12.07.2015 Views

ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

SHOW MORE
SHOW LESS
  • No tags were found...

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

Temat: Revija malih književnosti – Grčkazarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 27tamo gdje si ti već bio i tako im olakšati pripremu. Što jeposebno u Hendersonvilu, što sve možeš vidjeti u Collinsu,koje su čari Hooka, a koje zamke Waves Beacha. Planirakreirati vlastiti blog na kojem će ona i ostali zaljubljenici uputovanja moći objavljivati tekstove, video snimke i fotkes putovanja, još jedan poduzetnički potez koji bi joj mogaopriskrbiti novac i slavu.Purple nikad nije bolesna. Ne boji se smrti. Nikad ni zakim ne jadikuje. Opseg emocija joj je toliki da kad i osjetipotrebu izraziti kakvu bol ili žaljenje ne uspijeva ništaviše od izustiti jedan gromoglasan “Uf!” ili u najboljemslučaju “O, ne!”. Lista uzvika kojima raspolaže je uistinumala. Anonimni kreator njenog svijeta imao je to u vidu. Unjemu je sve umjereno, ništa nije tragično, neobično, nigdjenikakve krajnosti. Čak i kad netko odbije njen zahtjev zaprijateljstvom, zna da tamo preko postoje tisuće Avatara skojima može razgovarati. Ni s kim ne postaje previše bliska,nikoga se ne boji. Puno puta kad Fu zbog prehlade ili bolestiostane kod kuće, zna da će u onom drugom svijetu prštatiod zdravlja i da nema tog bola koji bi u njemu mogla osjetiti.Njena sreća može djelovati umjetna, no to je sreća bezmalignih oboljenja, patnje, svađanja i stresa. Biti čovjek ječesto lijep osjećaj. Lijepo je čuti srce koje kuca. Biti čovjekod krvi i mesa. No ponekad to i nije baš tako. Ponekad jepuno ljepše ono elektroničko blaženstvo.U tom svijetu igre Purple plaća kreditnim karticama,jede u restoranima, kupuje iz izlogâ. A to oponašanje života,to kretanje prostorom koji ne postoji ni na jednomzemljovidu, onu Fu koja se krije iza tastature ni najmanjene tangira. Kad ugasi kompjuter i pošalje Avatara na spavanje,opet je sama. Takva joj je sudbina. Zna to jako dobro.Bila sam, jesam i ostat ću sama. Tamo preko, u Šangaju,puno mi se puta činilo da ću skrenuti s pameti. To je onošto najčešće pomislim kad se jutrom probudim u kolibi.***Nije trebalo dugo da izbije prva svađa. Tereza nazivaManju “glupom Grkinjom” zato što je ušla pod tuš bez daje ikog pitala smije li. Kako nije vidjela da se pripremalai to puno prije nje? Kad je izašla, vode je već bilo nestalopa se Meksikanka histerično dere.“Da više nikad nisi uzela Grke u ta svoja šporka usta!Jesi li me čula?”, dovikuje Manja s druge strane vrata. “Histeričnababo... gdje ti je kultura?”.“Ti mi se javljaš”, odgovara joj ova, “misliš samo na vlastitodupe. Samo glupača k’o ti ne bi vidjela da sam tamantrebala ući unutra”. Van sebe Tereza se nastavlja pjeniti i umaniri toreadora ruši sve pred sobom. Ovo je prvi put danetko krši pravilo o zajedničkom jeziku i prelazi na voljenimaterinji. Žile na vratu joj se nadimlju poput ugriza pčele.Ne razumijem ništa od onoga što govori, osim riječi “puta”što znači “drolja” i to je sve. U zraku se osjeća napetost,iako su izgledi dobri i htjela bih vjerovati da će se situacijasmiriti prije nego padne noć. Nedostatak hrane namje svima načeo živce. U tom je gladovanju od muhe ništalakše napraviti slona. Ako želimo razmišljati iole trezveno,pod hitno se moramo domoći hrane.Zina iz kreveta izražava želju da ostane u kolibi. Nogajoj je i dalje natečena i takva ne bi mogla ni stići do zaravni,a kamoli što pomoći. Tako kaže, ali dala bih se kladiti damulja. Stavljam ruku u vatru da će, kad mi odemo, uživatiispijajući kavu u naše zdravlje. Ne želeći joj dati gušta, dogovaramse s Raymondom da joj ostavimo neki zadatak.OK, ako se već ne osjeća dobro neka joj bude, nek’ ostanečuvati kolibu, ali neka isto tako na sebe preuzme čišćenje ineka donese vodu iz cisterne. Mršti se jer joj ne vjerujemo,a mene baš zaboli.Četvorka u sastavu Giurgen, Karla, Raymond i Abebeotkrila mi je da imaju genijalnu zamisao vezanu uz transportklavira. Sinoć su radili do kasno u noć pa sad osjećamgrižnju savjesti, jer sam se ja požurila leći ranije no inače.Pokušavam prikriti koliko mi je zbog toga neugodno iodmah izražavam želju da mi objasne kako su to zamislili.Govore mi da nisu sigurni hoće li upaliti, ali da su od onetrstike koju smo bili sakupili napravili četverokutnu osovinukrižno je povezujući konopcem. Kad instrument stavimona nju, bit će ga lakše gurati po pijesku. Naravno da nitkone može garantirati da će eksperiment uspjeti, ali pokušatćemo pa što bude. U trenutku odlaska kroz glavu mi poputsjene proleti pitanje što ako ne uspijemo.Put prema tamo danas se čini nekako lakši. Točno znamogdje treba proći pa na odredište stižemo relativno brzo. Nastavljamouz obalu kako bismo memorirali put, s mislimausredotočenim na povratak. Klavir je na svom mjestu.Cijelu sam noć imala more u kojima ga ili više nije biloili smo ga pronašli potpuno razbijenog. Lakoća s kojomsmo prvi put odustali baš nam i ne ide u prilog. Možda supreko noći sabotirali zadatak želeći nas iznenaditi, moždasu promijenili pravila igre. Znam da zvučim paranoično, al’što mogu kad je strah jači od mene. Daleko sam od baze igladna, iako smo još uvijek tek na početku.Klavir na sredini zaravni djeluje poput spomenika okruženognetaknutim morem. Prilazimo mu i pored njegaspuštamo provizornu osovinu. Muški članovi grupe podižuga za prednje noge osluškujući trstiku koja pod njegovimteretom škripi sve jače. Hvatam ga za jednu nogu, kako bih isama bar donekle pomogla. Podižem je skupa s Francoisompa nam se pogledi susreću. U drugim bi me okolnostima tozdrmalo, ovako taj pogled upisujem u dugoročnu memoriju.Možda neki drugi put, kad se situacija popravi... akose ikad popravi.Provizorna konstrukcija drži dobro. Saginjem se i naklaviru pritišćem kočnice. Započinjemo s vučom, muškarcipovlače za konope, mi ga guramo odostraga. Vrlo je bitno dasmo usklađeni, jer bi samo jedan krivi pokret bio dovoljanda sve ode kvragu. Polagani ritam, metar po metar, nakonprvih dvadeset stanka. Sunce je još uvijek dosta nisko, avlaga u zraku neizdržljiva. Nisam se okupala od jučer ujutroi jedino čime se tješim je jedan spasonosni skok u vodu štosam ga obećala sama sebi. Prljava, raščupana, nije me ninajmanje briga kakva ću izaći van. Nije da sam poklekla,ali sam se pomirila s idejom da ću izaći neuredna i grozna,pružajući javnosti sliku koju sam sve do sad brižno čuvalaiza zatvorenih vrata. To je cijena: znala sam da će se kadtad dogoditi, sama sam to tražila. Moja želja za avanturom,čežnja da se vratim među ljude, učinila me cijepljenom nabilo kakvo oklijevanje. Tu sam, pospremam slike, proučavamponašanja, prihvaćam kompromise vezane uz želje grupe.Dijelimo vodu iz dvije čuturice, eto dobrog primjera.Možemo biti ne znam koliko gladni, no žednima nam jesto puta gore. Ispijam svoj dio, ni kapljicu više. Zapešćemčistim grlo ćuture i predajem je sljedećem. Nakon te prvepobjede, klima se donekle promijenila. Nastavljamo s guranjem,a jedan od muškaraca daje ritam. Jesi li mogla zamislitida ćemo jednog dana sudjelovati u vojnim vježbama?upita Karla koja se odmah do mene trudila iz petnih žila.Pogledam je preko oka, dok mi niz sljepoočnice curi znojpa skupa prasnemo u smijeh. Sat i pol kasnije nalazimo sena samom ulasku u more, a pijesak još uvijek hladnjikavod napadalog lišća, namiguje okom i kao da poručuje damu se bacimo u zagrljaj. Dovlačimo splav i na isti način spuno pažnje podižemo klavir. Vodimo brigu o tome da jedobro zakočen. Vezujemo konopce za prednju stranu i počinjemovući svom snagom. Profesionalna splav je ganc-nova,potpuno suha, od kvalitetnog, obrađenog drva. Ulazimo uvodu, crveni poput rakova. Iz sata u sat koža nam je svedeblja, konopci i drvo urezuju nam se u ruke. Lijevo od naspalme banana, portal ranjene šume. Visoko na grani šarenapapiga klima nam glavom. Da mogu pogledati njenim očima,klavir bi mi se činio poput crne rupe. Tko se dosjetio ovogzadatka? Tko to tamo zna što znači strast prema klaviru?Netko u stožeru zna o nama puno više nego što možemoi zamisliti. Čita nam namjere, vidi prošlost, poznaje želje.S druge strane, možda se radi o nevjerojatnoj slučajnosti.Možda opet pretjerujem sa svojim pretpostavkama dopuštajućimašti da smišlja nepostojeće urote.Uskoro nam napredovanje otežava završetak plažei početak šiljatih hridi. Na tom mjestu more odjednompostaje duboko pa splav možemo vući samo s kopnenestrane. To nas uvelike usporava i čini zadatak još mukotrpnijim.Abebe i Muhamed, pocrnjeli od sunca toliko da sujedva prepoznatljivi, u jednoj škrapi ispunjenoj pijeskompronalaze dva komada drveta. Zgrabe ih, bace se na splavpoput bijesnih riseva i stanu veslati k’o ludi. Što smo bližikolibi, to me više puca osjećaj da se vraćam kući. Čak mei kvazi-toplina kojom odiše ta primitivna nastamba ispunjavačežnjom. Opet će sve biti kako treba. Svirat ću klavir,nakon x dana ćemo jesti kao ljudi. Prolazimo sredinomuvale, kroz plićak, more nam opet dopire tek do koljena.A iza ugla prizor koji nas ispunjava radošću te se bacamou more i poput đaka na školskom izletu smijemo u kameru.Zina izlazi iz kolibe i maše nam. Od sreće zaboravljamorazmirice, zaboravljam da je glumila bolest, zaboravljakako sam joj pred svima održala bukvicu. Kao da se nijedogodilo apsolutno ništa. U tom se zaboravu pozdravljamonasmijani od uha do uha, sa sigurne udaljenosti i s izlikomslatkoće netom ostvarenog uspjeha.Iz usta mi se širi zadah gladi, prsti mi se tresu, mozakse muči s koncentracijom. Splav se nasukava na pijesak uzsvečani cvilež, najslađi zvuk koji sam čula od početka igre.Klavir podižemo pažljivo kao da je od stakla, a ne od drva.Na batiće i žice s naših se ruku cijedi more i polako zavlačiizmeđu tipki od ebanovine. Ako netko smjesta ne poduzmenešto, moglo bi ga cijelog uništiti. Nosimo ga nekakvihdesetak metara i naslanjamo malo dalje od vatre koja laganogori. Barem je zapalila vatru, mislim u sebi. Možda jehtjela početi spremati objed, a možda zato što se bojala bitisama pa da ima kakvo takvo društvo. Poneseni uspjehom,oduševljeno vrištimo. Nikome razumljivi usklici otimaju mise iz tijela, dok me Raymond u naletu ludila baca u zrak.Prvi put se ne protivim grcajući od smijeha. Nozdrve su miispunjene vonjem znojnih tjelesa, pred očima mi prolijećučarobni prizori. Čini mi se da pronalazim smisao ove igre.Zina se ne može suzdržati, želi nam nešto reći, ima iznenađenjeza nas. Malo prije našeg povratka posjetili su jeTimothy i Roger i donijeli kutije s hranom: svježu tjesteninu,umake, sir, gljive i domaće začine. Raymond poleti premakolibi prije nego ova završi izgovoriti rečenicu. Francois,Giurgen i Karla žure da pomognu u pripremi objeda. Jedinilonac koji imamo pun je vode koja već krčka na vatri skupas rukom rađenim tortelinima koji u našim očima izgedajupoput biblijske mane. Umak se kuha u drugoj posudi, improviziranojod dijela neke konzerve. Tu iznenađenjimanije kraj. Čeka nas i baksa puna vina, koja nagovještavacuganje do kasno u noć.Uzimam jednu plastičnu kutiju, okrećem je naopako ieto mi stolca da mogu zasvirati klavir. Kad se više ne sjećaštrenutka kad si zadnji put nešto stavio u usta, glazba ti sečini poput nedostižnog luksuza. Trudim se usredotočiti,budući da mi mozak neprestano bježi na hranu. Počinjemsvirati pod svjetlom zalazećeg sunca – neku melodiju kojuznam napamet. Sve to gladujući k’o vuk u želji da predkamerama ostavim što bolji dojam o sebi. Osiguravam sinajbolju moguću ocjenu koja će me izbaciti na pobjedničkopostolje i obasuti novcem. Koja će mi priskrbiti trijumfuslijed kojeg će se moj život promijeniti iz korijena i zauvijekme udaljiti od svakodnevne golgote u uredu, od sramotnesamoće, bitno smanjujući udaljenost između menei mog Avatara. Na povratka kući s nagradom i iskustvomu osobnoj prtljazi, Purple i ja ćemo postati jedno.Prevela Livia FadićHristos aSteriu rođen je 1971. u Ateni. Studiraoje njemački i grčki jezik u Ateni te doktorirao u Zürichu.Objavio je tri vrlo priznata i zanimljiva romana: Njezinonago tijelo (2003), Putovanje Jasona Remvisa (2006) i IslaBoa (2012). Član je Vijeća grčke državne književne nagrade(2011-2013). S njemačkog je preveo djela Huga vonHofmannsthala, Christe Wolf, Hansa-Georga Gadamera idrugih. Smatra se jednim od intelektualno najzahtjevnijihautora nove generacije.

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!