ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

Temat: Revija malih književnosti – Grčkazarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 22Njena strana svijetaIz romana Kakav je kraj svijeta, objavljenog ove godineMaria KsiluriSvakoga dana Fotis pred ogledalom ponavlja daje Dimitris umro. Ne zna je li bol popustila ilise jednostavno na nju toliko naviknuo, da jeviše ne osjeća. Ponekad mu se učini da čuje Dorino pitanje(“OK? Je l’ napokon gotovo?”) koje joj svo to vrijeme stojina vrhu jezika. Kad bi ispružio ruku i ugurao prste u njenausta, možda bi uhvatio neku riječ, neko slovo ili barem upitnik.No Dora se suzdržava i ne pita, a njegova ruka ostajena mjestu. Kad bi se pomakla, možda bi mu prsti napisaliodgovor na prašini kojom je prekriven namještaj, Ne, nijeOK. i Ne, nije gotovo. Krajnje je vrijeme da se ta prašinaobriše, jer bi ga u suprotnom mogla izdati.San mu je nalik bdijenju uz poneku stanku. Sate i sateprovodi pred kompjuterskim ekranom gledajući videosnimke, iščitavajući tekstove, toliko da se ponekad ne sjećakako je došlo do toga da sluša neku pjesmu ili čita određenurečenicu: lutanje na licu mjesta, taman da ispuni noćiu kojima ne chata s Fani.Kad mu Fani zaželi laku noć, pokušava zavarati sam sebeda će ugasiti kompjuter i zaspati, no problem je u tome štose ne dâ tako lako prevariti, problem je u tome što Doraspava u susjednoj sobi, najčešće s otvorenom knjigom u ruci,ali toliko umorna da utone u san već na drugoj stranici, ijoš češće s takvim izrazom na licu kao da joj netko govorinešto s čime se ona ne slaže. Ponekad je poželi probuditi iupitati što joj to nije po volji. Shvaća da ga na taj način svečešće gleda, kad je budna.Dimitrisovo pismo stoji još uvijek zatvoreno u kovertiu njegovoj torbi, nepročitano. Boji se da, kad ga jednompročita, neće moći iz glave izbaciti ono što u njemu piše.Fani ga ne pita je li ga pročitao, no Dora inzistira: “Tomese jednom mora stati na kraj”, govori mu. On se ljuti, vičena nju, ali u dubini duše zna da je u pravu i da je kraj uistinuneminovan.“Fotise, najočitije objašnjenje je to da je Dimitris odlučiodignuti ruku na sebe zbog svoje sestre, jer se nikadnije uspio pomiriti s onim što se dogodilo. Nemoj višerazbijati glavu, ništa se više ne može promijeniti, vrijemese ne može vratiti, Dimitris se ne može vratiti”, govori muDora. I opet ima pravo.Stvarno ima? A tko će mu onda objasniti zašto je s Dimitrisommoralo biti tako, a s nekim tamo X ili Y, sasvimsvejedno, nije? Oni su i dalje tu. Donekle slomljenog srca,ali ipak uspravni, iznad zemlje. Nisu svi ljudi isti, svačiji ježivot drugačiji, tako će mu reći. Ono što jednog uništi, drugogmože ojačati. Nekoga će osobna tragedija podsjetiti nato da danas jesmo, sutra nismo i potaknuti na jedan noviživotni početak, pomoći da postane bolji čovjek, drugi ćepak početi patiti od nesanice, jer mu se u glavu stalno iznovavraćaju slike onoga što je proživio, jer se pita zašto je preživioon, a ne njegova voljena, zašto on, a ne onaj dečko predkojim je bio još cijeli život. Reći će mu i to da ne zaboravikoliku ulogu sreća ima u životu, jer sreća, Fotise, iako jepercipiramo kao nešto što je samo po sebi dobro, ima i svojusuprotnost, nesreću – i ne zna, sreća ne poznaje moral, onase samo okreće, okreće, okreće i tko bi ga znao zašto seokreće tako, a ne onako. Možda si pronašao objašnjenje zapogibiju svoje sestre? Naravno da nisi. Zato ti taj apsurd ine ide u glavu. S Dimitrisom je pak skroz druga priča. Tuje sve jasno i nemaš se čime iscrpljivati.Uranija je na obrazu imala veliki ožiljak, uspomena nalonac pun ključale vode koji je kao mala igrajući se prevrnulana sebe. Fotis joj je govorio da podsjeća na obrisenekog otoka i obećavao joj da će jednog dana saznati okojem je točno otoku riječ te će ga zajedno posjetiti. Kadje porasla, zaboravio je na dano obećanje. Roditelji su smatralida to nije toliki problem da bi se zbog njega moraliobraćati plastičnom kirurgu – možda jednog dana kad jošmalo naraste, kad im bude financijski lakše, no financijesu im uvijek bile oskudne, otplaćivali su kredit za kuću,raznorazne poduke i glazbenu školu.I tako je taj ožiljak postao njen zaštitni znak, dio bezkojeg je bila nezamisliva, baš kao i tri madeža koja su nanjenom lijevom ramenu tvorila pravac ili malene oči tamnokestenjaste boje koje nikako nije mogla zavoljeti. “Bilo bilakše da imam lijepe oči”, znala bi mu reći. Fotis je smatraoda su ljudske oči same po sebi lijepe, da je teško pronaćičovjeka s ružnim očima, a i tad su za to krivi ili kakva bolestili zloba pa joj je to i rekao da je utješi, ali Uranija niježeljela takav odgovor, nije je moglo utješiti to da su joj očilijepe zato što su svačije oči lijepe. Fotis je to trebao znati, anije. Bilo je puno stvari koje je Fotis i znao i nije znao, vidioi nije vidio – u jednom trenutku nešto što ti je stalno predočima prestaješ vidjeti, shvaćaš da je postojalo tek onda kadga više nema. Shvatio je to kad je već bilo prekasno, kadje bilo besmisleno išta mijenjati: salon je bio pun portretapreminulih članova obitelji. Što je njihovim roditeljima bilou glavi kad su na zidove vješali te slike? Kako im nije palona pamet da će im se djeca gušiti pod sjenama tih mrtvaca,pradjedova i djedova u strogim pozama na crno bijelimručno retuširanim fotografijama? Evo roditelja njihovogdjeda na pragu kuće koje nema već desetljećima. Oštećenezubom vremena oči su im jedva vidljive. A ovo tu su roditeljinjihove majke s cijelom obitelji, čitavo jato djece odkojih je dvoje umrlo, u dvorištu na selu, kad u njemu jošnije bilo pitara improviziranih od ispražnjenih konzervi,dok je drveće bilo još sasvim malo. Njihova majka, curicas loknama nalik lavljoj grivi. Noge su svima tanke poputčačkalica. Zatim jedna crno bijela slika, toliko izblijedjelaod sunca da je puno više bijela nego crna, a uz nju portretvelike Uranije, sestre njegove mame, po kojoj su dali imemalenoj, neobično ovalnog lica, visokog čela sa savršenooblikovanim obrvama, očima crnim poput ugljena, srcolikimusnama, koji bi gledao samo zato da se uvjeriš je li crvenakakvu si zamišljao bila uistinu crvena kao njene nenamazaneusne i da ga, ako ti se pruži prilika, poljubiš.Teta je bila prava ljepotica. “Niste joj mogli izabrati boljeime. Ta djevojka je uistinu nebeska” 1 , komentirali su seljani.Čuo je to od svoje mame. Ako je žena, koja je doduše umrlaprerano da bi vrijeme uspjelo naškoditi njenoj ljepoti, ibila nešto najsličnije anđelima što je netko mogao vidjetina zemlji, njezina nećakinja istoga imena nije, pa je Fotismislio da je upravo to stalno uspoređivanje s portretom usalonu krivo za njenu tragičnu smrt.A možda, ako je depresija uistinu povezana s kemijskimprocesima u mozgu, možda se mala rodila kao gubitnica,možda od rođenja nije imala sreće koja se po običaju ponovnoponijela bez ikakve logike. Možda je radost električnisignal koji Uranija nije mogla dekodirati. Možda.A ta “možda” te tjeraju na potragu za apsolutnim istinama,bogovima i demonima, objašnjenjima što ne ostavljajuprostora nedoumicama i prave se da imaju odgovorna sve, čak i onda kad ne mogu odgovoriti ni na što.Kad bi se našao u slijepoj ulici, Fotis je vlastite mislinazivao bedastima i govorio kako će već nekako nastavitidalje. Kao da je imao drugog izbora. Životnu nesigurnosti strah od prevrtljive sreće trampio je za lažan osjećaj sigurnosti:sigurnost doma u kojem te čeka uvijek ista osoba,nesavršena – tko je uostalom savršen - ali stalno prisutnaosoba koju poznaješ u dušu. Ne želeći gledati dnevno svjetlonije ni podizao grilje. Svaki predmet u kući stavio je natočno određeno mjesto, kako ga čak ni njihove sjene ne bimogle iznenaditi. Trudio se ostati u kontaktu sa svim svojimprijateljima, ne zanemariti ni jednog od njih i da nitko odnjih njega ne zanemari, sve kako bi održao uvjerenje daje svijet načinjen od istog materijala, da je prepoznatljivi predvidiv što je više moguće. (I unatoč tome, mislio je,Dimitris mi je pobjegao. Kako sam to mogao dopustiti?