ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

Knjigezarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 40Sramota je dobiti ratDUGoočekivANi prijevod zAPisa tALiJANskog diPLoMAta iz DrUGog svjetskog ratadonosi prozu koJA stvarne doGAđAJe prikazUJe briLJANtnim pripovjeDNim postUPciMADavor IvANkovacMože li se Hitlera objasniti uz pomoćDescartesa? Kako objasnitiočeve koji prodaju djevičanstvomaloljetnih kćeri za kutiju cigareta? I kakoto homoseksualci postaju intelektualni snobovii/ili komunisti? U kakvom su odnosukršćanstvo i kapitalizam? A pitanje krivnje,odmazde i oprosta? Tko je tu koga i zašto?Ovakva i mnoga druga pitanja nisu se, nažalostpo nas, otvoreno postavila u domaćojknjiževnoj produkciji za i neposredno nakonDrugoga rata, ali ni godinama kasnije pa jetako terapeutska i prosvjetljujuća zadaćaspala na marksističke i egzistencijalističkefilozofe, koji su međutim, onako hermetičnii nerijetko unaprijed tendenciozni, zatvoreniu svojim časopisima i fakultetskim kabinetima,ostali daleko od šireg čitateljstva,zaokupljeni tek jaspersovskim pitanjimakrivnje. Jasno da se u obzir moraju uzetionodobna cenzura i strogi partijski naputcio najpoželjnijem umjetničkom stvaralaštvutako da ni prevodilaštvo tu nije moglo ištapomoći, ali kako se u ovim krajevima i glavamajoš uvelike vode prastare bitke (a ninovih ratova ne manjka), a izumrle vojske iideologije i dalje se kolju, možda još uvijeknije kasno. (Svrnemo li pogled na Čavoglave– taman na vrijeme.)Istinitost je nebitna Šezdeseti tri godine nakon objavljivanja svojeprvo hrvatsko izdanje napokon je dočekaobriljantni, skoro pa genijalni roman Kožatalijanskog novinara i književnika CurziaMalapartea (1898.-1957.). Razlozi ovakvojokasnjeloj recepciji jednog od inovativnijihromanopisaca modernizma možda leže upercepciji autora i njegovih djela kao publicističkihizvještaja ili memoarskih zapisa.Kaputt (1944.) i Koža (1949.) to i jesu, nos obzirom koje europske prostore obuhvaćajui u kojem vremenu te koje političke,intelektualne i salonske krugove (prvo nacifašističke,potom savezničke), već i takvi bitrebali biti zanimljivima. Ali Kaputt i Kožanisu samo to, dakle izvještaji i sjećanja jednogtalijanskog diplomata koji se gnušaonacizma, ali se slobodno kretao okupiranimzemljama, da bi potom dočekao saveznikei postao kapetan talijanske vojske, Kaputti Koža su djela “sa snažnom, očitom estetskomnamjerom”, kako kaže Kundera ujednom velikom eseju posvećenom Koži(u knjizi Susret).U dilemi su bili već i prvi čitatelji Kaputta,američki vojnici u Italiji, pa njihovesumnje oko istinitosti svega opisanog otklanjapukovnik Jack Hamilton u jednomod brojnih autoreferencijalnih trenutakaKože: “Nije ni najmanje važno je li ono štopriča Malaparte istina ili laž. Postavlja sesasvim drugo pitanje: je li umjetnost ili neono što on radi”. Mi ćemo se složili s Kunderom– istinitost je nebitna, Koža od samogpočetka niže fascinantne, originalnemetafore i spektakularne slike svojstvenesamo književnim djelima i najvećim romanopiscima:primjerice, kada iscrpljene i poraženetalijanske vojnike postroje u novim(tj. drugim) uniformama pred pripovjedača,kapetana Malapartea, on zapaža: “…i dokje govorio, ja sam promatrao te talijanskevojnike obučene u uniforme skinute s engleskihleševa, te beskrvne ruke, te blijedeusne, te bijele oči. Tu i tamo, na grudima, natrbuhu, na nogama, njihove uniforme bilesu uprljane crnim mrljama krvi. U jednomtrenutku primijetih s užasom da su ti vojnicibili mrtvi”. Ovakva lucidna i začuđujućazapažanja nemoguće je prebrojati.Roman počinje u listopadu 1943. kadase saveznici iskrcavaju u Napulju i započinjubitku kod Cassina, a riječ kuga postajemetaforom masovnog prokazivanja koja sepoput epidemije, usporedno s prostitucijom,širi među građanima. Krećući se gradomsa svojim američkim prijateljima, poručnikomJimmyjem Ranom i pukovnikomHamiltonom, Malaparte je svakodnevnosvjedok svih posljedica višestrukog porazavlastite domovine i naroda: posvemašnjegsrozavanja morala i gubitka svakog ponosašto se manifestiralo kroz besramna masovnaprostituiranja talijanskih žena i podvođenjavlastite djece, poticano ponajviše od vlastitihmuževa i očeva čije je srozavanje utoliko dublje,a sve zbog gladi i neimaštine. Ratni i poslijeratnikaos te duhovna i moralna bijedaopisani u antičkom Napulju postaju takoslikom cijele ponižene Italije, ali i Europe.Curzio Malaparte, Koža, stalijanskoga prevela MarinaBrezović; Nova knjiga Rast,Zagreb, 2012.Poezija nevjerojatnog Je lise dakle i kod nas mogao pojaviti nekakavMalaparte? Zadarski, riječki, dubrovački,zagrebački? Sličnosti svakako postoje, ali ibitne razlike, dakako. Italija je prvo poraženaMussolinijevim fašizmom i paktom sNjemačkom, potom je razorena u savezničkimbombardiranjima, da bi zatim kapituliralate sama postala saveznik saveznika.Malaparte to simbolizira bacanjem talijanskezastave u blato te njezinim ponovnimpodizanjem iz blata, što je naređeno od samogtalijanskog kralja. Potom je, odmahpo oslobođenju, počela odmazda u samomtalijanskom narodu, masovna partizanskapogubljenja fašista i domaćih kolaboracionistališenih bilo kakvih prava i suđenja. Svakupromjenu politički dezangažirani Malapartedoživljava kao poraz i okupaciju, čak i američkuinvaziju, a jedino zimsko ljetovanje nakoje odlazi je ono sa savezničkim trupamaprema sjeveru, u oslobađanje Cassina, Rima,Firenze, Milana… Heroji ginu ili nestaju umraku nove političke povijesti, odjednomnepodobni ili na neki način posramljeni,neki novi heroji izlaze iz skloništa, kličuosloboditeljima.Tragičnu sudbinu Italije između Njemačkei saveznika Malaparte je najbolje dočaraojednim jednostavnim, ali briljantnimpripovjednim postupkom u fascinantnomčetvrtom poglavlju naslovljenom “Putenaruža”. Jednog dana zatekao se u skupinimladih napuljskih snobova i homoseksualacas kojima polemizira o književnosti,umjetnosti i politici. Kada prepirka dosegnevrhunac, jedna od prisutnih djevojakapočinje urlati nazivajući ih sve trockistima.Tada se iznenada, bez ikakve najave i očitograzloga pripovijedanje seli iz prvog u trećelice, iz Napulja u Berlin, s kraja 1943. u vrelisrpanj iste godine. Dva talijanska diplomata,prvi i jedini put spomenuta u romanu, prekoradija saznaju za hapšenje Mussolinija. Kasnaje večer i oni ustrašeni odlaze kod jedneugledne njemačke prijateljice gdje se opuštajuuz vino i ples s mladim djevojkama.Kad se na radiju ponovi vijest iz Italije, djevojkese preobražavaju u njemačke časnike.Pred zaprepaštenim talijanskim diplomatimajedan od njih izgovara: “Tako! Misliteli da ćete se tek tako izvući? Mislite li da ćevam Fürer dopustiti da uhitite Mussolinija,a da vam ne smrska glavu? “ I okrećući sesvojim prijateljicama, doda: “Idemo odmahna aerodrom. Bez sumnje, naša je eskadrilaveć dobila naređenje za polijetanje. Za nekolikosati bombardirat ćemo Rim”. Potomse jednako naglo i bez prijelaza vraćamo upripovjednu sadašnjost, u jesen iste godine,gdje u društvu posvađanih homoseksualacai Malapartea spomenuta djevojka šamarajednog od trockista. Ali po toj umetnutojpriči koja semantički itekako dobro funkcionirau kontekstu poglavlja i cijeloga romana“Putena ruža” nije iznimka. Povratci u bližuili davniju prošlost su stalni, asocijativni iprepuni semantičkog naboja pa tako čak idva spomenuta diplomata u Berlinu pričajudramatičnu i potresnu, gotovo nevjerojatnupriču o bombardiranju Hamburga fosfornimbombama i opečenim civilima kojima samoglave vire iznad vode i zemlje. Zbog cijelogniza takvih začudnih nadrealističkih slika injihove teško provjerljive povijesne istinitostiKundera u spomenutom eseju Koža:arhiroman govori o poeziji nevjerojatnog.A toga nema u autobiografijama, memoarima,publicističkim spisima – poezija nevjerojatnogsvojstvena je samo romanima,onim najboljim.Koža i zastava Takav roman je i Malaparteovabiografija koja, čini se, privlačijednaku pažnju kao i njegova djela, ponekadi veću. Heroj iz Prvoga rata, kasnije zbognovinskih članaka i književnih djela izbačeniz Mussolinijeve stranke, robijao u višenavrata, da bi za Drugoga rata ipak postaotalijanski diplomat te se kao takav slobodnokretao okupiranim zemljama družeći se irazgovarajući s nacističkom političkom elitom.No malo je od njegove burne prošlostiu Koži, romanu koji počinje s desantom naItaliju. Malaparte najviše vremena provodis američkim časnicima, ponajprije Hamiltonom,ali i među napuljskim pukom, aristokracijomi uglednicima. Zapaža i opisuje,prisjeća se, uspoređuje. Promišlja o krivnji isramoti, pobjednicima i poraženima, o identitetunove Europe. O životu i smrti. Ironičanje i povremeno zloban, ali tolerantan,široke naobrazbe i vidika. Nesentimentalani nepatetičan. Iako Talijan s iskustvom dvajuratova u nekoliko različitih uniformi, on jeEuropljanin, ali prije svega čovjek. Poznaje ipriznaje samo dvije domovine, kako govoriu jednom snažnom ulomku: domovinu živihi domovinu mrtvih. Ratuje na strani živih,ali ne protiv živih: nakon toliko godina onviše ne podnosi mrtve. Nikada nikoga nijeubio i kada sa saveznicima ulazi u neki grad,on predaje svoje oružje kako se to ne bi nidogodilo. Imenovat će on povremeno i nekedruge domovine, ali uvijek će se sve svoditina osnovnu razliku između života i smrti.Uz epitete kao što su šarmantno, fascinantno,briljantno, Kundera će još jednomspomenuti riječ poezija, i to rasvjetljavajućipripovjedača kao romaneskno ironičnog,duhovitog i zaigranog, u najboljoj manirivelike tradicije ludističkog i dezangažiranogpripovijedanja, “no ta je ironija očajna, čestoi egzaltirana; on pretjeruje, često sebi proturječi;vlastitim riječima nanosi bol sebi idrugima; to sad progovara čemerni čovjek,a ne angažirani pisac. Pjesnik.” Pjesnik?Poslušajmo: “Napokon sam opet dobio svojuslobodu – ono što je u to vrijeme bila sloboda– i za mene je to bilo kao da sam izašaoiz sobe koja je bila bez prozora, da bih ušaou usku sobu bez zidova”. Uska soba bezzidova. Jedan od nekoliko provodnih motivaromana je i koža, ljudska koža, “naša pravadomovina”, ali i zastava, koja u konačnicipostaje zastava od kože. Kada u desetompoglavlju (“Zastava”) američki tenk u netomoslobođenom Rimu pregazi čovjeka,autor se prisjeća sličnog slučaja iz Ukrajinegdje je tenk pregazio nekog jadnika pa suga seljani skinuli sa ceste i prikačili na vrhalatke: “I mi smo se pridružili povorci grobarai koračali za zastavom. Bila je to zastavaod ljudske kože, zastava naše domovine, bilaje to sama naša domovina. I tako smo otišlida vidimo bacanje zastave naše domovine,zastave svih naroda, svih ljudi, u smetlištezajedničke jame”. Malaparte je svjedočioiskapanju te zajedničke europske jame, i usvojim djelima posvjedočio, možda kaonitko drugi pa bi bilo sjajno napokon objavitii Kaputt, uz ponešto oprezniju lekturunegoli u Koži. Sramota je dobiti rat, kažerezignirano na kraju romana, pred zbunjenimporučnikom Ranom, a mi dodajemo:sramota je ne prevesti Malapartea.