ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

glazbazarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 29Follia!Za razliku od nekih drUGih sličnih MANifestaciJA, koje u oDABrANim srediNAMA sAMo“gostUJU”, KorčULANski se BArokni festivAL pozABAvio i jeDNom lokALNom trADicijom– drevNA je korčULANska moreška “oBNovLJeNA”, a, istovremeno, vraćeNA svojimpretpostavLJenim GLAzbenim korijeniMATrpimir MatasovićPovršnom promatraču moglo bise učiniti kako gotovo da i nemagrada na hrvatskoj obali i otocimau kojem se ne održava neki ljetni glazbenifestival. Utoliko bi više mogla iznenaditičinjenica da jedan od najvećih hrvatskihotoka, Korčula, takvog festivala nema. Ili,bolje rečeno, nije ga imao do ove godine.Naime, od 7. do 16. rujna na Korčuli je, ito u gradu Korčuli, održano prvo izdanjenovopokrenutog Korčulanskog baroknogfestivala. Izbor upravo tog prostorvremenskogokvira za taj tip sadržaja zapravo jeposve logičan – Korčula nudi niz “ambijenata”(ne samo sakralnih) prikladnihupravo za “autentično” izvođenje raneglazbe, a terminom u turističkoj posezoniiskorištena je praznina koja u glazbenojponudi postoji između sezone ljetnih festivalana obali i redovne koncertne sezoneu Zagrebu.Simbolička praksa Za razliku odnekih drugih sličnih manifestacija, koje uodabranim sredinama (“ambijentima“)samo “gostuju”, Korčulanski se baroknifestival pozabavio i jednom lokalnom tradicijom– drevna je korčulanska moreškana otvorenju festivala “obnovljena”, a,istovremeno, vraćena svojim pretpostavljenimglazbenim korijenima – umjestodosadašnje funkcionalne, ali anakronepopratne glazbe Krste Odaka iz tridesetihgodina prošloga stoljeća, dirigent iskladatelj Ivan Josip Skender na temeljuje nekolicine sačuvanih starijih glazbenihfragmenata i građe preuzete iz djelakasnorenesansnih i ranobaroknih autora(među kojima je i moresca iz MonteverdijevaOrfeja!) pripremio novu pratnjupostojećoj, po svoj prilici vrlo staroj koreografiji.Takav postupak nije tek puki“eksperiment” (kojeg su Korčulani, uključujućii moreškante, zdušno prihvatili),nego i vrijedna simbolička praksa, kojapokazuje da novi festival želi aktivno pridonijetisredini koja ga je ugostila.Laura rilucente Na prvi pogled,glavne su zvijezde festivalskog programabili ugledni gostujući ansambli, svojevrstanwho is who u svijetu “povijesno obaviještenog”izvođenja rane glazbe - Academyof Ancient Music, Currende, LeParliament de Musique, The Locke Consort,Barokni orkestar Europske unije,La Venexiana, Red Priest... No, rame uzrame s njima u program su uvršteni i brojnihrvatski glazbenici. Nije, međutim, riječo pukom ustupku domaćinima – violinistiBojan Čičić i Laura Vadjon već suse etablirali i na međunarodnoj sceni, atakvu priliku svakako zaslužuju i čembalisti(i orguljaši) Pavao Mašić i KrešimirHas. Među koncertima kojima je nazočioautor ovih redaka (od 10. do 16. rujna)pritom je posebno bio nadahnut recitalLaure Vadjon i Krešimira Hasa. Premdaje program bio sastavljen od “hitova” iopćih mjesta repertoara ove violinistice,čini se da je intenziviranje njene suradnjes inozemnim (poglavito britanskim) glazbenicimaposljednjih godina rezultiralonovom ne samo samouvjerenošću (kojeovoj umjetnici ni prije nije nedostajalo)nego i (ob)nov(ljen)im žarom za istraživanjemi reinterpretacijom tek naoko već“apsolviranog” repertora – od “potpisne”Uccelinijeve sonate Laura rilucente dočuvene Corellijeve Follije.Iako se može činitiDA je “zABAvLJAčki”pristUP ANsAMBLARed Priest sâmsebi svrhom, riječjeo temeLJitopromiŠLJenimreinterpretaciJAMABAroknih “hitova”Koralno putovanje A nasuprot“ludilu” ekstrovertne Corellijeve Follije(koja je, što u izvornom obliku, što u parafrazamadrugih autora, bila svojevrsnacrvena nit čitavog festivala), nastup je belgijskogzbora Currend obilježio skrušenzvuk čuvenog šesteroglasnog RekvijemaTomasa Luisa da Victorije. I premda bi veći sâmo to djelo u ovoj konkretnoj interpretacijibilo sasvim dovoljno da (s pravom)oduševi publiku. No, Nevel je izvedbuobogatio vrlo vrijednim “intervencijama”– prva se odnosi na uvrštavanje (na pravamjesta unutar rekonstrukcije liturgijskogkonteksta) dvaju motetskih dragulja izpera Victorijinih manje poznatih suvremenika– Domine Deus omnipotens JuanaGinésa Pérza i Caligaverunt PhilippeaRogiera. Druga je Nevelov osebujan pristupgregorijanskom koralu – kako onogaizravno zapisanog u Victorijinoj partituri,tako i u na početak koncerta uvrštenoj reinterpretacijisekvencije Dies irae. Naime,umjesto da odabere samo jedan od mogućihpristupa koralu, koji bi onda provodiočitavom izvedbom, Nevel je u različitimodsjecima ponudi svojevrsno putovanjerazličitim povijesnim praksama izvođenjagregorijanskog korala, u rasponu odranosrednjovjekovne monofonije do višeglasnihi/ili ritmiziranih inačica, prisutnihjoš i u Victorijino vrijeme.Poželjna noćna mora Posljednjedvije koncertne večeri prvog Korčulanskogbaroknog festivala protekle su uznaku Venecije – grada pod čijom je vlašćunekada bila i Korčula. Dva su posverazličita ansambla pritom ponudila i dvagotovo dijametralno suprotna pogleda namletačku glazbenu baštinu. Venecijanskiansambl La Venexiana u suradnji je sa sopranisticomRobertom Mameli predstavioprogram usredotočen na glazbu ClaudijaMonteverdija. Zvijezdom koncerta bila jespomenuta sopranistica, čije su upravopotresne interpretacije polazište imaleFoto: Boris Bercprvenstveno u dubinskoj interpretacijipjesničkog teksta, dok je suvereno vladanjevokalnom tehnikom bilo tek sredstvom,a nipošto ne primarnom svrhominterpretacije.Posve drukčiji pogled na glazbenu Venecijuponudio je, posljednje festivalskevečeri, osebujan britanski ansambl RedPriest. Taj je sastav čuven po svojim donekleekscentričnim obradama remekdjelabarokne literature, pa je tako bilo isa skladbama okupljenima pod znakovitomprogramskom odrednicom Noćnamora u Veneciji. Iako se može činiti da je“zabavljački”, po nekima i “kontroverzan”pristup ansambla Red Priest sâm sebi svrhom,riječ je, zapravo, o temeljito promišljenimreinterpretacijama baroknih “hitova”,koje svoj raison d’être pronalazi unajsuvremenijim spoznajama o baroknojizvodilačkoj praksi, ali i u potrebi za komunikativnošćuglazbe koja, premda udaljenanekoliko stoljeća, može biti itekako“suvremena”. Neke će “intervencije”, poputcitiranja jedne Bachove suite za violončelou jednom Vivaldijevom koncertu,ili obogaćivanje već apostrofirane Follijeodzvonima Edwarda Elgara ili blisko- idalekoistočnih tradicijskih glazbi, moždazazvučati “blasfemično”. No, zapravo, utome leži tajna živosti (i živopisnosti) nesamo ovog ansambla, nego i novog, ambicioznoosmišljenog festivala, koji je, kaojoš jednu simboličku praksu, upravo timi takvim koncertom zaključio svoje prvo,a nadajmo se nipošto ne i posljednje izdanje.