ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

Društvozarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 4Europa, više nego ikadEuropa treba novi smjer koji podrazumijeva restrukturiranje eurozone, uključujući novopoimanje suvereniteta koje bi dovelo do kraja krize, tvrdi njemački filozof u tekstu koji je ubrzopotaknuo raspravu o budućnosti Europske unijeJürgen Habermas, Peter Bofinger i Julian Nida-RümelinKriza eura odražava neuspjehbesperspektivne europske politike.Njemačka vlada nemahrabrosti nužne za prevladavanje neodrživogstanja stvari. Unatoč dojmljivim planovimaspašavanja i nebrojenim kriznimsummitima, situacija u eurozoni u zadnjedvije godine neprestano se pogoršava.Zbog ekonomskog sloma, Grčka se suočavas mogućnošću napuštanja eurozone,što bi imalo nesagledive neizravne posljedicena druge zemlje članice. Italija, Španjolskai Portugal, u stisku teške recesije,bilježe porast nezaposlenosti.Ekonomski pad problematičnih zemaljačini ionako slabu situaciju banakajoš nesigurnijom, a rastuća neizvjesnostbudućnosti monetarne unije potkopavapovjerenje investitora, sve manje spremnihkupiti obveznice zemalja s poteškoćama.Rast kamatnih stopa državnihobveznica, zajedno s neprekidnim pogoršavanjemekonomske situacije, otežavaprocese konsolidacije, koji i bez toga nebi bili jednostavni.Dubinsko jačanje integracijei povratak regulacijeNo uzrok ove rastuće destabilizacijeuvelike je posljedica ad hoc strategijaupravljanja krizom, koje jedva da su setaknule izazova konsolidacije europskihinstitucija. Činjenica da je pokušajimarješavanja krize proteklih godina svojstvenbezglavi inkrementalizam koji samopogoršava stvari, jasno ističe nedostatakpolitičke kreativnosti.No kriza eurozone nije jedino opravdanjeza odlučan korak prema integraciji.Takav korak opravdava i potreba zauzdavanjaloših praksi jezivog paralelnog svemirakoji su izgradile investicijske bankei hedge fondovi naporedo s realnom ekonomijomproizvodnje dobara i usluga. Onaobvezuje političare da se zbroje i ponovnopreuzmu kontrolu.Mjere potrebne za povratak praveregulacije dovoljno su očite. No ne primjenjujuse, ponajprije jer bi njihova provedbau strogo nacionalnom okviru bilakontraproduktivna; a s druge strane, jerregulatorne mjere predložene na prvomsusretu G20 u Londonu 2008. zahtijevajuzajedničku akciju na globalnoj razini. Noona je trenutno onemogućena političkomfragmentacijom međunarodne zajednice.Gospodarska sila veličine Europskeunije, ili u drugom slučaju eurozona, moglabi biti predvodnica pronalaska izlaza.Samo dubinsko jačanje integracije možeočuvati zajedničku valutu i spriječiti potrebuza beskrajnim nizom mjera pomoćii spašavanja koje bi dugoročno mogle postatipreveliko iskušenje za solidarnosteuropskih naroda u eurozoni, kako donatorskihzemalja, tako i primatelja pomoći.To znači da je prijenos suvereniteta naeuropske institucije neizbježan, kako bi seistodobno nametnula učinkovita fiskalnadisciplina i jamčila stabilnost financijskogsustava. U isto vrijeme trebamo bližeusklađivanje financijskih, ekonomskih isocijalnih politika zemalja članica, s ciljemotklanjanja strukturnih neravnotežaunutar područja zajedničke valute.Narodi Europemoraju shvatiti dadržavu blagostanjakao model društvai raznolikost kulturanjihovih država-nacijamogu zadržati samoudružujući snage idjelujući zajednoEuro nije problem, problemisu drugdje Eskalacija krizepokazuje da se strategija koju je do sadaNjemačka nametala Europskoj uniji temeljina pogrešnoj dijagnozi. Sadašnja krizanije kriza eura. Euro se, upravo suprotno,pokazao stabilnom valutom. Kriza nijeni dužnička kriza specifična za Europu.Za usporedbu, Europska unija i eurozonapuno su manje zadužene nego SjedinjeneAmeričke Države ili Japan. Sadašnja krizaje kriza refinanciranja koje pogađa pojedinezemlje eurozone, a uzrok joj valja tražitiu neadekvatnoj institucionalnoj zaštitizajedničke valute.Produbljenje krize ukazuje na nedostatnostsvih do sada prokušanih rješenja.Postoji strah da monetarna unija ne moževiše preživjeti bez radikalne promjene strategije.Polazna točka za promjenu smjeratreba biti jasna dijagnoza uzroka krize.Izgleda da njemačka vlada polazi odideje da problemi proizlaze iz nedostatkafiskalne discipline na nacionalnoj razini ida rješenje treba tražiti u provedbi koherentnepolitike štednje u svakoj pojedinojzemlji. Na institucionalnoj razini, Nijemcižele da ovaj pristup prate stroža fiskalnapravila kao dodatak bailout fondovima,koji su količinski ograničeni i podložniuvjetima. Tako prisiljavaju time zemljeprimateljice da usvoje politike ekstremneštednje, koje su i oslabile gospodarski potencijali povećavale nezaposlenost.U stvarnosti, problematične zemlje dosada nisu uspjele ograničiti troškove refinanciranjana pogodnu razinu, unatočekstenzivnim strukturalnim reformama ipolitici rezanja troškova neuobičajeno strogojprema međunarodnim standardima.Događaji iz posljednjih nekoliko mjeseciukazuju na jedan zaključak: dijagnoza iterapija kakvu zagovara njemačka vladaodveć je jednodimenzionalna u koncepcijiod početka. Do krize nije došlo samo jersu se pojedine zemlje loše ponašale, onaje u velikoj mjeri posljedica sustavnih problema.Problemi ne mogu biti otklonjenivećim naporima na nacionalnoj razini, onizahtijevaju sustavan odgovor.Trenutnu nestabilnost financijskih tržištapogoni rizik da bi pojedine zemljemogle postati nesolventne. Taj rizik možebiti otklonjen, ili barem ograničen, kolektivnimjamstvima za državne obvezniceunutar eurozone. Postoji opasnost da bito moglo uzrokovati destimulaciju i njutreba shvatiti ozbiljno. Jedini način otklanjanjate opasnosti je osiguravanje kolektivnihjamstava kombinirano sa striktnomkolektivnom kontrolom nad nacionalnimproračunima. To međutim znači da stupanjfiskalne kontrole nužan za potporukolektivnih jamstava više nije ostvariv ukontekstu nacionalnog suvereniteta putemugovorno dogovorenih pravila.Ne samo monetarna, već ipolitička unija Postoje dvije koherentnestrategije prevladavanja krize.Prva je povratak nacionalnim valutamaunutar EU, što bi svaku zemlju ostaviloda se sama suoči s nepredvidljivim fluktuacijamana visoko spekulativnom tržištudeviza. Druga je institucionalna zaštitazajedničke fiskalne, ekonomske i socijalnepolitike unutar eurozone, čiji je daljnji ciljvraćanje izgubljene sposobnosti nadležnimaza djelovanje spram tržišnih imperativana transnacionalnoj razini. Pored pitanjatrenutne krize, obećanje “socijalneEurope” također ovisi o ovomu.Samo politički ujedinjena europskajezgra nudi nekakve nade u izokretanjeveć uznapredovalog procesa transformacijegrađanske demokracije izgrađene naideji socijalne država u lažnu demokracijuvođenu tržišnim principima. Samoiz razloga što otvara tu širu perspektivu,druga opcija zaslužuje prednostnad prvom.Želimo li istodobno izbjeći povratakna monetarni nacionalizam kao i trajnukrizu eura, treba napraviti korak koji propuštamonapraviti za uvođenja zajedničkevalute: valja otpočeti proces kretanja kapolitičkoj uniji, počevši od jezgra Europei sedamnaest članica koje tvore monetarnuuniju.Mislimo da treba biti sasvim otvoren oovom procesu. Jednostavno nije mogućezadržati zajedničku valutu bez zalaganjaza ideju kolektivne odgovornosti i nadoknađivanjainstitucionalnog deficitau eurozoni. Prijedlog Vijeća ekonomskihstručnjaka da se postavi kolektivnifond za otplatu duga odbacila je njemačkavlada, no njegova je privlačnost upravou činjenici da okončava iluziju nastavkanacionalnog suvereniteta otvoreno uspostavljajućinačelo kolektivne odgovornosti.No više bi ipak imalo smisla podijelitimutualizirati dug eurozone prema kriterijimasporazuma iz Maastrichta – dakleu visini od 6o%, ne više od toga.