ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

KAZALIŠTEzarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 33Što može kazalište za djecu?SvejeDNo jeste li roditeLJ ili priJAteLJ MALiŠANA, ne može vAM biti svejeDNo kAD viditeDA ih se NA sve strANe PLAŠi i/ili kažNJAva, gotovo uopće ne smiŠLJAJUći NAčine kako impomoći DA proBLeme i razlike razriješe bez novih uvreDA i novog NAsiLJA, preuzetih izkULture odraslihNatAŠA GovedićAktualna školska godina počela jesklandalom sasvim po mjeri hrvatskihobrazovnih institucija. Nakonšto je škola “Ante Kovačić” u Španskom podnijela380 prijava Gradskom uredu za obrazovanje,kulturu i šport i srodnim upravnimtijelima protiv devetogodišnjeg dječaka kojije verbalno i fizički zlostavljao svoje kolegicei kolege iz razreda, dok je dječakov tatica sPTSP dijagnozom zlostavljao učiteljicu i jošnekolicinu roditelja iz pripadajućeg razreda,dijete “s poremećajem u ponašanju” odlučilisu premjestiti u novu školu. Tata je, nažalost,ostao na istoj kućnoj i psihijatrijskoj adresi,jer hrvatski zakonodavni sustav jako sporoi inertno tretira obiteljske zlostavljače, čaki kad ne spavaju s pištoljem pod jastukom.Uglavnom, prije no što je stigmatizirani isocijalno ozloglašeni Delikventni Dječjak(skraćeno: DD) uspio uspostaviti ikakvureputaciju u novoj školi, objavili su o njemuveliki novinski tekst u Jutarnjem, zbog čegaje (na zahtjev roditelja nove škole) DD izletioiz potencijalno novog okružja. Izletio jesamo zato što su ga se svi strašno bojali, pričemu su se roditelji nove škole pozvali nalegitimno pravo da njihova djeca u prostoruobrazovne ustanove budu zaštićena od bilokakvog potencijalnog zlostavljanja. Problemje u tome što nitko nije pomogao i još uvijekne pomaže nasilnom dječaku. Svi ga prebacujunegdje drugdje, nekome drugome.“Pa neću ja njemu pomagati kad svi dobroznamo da ni psihijatrijske ustanove ne pomažuljudima koji tamo borave na dugogodišnjimliječenjima; gdje će mu onda lijekanaći nekvalificirani roditelji!?”, grmila jejedna Opravdano Ogorčena (skraćeno: OO)mama. Nitko točno ne zna kako detraumatiziratidjecu žrtve obiteljskog nasilja, alinovo je pitanje pomišlja li itko da bi rješenjeeventualno trebalo biti daleko od zatvorskihrešetaka i stubova strama? Ili se DD i OOmoraju mrziti do međusobnog istrebljenja?Mekoća kamena (prema tvrdoćiljudi) Njegovana i dobrostojećadjeca grada Zagreba mogla su ove jesenipratiti festival lutaka po imenu PIF, u čijojje oskudnoj ponudi bilo nekoliko predstavakoje zaslužuju da ih se kvalificira kao teatarza djecu. Prva od njih naslovljena je Kamenpo kamen, asocirajući ne samo na postepenuizgradnju velebnih palača, nego i na znatnomračnije situacije kamenovanja. I zbilja, španjoskilutkarski projekt Kamen po kamen urežiji Rose Diaz i izvedbi Tiana Gombauapredstavlja nam tri vrlo neugodna karaktera.Gospodina NE, Gospodina UŽAS i GospodinaBLJAK. Što je prema njima glavni lik,naslovljen “Osoba koja razmišlja”, napravljenaod jedne stare kutije od sardina, kamenčićai dvije izgrižene crvene olovke, koje musluže umjesto nožica? Gotovo ništa. Iako imse stalno obraća, ljubazno im pokazujući svojotočki svijet kamenčića, morskih i nebeskihzvijezda, koturanja plažom i istraživanja morskogdna, Gospodin NE, Gospodin UŽAS iGospodin BLJAK u njemu vide nešto poputDD-a, sjećate se: Delikvetnog Dječaka, od kojegtreba pobjeći glavom bez obzira. I tako je“Osoba koja razmišlja” prepuštena svojoj samoći,u kojoj svaki pronađeni predmet možepostati sugovornik ili prijateljica, naprostozato što ih scenski protagonist prihvaća.Iako festival poput PIF-a vodi više računao političkim funkcijama koje se pojave nanjegovu svečanom otvorenju nego o klincimakojima bi pomogle predstave poputšpanjolske priče o usamljenosti društvenoizoliranih kamenčića, vrijedi napomenuti dase u nizu europskih zemalja detraumatizacijazlostavljane djece odvija upravo u umjetničkimradionicama – i to s izvrsnim rezultatima.Terapija umjetnošću djecu s poremećajima uponašanju uči izraziti vlastite probleme, odnosnokontrolirati ili transformirati agresivneimpulse, što znači da je neusporedivo djelotvornijaod uvriježenog “rada sa školskompsihologicom”, koji se u 90% zagrebačkihškola sastoji u tome da djeca pišu razne vrstetestova i onda im se docira o tome kakotrebaju bolje surađivati s roditeljima i nastavnicima.Naputak je najispraznija i najčešćekorištena forma koju djeca s problemima uponašanju slušaju. Pa premda se i detraumatizacijadjece kaznama, ukorima i naputcimapokazala lažnim, akoprem i još uvijek provođenimbirokratskim rješenjem, ništa drugo seni ne pokušava poduzeti. Nitko u Ministarstvuobrazovanja nije u stanju napraviti administrativniplan koji konkretno spaja djecu iumjetnost tijekom nastavnog procesa. Po postojećimškolskim programima, najmanji diosatnice ionako zauzimaju likovni i glazbeni,dok se pod hrvatskim najviše bubaju gramatičkai pravopisna pravila. Očito je da djecatrebaju reproducirati “točne odgovore”, a nedebatirati različite mogućnosti odgovaranjana ista pitanja, još manje izražavati građuna način koji nadilazi kompjutorsko poimanjezaprimljenosti podataka. Pa što ako timedjeca postaju dugogodišnji mrzitelji škole isvekolikog obrazovanja?! Nikome u školskimzbornicima i gradskim uredima ne smetačinjenica da hostilno, zatvorski sumorno iisprazno natjecateljsko okružje učinionicastvara nasilje u prostorima škole, kao i izvannjega. Poraz čitavog našeg sustava sadržan jeu činjenici da nema te školske uprave koja bizbog nesretne djece provela ikakve promjene.Mačak i galeb Druga zanimljiva predstavastigla je na PIF iz Bugarske, no nastalaje prema romanu portugalskog aktiviste iknjiževnika Luisa Sepulvede: Priča o galebui o mačku koji ga je naučio letjeti. Ni ovdjesvijet nije cvjetnjak ispred uredne kućice.Dapače, jedan lučki mačak spašava jaje kojeje preostalo od mame galeba, nakon što je istazaglavila u naftnoj mrlji kao posljedici izlijevanjatankera. Lutke mačaka napravljene suod papirnatih cijevi s harmonika-pregibom,tako da se rastežu, zamataju i sastavljaju nanajnepredviljivije moguće načine (autoricalutaka je uistinu domišljata i na PIF-u nagrađenaMaja Petrova). Opet govoreći o mogućnostimakazališta za djecu, već i sama činjenicada jedan lik koji ne zna letjeti razmišlja otome da se najprije za podučavanje navigacijeposluži enciklopedijom, a zatim ipak odaberepotražiti savjet glazbenika, jer “ako postojijedna stvar na svijetu koja stvarno odlično leti,onda je to glazba”, dovoljna je da u maštovitomrazredu pokrene cijeli semestar živih diskusija.Šteta što je Priču o galebu i mačku kojiNAŠA su kazALišta za DJecu BAstionikonzervativnosti, u kojoj se DJecusMAtra “sLAtkim ukrasom” i kreativnim“viškom”, a ne sudionikom scenskihzbivANJA. čAk ni NAJBoLJe PIF-ove predstavenisu kANALizirANe preMA UMJetničkimrADionicAMA ili preMA rADU s DJecomtijekom čitave godine. I dok NAJvećipeDAGoški reforMAtori ukazUJU NA toDA je UMJetnost u NAstavnom procesuNAJBoLJA terAPiJA protiv NAsiLJA, uHrvatskoj se o tome ne zNA i ne čini ništaga je naučio letjeti vidjelo jako malo djece, jerje predstava igrala samo jedanput, u prostorunovozagrebačke Scene Travno, koji unatočsvim promjenama uprava ostaje neposjećeni nereklamiran šire od platoa na kojem jeizgrađen. Najveća je šteta što se PIF, kao festivalprvenstveno namijenjen djeci, ne znaobratiti gradskim školama i što nije u stanjuizgraditi nikakav sustavniji i obilatiji programradionica koje bi pratile ovako kvalitetnepredstave (tu ne mislim samo na likovne, negoi na mirovnjačke, književne, debatne i drugeradionice). Istinu govoreći, treba priznati dani drugi domaći festivali za djecu ne služeprvenstveno djeci, čak ni onda kad im dijelebesplatne ulaznice, jer u pravilu tretiraju kazalištekao jednokratni događaj i komercijalnispektakl, a ne kao stalno “otvorenu kuću” ukojoj djeca mogu svaki dan provesti nekovrijeme u čitanju, slikanju, glumljenju, izradilutaka, druženju s drugom djecom. Naša sukazališta za djecu bastioni konzervativnosti, ukojoj se djecu smatra “slatkim ukrasom” i kreativnim“viškom”, a ne sudionikom scenskihzbivanja. Znakovito je da čak ni Zagrebačkokazalište mladih, premda dekadama održavarad dramskog, plesnog i lutkarskog Učilištaza djecu, nema program u kojem bi svakodijete-namjernik moglo svratiti u bar jednuod brojnih prostorija i tamo pronaći bar nekuaktivnost koja bi ga približila mogućnosti dase povremeno osjeća kao dijete-umjetnik.Otvoreno i zatvoreno djetinjstvoSve dok će teatar za djecu funkcioniratikao zatvorena kuća, sve dok će školefunkcionirati kao podjednako zatvorene birokratskeustanove skladištenja informacija,ponavljat će se situacije u kojima DD (delikventnadjeca) ostaju najugroženija socijalnaskupina. Ovaj tekst je otvoreno pismo školskimi kazališnim autoritetima: što činimo dadjeci pružimo priliku autorskog izražavanja?Kakvu vrstu istraživačkog i umjetničkog radanjegujemo s obrazovnim institucijama? I kadćemo već jednom prestati čekati da neki novi„obrazovni program“ razriješi manjak građanske(prvenstveno roditeljske) inicijativena konkretnim terenima lokalnog školskogdvorišta? U cijeloj je situaciji najbitnije naglasitida nemamo vremena; djeca svjetlosnombrzinom odrastaju u ljude lišene bilokakvih stvaralačkih i reformatorskih incijativa.