdjelom baš daleko stigao, tako da su Psihološkitipovi ne samo moja prva “ozbiljna”,nego i prva nedočitana knjiga – našao seodlomak koji me iznenadio. Radilo se ousporedbi srednjovjekovnih nominalistai realista. Svojeg se iznenađenja sjećamposve jasno: pokazalo se da su nominalistii realisti posve suprotno od onoga što samja mislio.Ante rem i post rem Dva su skolastičkapravca, kao što ćete se sjetiti, različitotumačila odnos tzv. univerzalija i pojedinačnihpredmeta konkretne stvarnosti.Realisti – Skot Erjugena iz devetog, Anselmod Canterburyja iz 11. stoljeća – smatrali suono što se može sažeti u latinsku formuluuniversalia ante rem, “općenito postoji prijekonkretnog”. Oni su realisti zato što smatrajuda ideje zaista postoje – a Platon je,stoga i dakako, njihov predvodnik.Formula je nominalista obrnuta: universaliapost rem. Postoji samo konkretno, aopćenitosti su konvencije koje nam olakšavajusnalaženje u stvarnome svijetu. “Čovjek”je naljepnica koja pristaje svim ljudima,dok naljepnica “Sokrat”, jednakokao i Sokratov OIB, označava jedno jedinoljudsko biće – ali princip je isti. Zastupnicisu nominalizma francuski teolog Ivan Roscelin(11. st) i, donekle, njegov učenik PetarAbelard (ujedno i protagonist dramatičnogljubavnog romana s Heloizom).Obrnutost Kad sam, negdje koncemosnovne ili početkom srednje škole, posegnuoza Jungovom knjigom – tko zna zašto,ali sigurno nije bilo zbog interesa za fineseskolastičke filozofije – iznenadila me, kaošto sam rekao, obrnutost naziva u odnosuna očekivanja. Novopečeni bi srednjoškolacočekivao, naime, da realisti “vjeruju” ukonkretne stvari, dok nominalisti “vjeruju”,valjda, u imena tih konkretnih stvari. Kažemoda je realist netko “tko čvrsto stojina zemlji”, a “nominalno” znači “samo najeziku, ne i zapravo.”A kad tamo, kod Junga – obratno. Nominalistivjeruju u konkretno, a realisti uuniverzalno-apstraktno.Novo vrijeme i cRna smrt Togsam se tridesetak godina starog iznenađenjasjetio ljetos, jer sam bio počeo čitati (ijoš uvijek čitam) knjigu Egona FriedellaKulturgeschichte der Neuzeit, “Kulturnapovijest novovjekovlja” (na hrvatski prevedenokao “Kultura novoga vremena”).I u Friedellovoj je knjizi jedan od ključnihpočetnih motiva obrat od realizma knominalizmu (inače, Friedellovo “novo vrijeme”počinje u doba Crne smrti, evropskei azijske pandemije koja je oko 1348. odnijelaoko 75 milijuna ljudi). No Friedell jenekako uspio uhvatiti i objasniti mi jedanaspekt nominalističkog obrata koji mi jeprije trideset godina ostao skriven.Pet stoljeća skolastičkih napora urodiloje rečenicom koja ukida čitavu skolastiku:univerzalije nisu stvarne, one nisu niti anterem niti in re, nego post rem, čak štoviše,one su pro re: puki zamjenski znakovi, neodređenisimboli stvari, vocalia, termini,flatus vocis, ništa doli umjetna pomagalaza lakše rezimiranje, u biti – prazan zvuk;universalia sunt nomina. Pobjeda je nominalizmanajvažnija činjenica novije povijesti,daleko značajnija od reformacije,baruta i tiska. Ona potpuno preokreće slikusvijeta srednjovjekovlja i na glavu postavljadosadašnji poredak. Sve je ostalo bilo samoučinak i posljedica takvoga novog nazora.Sokratost Trideset godina kasnije,manje zainteresiran za tajne duše sebe isvojih bližnjih, ali zato u (ugodnoj i neodgovornoj)potrazi za razumijevanjem ljudis kojima nema šanse da ikad sjednem nakavu – ljudi davno prošlih vjekova, naime– ostao sam iznenađen dvjema spoznajamakoje proizlaze iz Friedellovih riječi. Prvo.Ljudi srednjovjekovlja zaista su vjerovali daopćenitosti postoje prije konkretnih stvari.To znači: za njih je zaista postojala “sokratost”,čija je Sokrat manifestacija – njezinodraz – jednako kao što je postojala “ljudskost”čija je manifestacija i odraz svakipojedini čovjek. No ta ljudskost, ideja čijesmo mi nužno nesavršene manifestacije,ta ljudskost koja je savršena samo Tamo(tj. kod Boga) – ona je ujedno i ono što naspovezuje: ona je ono po čemu smo svi miisti (sad razumijete zašto su nominalizam irealizam zanimali Junga, čiji su Psihološkitipovi, usput budi rečeno, prvi put objavljeni1921, šest godina prije prvog sveskaFriedellove Povijesti).Mi nominalisti Drugi uvid koji meiznenadio nakon čitanja Friedella ticao senas. Mene. Koliko mi samorazumljivim,kako kristalno jasnim izgledaju nazorinominalista – uvjerenje da je stvarnoststvarna, a da su riječi dogovorni znakovi,približne oznake koje predmetima stvarnostinadijevamo i dodjeljujemo! Danas je,jednostavno, teško vjerovati – teško je čaki zamišljati – da svijet ideja, svijet apstrakcija,postoji. Svi ćemo se složiti, svakako,da taj svijet postoji na neki način, ali brzoćemo dodati da je taj način bitno drugačijiod načina na koji postoji svijet predmeta,svijet stvarnosti – i da je pritom način postojanjauniverzalija manje vrijedan od načinapostojanja realija. Ne mogu čak rećida to vjerujem, da je to moje uvjerenje; joštemeljnije i neizbježnije, to je ono kakavsvijet jest; taj su mi doživljaj i taj stav bliskii neposredni poput doživljaja vlastite rukeili nosa. Oni su integralan dio mene.Mogu se, svakako, osvrtati uokolo i uočavatizrnca onog drugog doživljaja, bljeskovei slutnje svijeta u kojem su općenitostivažnije od stvarnoga svijeta. Na te bljeskovei slutnje stavljamo danas, mislim, naljepnice“religija”, “misticizam”, “ezoterija”, “magija”,“dječja” ili “primitivna” slika svijeta.Taj je svijet danas, međutim – barem za onečiji psihološki tip odgovara mojemu – teškodohvatljiv, neobičan. U srednjem je vijekubio sveprisutan, bio je samorazumljiv, bio jedohvatljiv većini, bio je norma. I to je uvidkoji može ljude koje zanima povijest poučitiprijeko potrebnoj skromnosti. Da, ljudiprošlosti nisu bili kao mi – nisu bili “isti mi,samo u drugim kostimima” – i to ne zatošto nisu znali sve što mi znamo. Ne. Bili sudrugačiji na način koji možda ne možemoni pojmiti, drugačiji na način koji je za naskao elektron ili kvark. Znamo mu tragove,ali ne možemo znati kako je to zbilja bilo.Treten Sie zur Seite! Priča oEgonu Friedellu ima i tužan post skriptumkoji mora biti ispripovijedan. I inače fascinantnaosoba, jedno od utjelovljenja bečkogakavanskog svijeta, čovjek koji je paralelnogurao dvije karijere – karijeru autoraozbiljnih popularnih knjiga poputKulturne povijesti novovjekovlja (knjiga jeinače bila dovoljan hit da doživi i prijevodna hrvatski 1940, a kao žanr vjerojatno jeutjecala na Kulturu Hrvata kroz 1000 godinaJosipa Horvata) i karijeru pisca zakabare i satiričara – Friedell je bio, također,i Židov. I kad je došao Anschluss i kad su,u ožujku 1938, ”došli po” Friedella, da gaodvedu u konclogor, autor je Kulturne povijestinovovjekovlja skočio kroz prozorsvoga bečkog stana na trećem katu. Aliprethodno je i upozorio prolaznike: “TretenSie zur Seite!” “Maknite se u stranu!”