ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

kazalištezarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 36Osjetljiv prostor kolektivaUz treće izDANJe Zoom festivAL, u orGANizaciji UDrUGe DrUGo more, koji je održANod 6. do 12. rUJNA u RijeciNeNAD oBrADovićRiječki Zoom festival pokrenut jeprije tri godine sa namjerom dadomaćoj publici predstavi suvremenukazališnu scenu i to kroz fokusiranjena rad pojedinačnih kazališnih imena. Odosnivanja do danas, Zoom se iz individualnepoetike usmjerio ka kolektivnoj te je postaorespektabilni festival ekperimentalnog i suvremenogteatra čiji se program zasniva naposebnim modelima umjetničkog stvaranja.I baš na spomenutim modelima stvaranjariječki Zoom je pokazao svoju provodljivostka publici iskušavajući gledatelja kroz raznolikeforme i predstave, od onih klasičnihdo onih za bebe. Tako smo bili svjedoci kazalištakoje se odvija van ustaljenih obrazacai modela stvaranja, a predstave njemačke,austrijske, kosovske i hrvatske scene, kakostoji u programskoj knjižici, nisu nam samopotvrdile ispravnost osobnih interpretacija,nego su i otkrile neke greške u njima.Ka novom čovjeku Prvog danafestivala izvedena je predstava The NewMan njemačke umjetničke skupine Ligna,koju čine medijski i izvedbeni umjetniciOle Frahm, Michael Hueners i Torsten Michaelsen.Ova umjetnička grupa u svojimradovima okrenuta je propitivanju publike injezine uloge u izvedbenom prostoru. PredstavaThe New Man, najavljena kao prilikaza aktivno sudjelovanje gledatelja, u riječkojHarteri napravila je svoj primarni cilj.Poslušni gledatelji, raspoređeni po uputamaradio drame koju slušaju, izvršavali su naredbekoje su primali preko slušalica. Osimsmjelosti za manipuliranjem koju njemačkiumjetnički kolektiv donosi kao zaštitni znak,svoju performativnost pokazala je i publika– od pasivnog promatrača gledatelj ovepredstave postao je aktivni sudionik kojise kontrolira izvana i jedini izvođač koji pouputama istražuje osobne (ne)mogućnostiza aktivno sudjelovanje u izvedbi.Uz jasne i kratke rečenice, izrazitu jezičkustrukturaciju i tonalitet glasa koji sudioniciprimaju iz slušalica koje dobivajupri ulasku na predstavu, gledatelj se nalaziu stalnom oprezu. U mnoštvu jedinki kojeposlušno hodaju po kazališnoj sali, svatkood njih gradi jedan osobni prostor i modelponašanja. Zbog toga se uočava nemogućnostbilo kakve reakcije na ponuđenu akciju,i to u smislu izgradnje određenih referentnihpolja, stečenih iskustava i znanja. Taj manipulativnikarakter ova predstava donosina određen eluzivan način, koncepcijskipromišljen, ali čini se nedovoljno razrađen iprepušten već gotovim utopijskim teorijamamasovnosti pokreta (Laban), biomehaničkihvježbi za glumce u kojima se računana fleksibilnost glumca da lik prenese dopublike kroz sopstveno tijelo (Majerhold)ili Brechtovim aktivnim konceptom uloge.Predstava The New Man svoju posebnostponajviše iskazuje neuobičajenimteatarskim izrazom i praktičkim uputamakako od radija stvoriti sredstvo za kolektivnukomunikaciju. Tu se svakako namećei ključno pitanje koje autori razmatraju, akoje se može formulirati ovako: unutar kojihsituacija radio može intervenirati u zajednicii koju vrstu političkog utjecaja možeimati na jednu kolektivnu izvedbu sa naredbama?Publika, podijeljena u četiri grupe,izvršavala je naredbe i završetak izvedbedočekala je sa nepodjeljenim naklonom,iako možda nesvjesna da je iz umjetničkemanipulacije o oduzetosti slobode izišla salisicama na rukama. U nadi da gledateljapretvori u figuru koja se lako baca i ‘šutira’a pokrete u kolektivnu stvar, The New Manse ipak ne odmiče previše od pikturalneumjetničke akcije jednog kolažnog i citatnogpristupa problemu čovjekove, a i svakedruge, ukalupljenosti i poslušnosti.Osjetljiva priča o diskriminacijiDa već dugi niz godina zemljejugoslavenskog podneblja imaju problem srastućom diskriminacijom, ponajviše Roma,činjenica je koja nije tako teško dokaziva.Unatoč deklarativnim izjavama političarada se problem mora jednom zatvoriti, činise da se diskriminacija odgaja upravo namjestima birokracije, gdje se pritajenim preziromignorira svaka drugost. Predstava YueMadeleine Yue kosovskog autora JetonaNeziraja tematizira problem diskriminacijeu društvima Srbije i Kosova, uzimajućiza osnovu priču o romskoj obitelji koja jesilom izbačena iz Njemačke, a dolazak naKosovo za njih postaje obiteljski košmar izkojeg ne vide izlaz.Nasilno protjerana iz Njemačke, romskase obitelj u novoj državi osjeća beznadno.Djevojčica Madeleine jednog dana upadau rupu koju je napravila građevinska firmazbog čega pada u komu i bori se za život.Njezin otac, u želji da spasi kćer i ispravinepravdu, upada u birokratski labirint proceduraiz kojeg izlazi kao gubitnik, suočens gorkom istinom da u novoj okolini nijemogao učiniti ništa za svoje dijete i obitelj.Sasvim je jasno da je namjera autoraove predstave odabirom teme, upravo utrenucima podizanja granica i prebrojavanjakrvnih zrnaca, bila da pričom o Romima naKosovu postave jedan širi okvir povijesnedijagnoze i ukažu na tisuće Roma širomEurope koji prolaze kroz procese nasilnerepatrijacije. U konačnici, ova predstavanije kazališna igra, već jedan osjetljiv prostorkoji progovara glasom kolektiva, a svojuosnovnu dramaturšku liniju zasniva na dokumentarističkompristupu koji otvara pitanjasvakodnevne suočenosti sa prezirom. Uredateljskom se, pak, smislu nazire određenaoskudnost i nedorečenost, a taj problemrješava se ubacivanjem nekoliko narativnihtokova kroz upotrebu šijućih parola, čije seteme kreću od nasilnog ‘preseljenja’ danasdo nasilnog protjerivanja pod oružjem.Predstavu Yue Madeleine Yue možemookakterizirati kao redateljski hermetičnuizvedbu zaglavljenu na granici novog ionoga već viđenog, ali prepunu gorkih istinakoje prešućujemo misleći da nas se to ne tičei da smo pošteđeni brutalne odbačenostikoja nas jednog dana može stići.Tijelo kao polazište zaistraživanje ljepote Trećegdana Zoom festivala publika je mogla vidjetiprestavu Više nego dovoljno austrijskekoreografkinje, plesačice i pedagoginje plesaDoris Uhlich. Ova predstava znakovita jescenska izvedba koja uspijeva potaknutigledatelja na razmišljanje, i to ponajvišeneuobičajenom pojavnošću izvođačice iautorice, koja probleme tijela i ljepote postavljana ironijski i zagonetan način nudećisamo skice koje tek treba iscrtati.Uz minimalnu scenografiju, samo parstolica i telefon, predstava je koncipiranakao eksperiment koji se odvija uživo nasceni. Baudelaireovi stihovi o ljepoti polazištesu za scensko istraživanje ljepote,dok istu temu plesačica Uhlich razrađuje sanekoliko telefonskih razgovora gdje scenski“ispituje” problematiku ljepote i odnosaprema lijepom, što se centrira kao ključnoobilježje ove izvedbe. Zbog spomenutih narativnihreferenci predstava može navoditina osobno propitivanje pojma ljepote i plesauz rušenje zatvorenih teorija i prevladavajućegmišljenja o savršenom plesnom tijelu.Polazeći od potpunog predavanja vlastitog,“korpulentnog” tijela publici, DorisUhlich koristi metafore i teorijske crticekoje ostaju tek poticaj i na taj način plesnotijelo okreće ka razgranatim režimima naracije,kao što su književnost i glazba. Dakle,centralno pitanje koje se nameće nije pitanjeo “korpulentnom” tijelu koje pleše većna koji način pitanje plesa i “predavanja”tijela na pozornici otvara polje teoretizacijeplesa i njegovog sve češćeg povezivanja usuvremenim teorijama s određenim filozofskimdiskursima. Kako je napisao AlainBadiou: ”Plešuće tijelo koje se pojavljujena području, koje se prostorno smješta uskorašnjost, jest tijelo-misao, ono nije nikadanetko.”Nesvakidašnje plesno tijelo Doris Uhlichna sceni odigrava više uloga. U trenucima telefoniranjaona sjedi, povremeno se igrajućipokretima i glasno komentirajući svoja promišljanja.U drugom se trenutku prepuštaigri i skupa s partnericom Tale Dolven imakratku plesnu točku gdje pokazuje prostorza igru koji uključuje iste pokrete, ali drugetjelesnosti. U ovome se dijelu predstaveponajviše može vidjeti namjera za izlaskomiz okvira koji ograničavaju plesni subjekt, asamim time i procese prikazivanja i tjelesnogizražavanja.Plesačica Uhlich u plesnom eksperimentu,gdje akcentira tijelo kao nezaobilaznidio našeg identiteta, publici nudi isvoje nago tijelo. Ona se u tim trenucimaosjeća sigurno, plesno nerazigrano, ali tjelesnousplahireno. Poigrava se sa svojimnesavršenostima, posipa se bijelim prahomi traži svoje mjesto u izvedbenom prostoru.Na taj način ona nadilazi ustaljenu shemupredstavljanja realnog tijela, pretvarajući gau figuralno tijelo, okrenuto samoistraživanjui nepredvidivim mogućnostima za njegovuupotrebu, kako fizičku tako i teorijsku. Predstavazavršava riječima: ”you are beautifulif you make the world less dangerous andthe minutes last longer”. Znači, plesno tijeloDoris Uhlich traži dublje i simultanoistraživanje trenutka (pokreta) i verbalnogdiskurza (jezika) na sceni.Igra rata – strateške pozicijeneprijatelja Performer ijedan od najzagonetnijih alternativaca nahrvatskom umjetničkom polju Damir BartolIndoš izveo je, skupa s glumicom TanjomVrvilo, predstavu Kriegspiel. Nastalana preradi strateške igre Guya Deborda,predstava uspostavlja nove teorijske vezeizmeđu situacionističke teorije i umjetničkeprakse tijekom boravka Living Theatera uParizu 1960-ih. Tako se u ovom projektuIndoš iznova poigrava sa svojim zasluženimtemama, ovoga puta istražujući strateške pozicijestrana u sukobu. Scenom dominirajušahtofoni, Indošev izum koji predstavljasvojevrsni muzički stroj i služi kao centralniobjekt na koji se usmjerava izvedba. Indoš iTanja Vrvilo predano i vrlo furiozno, kakoje to uobičajeno uz rad ekstremnog muzičkogkazališta, grade neprijateljske pozicijeizgovarajući naredbe na latinskom jeziku isanskritu. Uz mrak i efektnu elektroničkuglazbu Helgea Hintereggera te video multimedijalnogumjetnika Ivana Marušića Klifa,predstava postaje bojno polje, uz nepreglednumašineriju tehnika i načina da seneprijatelj uništi do kraja.Iako se može reći da Kriegspiel ne izražavazavidan nivo komunikacije, njezina jesilina tom činjenicom dodatno istaknuta.Nerazumljiv govor i nepregledni scenskiznaci dodatno potkrepljuju tezu o neprijateljstvukao vječnom pitanju, zasluženojtemi, kojoj se prilazi iz prikrajka, negdje nagranici stvarnosti i mašte. Indošev je teatarupravo na tome tragu.Parole, parole Janez Janša, umjetnikrođen u Rijeci, koji na Zoomu po pravilusvojim umjetničkim radovima diže velikuprašinu, ove se godine predstavio predstavomTko je sljedeći?. Predstava slovenskogumjetnika, kako i sam kaže, predstavlja izvjesnuprekretnicu u njegovom radu i postavljenaje kao omjer društvenih nepravdii nesloboda, što se akcentira mnoštvomideologijskih pitanja koja se postavljaju nasceni. Igra glumaca je ujednačena, vrlo predanai dodatno istaknuta njihovim scenskimgovorom i radnjama koje počesto postajuizvođački stampedo. Janša tako sa scenegledatelja obasipa bezbrojnim metaforamai političkim parolama, zaokružujući svojrad brojanjem. Naime, glumci koji ostajuna sceni izvođački maksimum dokazujuupornim brojanjem, dok se kazališna salane isprazni. Tim postupkom Janša postavljaesencijalno pitanje da li smo mi, kao slobodniindividualci, kadri izići iz matematičkeograde koju nam postavlja društvenaklima? Je li moguće nekim umjetničkimčinom pokrenuti određene ljude na akciju?Kako stoji u programskoj knjižici: “Nemasumnje da se nešto mora učiniti i to hitno?No pitanje je što treba učiniti i tko će toučiniti?”Na sličnom tragu istraživanja osobne(ne)komunikacije i prisutnosti u recentnimdruštvenim previranjima zasniva se i predstavaLost in Space koju bečki kolektiv UnitedSorry postavlja na krajnje nekonvencionalani jednostavan način. Predstava pratidvojicu individualca koji iskušavaju osobnemogućnosti za komunikaciju i to izraženimscenskim minimalizmom, uz povremenetočke pjevanja ili plesa. Razigrana i pozitivnau svojoj poruci, ova se predstava nakoncu festivala, od “zaigrane” riječke publike,oprostila uz osmijeh i nesebičan naklon.