ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

IN MEMORIAMzarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 37MAJA BOŠKOVIĆ-STULLI 1922. – 2012.ZNANOST KAO LJUBAVDaleko od nacionalne romantike i povijesne idealizacije, bez pretjeranog veličanja,objektivnim pristupom, znanstveno tolerantno i odgovorno, bez bučne najave, ali ibez žalopojki o "zanemarenoj folklornoj građi" Maja Bošković-Stulli pristupala jeznanstvenom radu i u tome ostala dosljednaLjiljana MarksMaja Bošković-Stulli, posljednjaod prvog naraštaja institutskihosnivača, u najboljem je smislute riječi bila Institut. Nama, koji smo u Institutuza etnologiju i folkloristiku kraće,katkad se činilo da bez nje i nema Instituta,da je ona zapravo i Institut i institucija. Svikoji smo je poznavali i koji smo s njom duginiz godina radili, svjedoci smo njezina humanizma,otvorenosti i kritičnosti intelektualke,predanosti radu, skromnosti i znanstvenogpoštenja. Krhka i lomna, nespretnau brojnim svakidašnjim situacijama, krila jenevjerojatnu snagu, temeljitost, dosljednost,odgovornost, upornost i ljubav u vlastitimistraživanjima, ali i kad je bdjela oko izlaskapjesama nesretno stradale sestre Magde iknjige pokojnoga supruga Brnje.Osnovnu i srednju školu pohađala je uZagrebu. Slavistiku je studirala u Zagrebu,Kazanju, Sankt Peterburgu i Beogradu;diplomirala je 1950., doktorirala 1961. Od1951. radi u Jadranskom institutu JAZU,a od 1952. do 1979. u Institutu za narodnuumjetnost (danas Institut za etnologiju ifolkloristiku), najprije kao asistentica, nakraju kao znanstvena savjetnica. Od 1963.do 1973. je bila ravnateljica i glavna urednicačasopisa Narodna umjetnost; bila jei u uredništvu prestižnog međunarodnogčasopisa Fabula. Od 2000. je redovita članicaHAZU. Za znanstveni rad je primilaove nagrade: hrvatsku republičku godišnjunagradu (1975.) te za životno djelo (1990.),Herderovu nagradu (Beč, 1991.), “G. Pitrè– S. Salomone-Marino” (Palermo, 1992.),nagradu “Antun Barac” Slavističkogakomiteta Hrvatskoga filološkog društva(1999.). Surađivala je i prijateljevala s brojnimuglednim domaćim i svjetskim znanstvenicima.Njezin život i znanstveno djelobili su čvrsto prepleteni.Folkloristička karijera M. Bošković-Stulli počinje temeljitim terenskim istraživanjimapripovijedanja ranih pedesetih godinau Istri (Istarske narodne priče, 1959) tepotom, uglavnom u šezdesetim godinama,i u ostalim hrvatskim krajevima: okoliciDaruvara i Pakraca, na Baniji, u okoliciŠibenika i Drniša, Konavala, Dubrovačkogprimorja, Rijeke i Župe dubrovačke, Šipanai Lastova, Pelješca i Neretve, Hvara i Brača,Sinjske krajine, okolice Đakova, Hrvata uSlovačkoj.Terenska su istraživanja istodobno omogućilai novo vrednovanje folklornog stvaralaštva,kritički pristup starijim izvorima,ali i dotadašnjoj folkloristici. Bilo je to jošdobrim dijelom doba prije velikih demografskihi društvenih promjena na selu, kojeje tada bilo izvan dosega masovnih medija ijoš su se u neposrednome kontekstu i životumogli zabilježiti najrazličitiji tradicijskioblici temeljeni na usmenoj komunikaciji.Rezultat su toga istraživanja 34 rukopisnezbirke i 59 magnetofonskih vrpci zapisaautentična pripovijedanja iz gotovo čitaveHrvatske. Prikupljena građa je bila temeljemznanstvenomu proučavanju usmeneproze te istodobno podlogom za teorijskozasnivanje folkloristike kaoznanstvene djelatnosti.Govoreći iz današnje perspektive,s vremenskim odmakomod pola stoljeća, može sereći da je to temeljni korpus hrvatskeusmene tradicije iz drugepolovice 20. stoljeća. U njemuse ogleda težnja vjernom zapisukoji nastoji dočarati sliku živeizgovorene (ili pjevane) riječi,savjesno bilježenje podataka opripovjedačima i njihovoj stilskojosobnosti te sluh za kontekstpripovijedanja. Stoga 11različitih knjiga tekstova priča,koje su gotovo kontinuiranoizlazile od kraja pedesetih pa dokraja devedesetih godina, nisusamo uobičajene antologije, većsu zbirke suvremene hrvatskežive riječi na svim trima govorima:štokavskom, kajkavskom ičakavskom, zbirke što svjedočeo neprekinutu trajanju verbalnogafolklora.Ističemo zbirku Kroatische Volksmärchen,prvi cjelovit izbor hrvatskih pripovijedakaobjavljen u poznatoj njemačkojediciji “Die Märchen der Weltliteratur”(1975., 2 1993.). I kao kuriozitet: upravo su izte zbirke na japanski prevedeni i objavljenivjerojatno jedini zapisi hrvatskih priča. Posljednjiobjavljeni antologijski izbor priča,knjiga Usmene pripovijetke i predaje (1997.iz edicije Stoljeća hrvatske književnosti),nije tek obnovljeno i prošireno izdanjeknjige iz 1963. (Narodne pripovijetke), negonov izbor koji ujedno sažima i obuhvaća iautoričina teorijska znanja i bogato terenskoiskustvo.No prinos M. Bošković-Stulli nacionalnojkulturi i znanosti ne iscrpljuje se u skupljanjui očuvanju narodnoga blaga, nego uznanstvenoj valorizaciji usmene književnosti.Ključno i nezaobilazno je njezino teorijskoistraživanje folkloristike koje se suprotstavljaviše ili manje politički obojenimpristupima i zalaže za društveno i povijesnouključivanje narodnoga stvaralaštva u kontekstživota pojedinih društvenih slojeva.Svjesna važnosti problematike, posebno unas gdje se na području usmene književnostijoš uvijek u svijesti i u praksi odražavajudavno preživjeli modeli, M. Bošković-Stullidemistificira različite mitove te odmjerenimi trijeznim sudovima daje društveno inacionalno vrijedan prinos bavljenju tomuvijek “osjetljivom” materijom.U svom znanstvenoteorijskom radupolazi od stajališta da je usmena književnostdinamičan proces, upućuje na njezinotrajanje u nepisanu obliku tijekom dugihstoljeća, ali i na trajno prožimanje s pisanomhrvatskom književnošću te na posebannačin postojanja usmenoknjiževnih djelakoji je otuda proistekao: u neponovljivubogatstvu inačica pjesama, pripovijedakai ostalih folklornih oblika uz stabilnost njihovihosnovnih struktura. Upravo je takvaorijentacija stavila istraživanje naše usmeneknjiževnosti u širi, europski i svjetski konteksti stvorila ključan teorijski okvir bavljenjausmenom književnošću danas.U Usmenoj književnosti, prvoj knjiziiz edicije “Povijest hrvatske književnosti”(1978.), usmena je književnost prvi put kaoposebna cjelina izdvojena u pregledu povijestihrvatske književnosti, sustavno jeistražena te teorijski i metodološki osmišljenapovijest usmene književnosti – ne kaoizdvojeni korpus na početku nacionalneknjiževnosti ili upozorenje na njezino otkrivanjetek u doba romantizma, kako jeto bilo najčešće u povijesnim pregledimahrvatske književnosti – već kao osebujandio pisane književnosti od srednjovjekovnihpočetaka do otkrivanja posebnostiusmenoknjiževnih žanrova te sustavnihistraživanja i bilježenja u prvoj polovicidevetnaestoga stoljeća. Pokazani su odjeciusmene književnosti u pisanoj, ali i, jednakovažni, utjecaji pisane književnosti nausmenu. To je važan prinos povijesti hrvatskeknjiževnosti, ali istodobno i kapitalnodjelo hrvatske folkloristike.Od 1975. do 2005. izašlo je deset (odtoga dvije su objavljene i u proširenom izdanju)autorskih knjiga M. Bošković-Stulli(Usmena književnost kao umjetnost riječi(1975.); Usmena književnost nekad i danas(1983.); Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti(1984.); Pjesme, priče, fantastika(1991.), Priče i pričanje: Stoljeća hrvatskeusmene proze (1997., 2 2006.), O usmenojtradiciji i o životu (1999., 2 2002.), Od bugaršticedo svakidašnjice (2005.), Priče iz mojedavnine (2007.) u kojima su zaokruženeglavne teme njezinih znanstvenih interesa,od teorijsko-metodoloških i terminološkihpitanja, preko prepletanja i uzajamnog utjecajausmene i pisane književnosti te učene inarodne kulture općenito, do razmatranjaproblematike pojedinih žanrova i motiva.Njezini su radovi istodobno i presjek različitihpristupa i metoda istraživanja usmenoknjiževnogaizričaja u drugoj polovicidvadesetoga stoljeća.Pozorno je osluškivala strujanja u svjetskojfolkloristici, dopunjujući i kritički revidirajućivlastita stajališta. Hrvatskoj jeusmenoj književnosti nedvojbeno podarilaknjiževnoznanstveni okvir i modernoodređenje. Premda su njezine prosudbeuglavnom proizlazile iz hrvatske građe,respektirajući u tumačenju i interpretacijirelevantne svjetske teorijske znanstvenedosege, one nisu samo lokalne, hrvatske,već su ravnopravnim dijelom svjetske znanosti.Daleko od nacionalne romantike ipovijesne idealizacije, bez pretjeranogveličanja, objektivnim pristupom, znanstvenotolerantno i odgovorno, bez bučnenajave, ali i bez žalopojki o “zanemarenojfolklornoj građi” Maja Bošković-Stulli pristupalaje znanstvenom radu i u tome ostaladosljedna.Nama, drugom, ali i trećem pa već ičetvrtom institutskom naraštaju, stvorilaje potku i za terensko i teorijsko istraživanjete promišljanje usmene književnosti, i natome smo joj duboko zahvalni.