ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

Temat: Revija malih književnosti – Grčkazarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 24PjesmeDimitra KotulaRaspoloženja XSnapshotCausa artisVečeras me preplavljuju emocije.Nazubljeni splet umjetnosti, zahtjevne i tužnjikaveumjetnosti,oklijeva već satima.Hajde –ako želiš,možemo prošetati muzejimazaljubljenima u vlastite eksponate,svjedočiti teškom dvoumljenju rukeispod mokre tkanine – mramorufurioznoj pripremi platna da primi slikarsko djelo.Poželiš li, možemoskladati i kakvu melodiju.Blistavu i bezbrižnu,prilično sporu,koja se, unatoč tome,dosljedno drži četvrtinskog ritma.Hajde.Nemoj me odbiti.Ništa te ne košta, zar ne?Ponesi sa sobom ovaj trenutak i ovu stranicu.Ovaj trenutakna ovoj ovdje stranici– jedino što mi još pripada –otkaži sve,jer te večeras,predan čistoći suzau ovo doba patetičnih ispovijesti,dostojanstven i sjajan,napokon mogupo prvi i jedini putobraniti.(Iz zbirke Tri note za jednu melodiju, Atena, 2004.)Prevela Livia FadićČujem te –Da, to si ti.Tanka opna obavija mi jezik.Miluje ga.Jezik mi miluje tanka opna.Ruke mi odzvanjaju krcate plodovima.Krcate ostavljanjem.Sve što se ikad imalo dogoditi,događa se sad, u mojim rukama.Svojim mi daškom osvježavaš danpuneći ga iznenađenjima.Tvoj mi miris uzburkava dan.Kovitla se.Pada.Moj se dan kovitla i pada u tvoj dan.Moje srcetopla krotka ustakoja je mirisni dodir tvog srcaosudio da preživljavajuširom otvorenazamuckujućubez usana.(Iz zbirke u pripremi Obilje)Prevela Livia FadićVjetar mi vraća moje riječi – jednu po jednu,A one(kao da osjećaju svoju roditeljicu)kližuposlušnoskrušenoniz moje rukei sapliću seo moje prste.– Osjećam ga kako snagom izbjeljuje propupali cvijetmagnolije. –Svjetlost se mijenja.Podnevne vode sve su bljeđe, skoro bijele.Ah, kad bih barem moglaAli ne mogu(pjesnici su se oduvijek borili za dar svjedočanstva)– i sama sam već isuviše govorila bez prava –osloboditi se straha kako god bih znaladosade / tereta / znatiželje / trajanja / ekstaze /strahai ponizno se podatidiskretno otkrivajući veo sa stvarii povući seda vidiš da ne postoji obzor,već je sve iza mene, svaki dah, samo jedan spori obzor.*(ima nešto svijetlo, ustrajno svijetlono ipak oku nevidljivo)2.Cijelo jedno jutroi više.Moraš vjerovati, reče mjesec.Tii ova tišina što ju ovako nesmotrenopriznaješ kao svojuvjeruj da je ovo onaj prikladni čas.Dolazi opet i opetrazdirući mozak – prazna bol –i vodi te(kao nevinu djevojčicu koja nemarno za sobom vuče svojcrveni šal)no ipak, ne može te uvjeritida je ovodoista onaj časne smij se glasno –onajšto se – iako željen – uklanja pred njedrima dana.Što je to što te gledadok ga gledaš,dok se ljetna sjena rasipnički nadvija tražećisvu tvoju hrabrost,nudećionu sićušnu tihu golotinju što ju imašza svoje očaranje.Već joj i ružičasto tijeloobitava drugdje.Već se povlači(bori se, al’ osvojiti te ne može)(bori se, al ‘osvojiti to ne možeš)nevinost i čistoćupoput ideje što ju godinama čuvaš – kao dašak ispodkožeda ugledaš dan poput ovogajedno jutro kao što je ovo ovdje i sadkad ništa nije manje sposobnood misli.3.Mogu ti oduzeti riječireče vjetar