ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

Knjigezarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 38Tradicija budućnostiDrAGocjeNA kNJižica eseJA jeDNog od NAJoseBUJNijih MAJstora fiLMAViŠNJA PentićNije na umjetnosti da nas tjera u tor,tvrdi u svom eseju O taštini slikarstvaEric Rohmer. Veliki redatelj,koji nas je napustio 2010., u svojih devedesetgodina života ne samo da je stvorio možda inajsamosvojniji filmski opus dvadesetog stoljeća,već je o umjetnosti pisao i razmišljaos promišljenošću i suptilnom elegancijomkoje pronalazimo i u njegovim filmskimostvarenjima. Da je tome tako, konačno semože uvjeriti i zainteresirani hrvatski čitateljzahvaljujući izdavačkoj kući MathiasFlacius iz Labina koja je ove veljače objavilaknjižicu Dvije ili tri stvari koje znam o filmu.Ovo vrijedno izdanje sadrži nekoliko slavnihredateljevih eseja te duži intervju kojije s njim početkom osamdesetih vodio JeanNarboni, a koji je objavljen kao predgovorkolekciji redateljevih kritičarskih tekstovaUkus za lijepo iz 1984. godine.UvršteNA sudva eseJA koJAsu četrdesetihizgrADiLARoHMerovurePUtaciJU, a ukojiMA izLAžeosnovne postavkesvoje fiLMskeestetike po kojojje fiLM definirANsvojom jedinstvenomsposoBNošću DAreproDUcirastvarnost uprostornovremenskomkontiNUUMU.Filmski div Eric Rohmer, rođen 1920.kao Maurice Scherer, karijeru je započeosredinom četrdesetih godina kao voditeljjednog od tada popularnih pariških cinéclubsdok je za kruh zarađivao radeći kaoučitelj. Članovi Rohmerovog kluba smještenogu artističkoj Latinskoj četvrti zaranasu postali Jacques Rivette i Jean-LucGodard koji su s religioznom predanošćupohodili projekcije četvrtkom na kojimasu imali prilike gledati manje poznate američkežanrovske filmove. Pod Rohmerovimuredništvom klub je izdavao i svoj Bulletin(kasnije preimenovan u La Gazette ducinéma) u kojem su o filmu pisali Sartre iAstruc, ali i nadobudni mladi kritičari poputFrançois Truffauta. Početkom pedesetihgodina Rohmer 16 milimetarskom kameromsnima svoje prve kratke igrane filmovete počinje pisati za novopokrenuti časopisCahiers du cinéma kojem će 1958. postatii glavnim urednikom. Svoje je prvo cjelovečernjeostvarenje U znaku lava snimiou ljeto 1959. (film je premijeru doživio tektri godine kasnije) nakon čega počinje svojjedinstveni projekt snimanja dugometražnihigranih filmova u tematskim ciklusima.Šezdesetih i sedamdesetih nastaju Moralnepriče, osamdesetih Komedije i izreke, a devedesetihPriče o četiri godišnja doba. Svojposljednji dugometražni igrani film LjubaviAstreje i Celadona Rohmer je snimiou osamdeset i osmoj godini života. Intelektualacširokog spektra interesa ovaj velikiredatelj ne samo da je doktorirao na temiorganizacije prostora u Murnauovu Faustute s Claudom Chabrolom 1957. objavio danasklasičnu studiju o Hitchcocku, već je inapisao knjigu eseja posvećenih klasičnojglazbi Od Bacha do Mozarta te objavio ijedan roman (Elisabeth, 1946).Bazinov učenik Svoj prvi tekst Film,umjetnost prostora Rohmer je objavio 1948.u časopisu La Revue du cinéma koji je vodioJean George Auriol. Taj je list utjelovljavaotakozvano estetsko krilo (nasuprot onompolitičkom) čije su kritičarske perjanice biliBazin i Astruc. Rohmer će iste godine učasopisu Les temps modernes objaviti i svojPledoaje za zvučni film te njime potvrditisvoje uvjerljivo artikulirane estetske nazore.Svojim se tekstovima Rohmer staviona stranu onih koji slave vrline bilježenjastvarnog umjesto konstruiranja fantazijeslikom, koji se dive prozaičnosti braćeLumière umjesto Mélièsovim trikovima.Zagovaranjem dominacije stvarnosnog elementau filmu Rohmer se deklarirao kaoduhovni srodnik velikog Andrea Bazina kojiće ga 1951. pozvati na suradnju u Cahiers ducinéma. Bazinove postavke kako film uživaobjektivan odnos prema realnosti zbog čegaje među umjetnostima na neki način nečistte kako se konstantno usavršava ka svepreciznijoj reprodukciji stvarnog bile sudubinski bliske Rohmerovoj idealističkojestetici. Rohmer je od svojih kritičarskihpočetaka nedvojbeno slijedio misli svogučitelja te stoga ne iznenađuje da je, nakonBazinove prerane smrti od leukemije 1958.,preuzeo njegovo mjesto na čelu Cahiersdu cinéma gdje ostaje sve do 1963. godine.Izdanje Dvije ili tri stvari koje znam o filmumeđu ostalim donosi dva spomenuta esejakoja su četrdesetih izgradila Rohmerovu reputaciju,a u kojima izlaže osnovne postavkesvoje filmske estetike u Bazinovom ključupo kojoj je film definiran svojom jedinstvenomsposobnošću da reproducira stvarnostu prostorno-vremenskom kontinuumu.U tekstu Film kao umjetnost prostoraRohmer osporava ideju kako je narativnifilm primarno temporalna umjetnost tvrdećikako upravo prikazivanje prostora ključnodeterminira specifičnost filmskog prikaza.Filmski prostor Rohmer vidi kao totalitetkoja počiva na dijalektičkom odnosu izmeđukonačnosti projekcijskog ekrana ibeskonačnosti prostora dočaranog filmskomslikom. Koristeći specifično filmska izražajnasredstva poput kadriranja i montaže, filmskiautor prikazuje ukupnost realnog prostorakoja posljedično odražava kompleksnostsame stvarnosti. Zadate dimenzije ekranapak suočavaju nas s fenomenološkim implikacijamačina gledanja. Svoj tekst Rohmerzatvara tvrdnjom kako su najveći filmskiredatelji sposobni rekonstruirati samosvojanprostorni univerzum. Za takvo su što po njegovumišljenju sposobni Orson Welles, JeanRenoir ili Buster Keaton. Navedene teze uskladu su s Bazinovim viđenjem filma kaoimanentno realistične umjetnosti. Potraga zareprezentacijskom preciznošću razotkrivarealističku orijentaciju filmske umjetnostičiji razvoj prema sve većoj objektivnosti uhegelijanskom smislu odražava paralelnuprogresiju same povijesti.Eric Rohmer, Dvije ili tri stvarikoje znam o filmu, s francuskogapreveo Igor Grbić; MathiasFlacius, Labin, 2012.Komplementarni esej Pledoaje za zvučnifilm autor otvara provokativnom tvrdnjomkako film još uvijek nije naučio govoriti.Pri tom misli na činjenicu kako redateljidoživljavaju dijalog tek kao nadopunu slicipa odatle i široko rasprostranjeno uvjerenjekako dobar film ne gubi puno ako ga neprevedenoggleda strana publika. Rohmertvrdi kako bi govor u filmu mjesto da budereduciran na literarne dijaloge, koji su negdjena pola puta između kazališta i romana,trebao biti punopravan element filmskogizražavanja. Idealno bi stoga govor trebaopresijecati, a ne tek duplicirati svijet prikazanslikom. Zvučni film stoga nije onaj ukojem glumci izgovaraju pamtljive replike,već onaj u kojem su riječi integralni diostrukture.Treći Rohmerov esej u kojem razlažesvoje viđenje filmske umjetnosti objavljen1949. u Les temps modernes pod naslovomViše ne volimo film nije uključen u ovo izdanje.U njemu se u skladu s prethodnoiznesenim uvjerenjima oštro obrušava naone redatelje koji u svojim filmovima koristeizražajna sredstva iz drugih umjetnosti.Umjesto njega u Dvije ili tri stvari kojeznam o filmu slijedi svojevrsni manifestredateljeve estetike objavljen pod nazivomO taštini slikarstva u časopisu Cahiers ducinéma 1951. godine. U ovom izuzetnomeseju koji Rohmer otvara citatom iz PascalovihMisli postavljaju se ključna pitanja oprirodi filma kao i njegovu odnosu premadrugim umjetnostima. Rohmer zaključujekako “filmska umjetnost sama odbacujesvaku opasnu devijaciju i otkriva ljepotuu čiju smo vječnost i sveopću dostupnostodavno prestali vjerovati. Posljedice našegrevolta i destrukcije obavija srećom imirom. Uvjerit će nas da prijemčivost zamore i nebo, najčešće okidače ljudskih osjećaja,nije bespovratno izgubljena”. Ove susnažne misli svoje otjelovljenje u materijidobile u fascinantnom Rohmerovom filmskomopusu koji će redatelj stvarati idućihpola stoljeća. Protusvijet stvoren njegovimfilmovima opravdava redateljevo uvjerenjekako nas “umjetnost oslobađa ne mijenjajućinas te na taj način oslobađa i samu sebepružajući nam instrument kojim možemoprikazati sebe onakvim kakvim se vidimo”.Posljednji tekst izbora jest kratko Pismokritičaru u vezi Moralnih priča. Knjižicatakođer uključuje crtice u kojima redateljiznosi svoje stavove o temama kao što suponašanje, Bog, posao, svjetlo, scenarij,montaža, idealna publika, senzualnost iženske tipologije. U njima se, jednako kaoi u intervjuu uključenom u ovaj izbor, dodatnorasvjetljava pogled na umjetnost isvijet ovog velikog intelektualca i kreativcačiji je nesumnjivi duhovni suputnik svakakobio Thomas Stearns Eliot.Eliotov SRodnik Ideje iznesene unjegovom klasičnom eseju Tradicija i individualnitalent ukratko sažimaju i Rohmerovsvjetonazor kad je umjetnost u pitanju. DokEliot tamo piše kako je “razlika između sadašnjostii prošlosti u tome što samo svjesnasadašnjost posjeduje svijest o prošlosti naonaj način i u onoj mjeri u kojoj prošlostnikada ne može pokazati da je svjesna sebe“,Rohmer u spomenutom intervjuu tvrdi:“Održavanje veza s prošlošću ne sprječavanas da idemo naprijed – upravo suprotno.Drugim riječima, uvijek sam bio protiv destrukcije.Da bismo uopće mogli graditi,nikako ne bismo smjeli rušiti. Mnogi mislesuprotno, da je uništavanje nužno. Uopćese ne slažem: nove strukture moraju egzistiratipored starih. U svemiru ima mjestakoliko vam srce ište; nije uništenje preduvjetstvaranja”. Simetrije u svjetonazorima ovihdvaju velikih kritičara i umjetnika dvadesetogstoljeća potvrđuju važnost pitanja kojalucidno postavljaju kao i činjenicu kako seu ponuđenim odgovorima skriva i pokojezrnce bezvremene istine.Ustvrdivši u eseju O taštini slikarstvakako umjetnost nije tu da nas tjera u torRohmer nastavlja: “Rođena iz svijeta, njemunas zapravo vraća. Manje da ga očisti, a višeda ga ozdravi ili nas navede na reformu.Sudeći po današnjem stanju stvari, taj jezamorni zadatak za mnoge već gotovastvar”. Ove je proročke misli autor zabilježioprije punih šezdeset godina. Njihova rezonantnamodernost, koja odjekuje i cjelinomnjegova filmskog opusa, ukazuje kako jeEric Rohmer odavno osigurao svoje mjestou tradiciji budućnosti.