ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

Razgovorzarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 19Rekao sAM stUDentiMANAkon ovog fiLMA, “kADBUDe 30 godiNA mogstvarALAŠtva, iMAte mepravo UHAPsiti“——Da sam radio s glumcima, kako je na početku zamišljeno,bio bi to jedan mekan i mlak rad. U ovom jeslučaju policija izvodila upravo ono što inače radi, to nijebila gluma. To je točka na kojoj se prodire u realnost, tudolazimo do onog što Badiou definiše kao “proces istine”,umjetnost kao proces istine u kojem treba da prihvatimo isenzibilne i brutalne aspekte realnosti kojom se bavimo.Na način izvođenja tog hapšenja, pokazali su jedan brutalniaspekt.Ana Kutleša: Nije nevažno i da se radi o policiji upravoRepublike Srpske, dakle jedne vrlo problematične političketvorevine, zasnovane na ultra-nacionalizmu, kojaje zasigurno i jedan od ključnih elemenata u opstruiranjunormalizacije stanja u BiH.——Ja živim i dolazim iz Banja Luke, u ovom slučaju samkoristio onu policiju koju sam imao, ona mi je bila alat. Uideološkom smislu ona bi trebala biti alat koji popravlja“pokvarene dijelove“ sistema. Sam podatak da je policijaRS hapsila Vesu pokreće najviše diskusija, primjericeprošle godine kad je rad bio prikazan na Oktobarskomsalonu u Beogradu. Policija BiH ne postoji, policije su naentitetskim nivoima. To se definitivno samo nametnulokao kontekst.UMJETNičko obrazoVANjedaNasIvana Hanaček: U tom kontekstu je i umjetnost važnosredstvo izgradnje nacionalnog identiteta – završnu izložbutvojih studenata na Akademiji početkom ljeta otvorila jezamjenica ministra kulture rs govorom o “čudu“ i “genijalnosti“mladih banjalučkih umjetnika... S druge strane,umjetničko obrazovanje danas je postalo beskorisno usmislu 19-stoljetnog obrazovanja “umjetnika-genija“. Niznovih mogućnosti se otvorio, koje fokus stavljaju na teoriju,društvenu osviještenost, propitivanje uloge umjetnosti,multimedijalnost, probijanje tradicionalnih izlagačkihsustava, samoorganizaciju... Koliko ti, kao predavač nabanjalučkoj Akademiji, uspijevaš otvarati vidike mladimumjetnicima? Koje je tvoje viđenje umjetničkog obrazovanjadanas?——Apsurd u BiH je da se više radi o dekonstrukciji negoo izgradnji identiteta... Prije svega mislim na konstantudekonstrukciju identiteta BiH kao cjeline. Već deset godinaBiH nema svoj paviljon na Venecijanskom bijenalu.Samo u domeni kulture, sve institucije koje nose prefiksBosne i Hercegovine nemaju nikakav budžet, kultura jekao i policija u nadležnosti entiteta. Tu je glavni problemidentiteta, to je zapravo problem Daytonskog sporazuma,gdje se nije predvidjelo da kultura treba biti u nadležnostiBiH, jer ona ipak u određenom smislu formira identitet.Ars Aevi, jedna od najvažnijih kolekcija suvremene umjetničkeprakse na regionalnom nivou, nalazi se u depoimana Skenderiji, u vrlo skromnim uvjetima. Zemljište jedodijeljeno, ali nikako ne dolazi do izgradnje, upravo zatošto postoji segregacija u sferi kulture.Rekao sam studentima nakon ovog filma, “kad bude30 godina mog stvaralaštva, imate me pravo uhapsiti“...Vjerojatno će to uraditi i ranije. Dosta je nezgodna situacijau tom procesu edukacije. Meni su najvažniji bili VesoSovilj i Sonja Briski Uzelac, ključni ljudi za niz mladihkoji su proizašli s Akademije. To je kritična masa koja jepromijenila diskurs umjetničkih institucija u Banja Luci.Muzej savremene umjetnosti je do 2000. godine izlagaopejsaže, vrhunac je bio apstraktni ekspresionizam. Prvoje trebalo otvoriti neku vrstu pluralizma u posmatranjukulture. Na Akademiji i dalje nije sjajna situacija. Pitanjeodgovornosti provlači se kroz sve, od radova do pedagoškograda umjetnika. Ona se ogleda u pitanju “Šta tvojedjelovanje implicira u krajnjoj inačici“? Profesor možeupropastiti 10 generacija predajući na nekom fakultetu ina kraju još dobije zlatni sat kad ide u penziju.Ivana Hanaček: U Banja Luci si kod kuće, međutim kadbismo rekli da “živiš i radiš“ u BL, možda i ne bi bilisasvim u pravu. Upravo si se vratio iz Beča, prije toga siradi izložbe boravio u Veneciji, na proljeće na rezidencijiu Hamburgu – u tvom cv-u pozamašan je popis izložbi irezidencija u inozemstvu. Što danas znači biti bosanskohercegovačkiumjetnik, ako ti uvjete za rad, produkciju iizlaganje, može omogućiti tek neka druga sredina? Kakovidiš tu svoju vlastitu izmještenost, konstantnu mobilnostna koju si prisiljen, kao i mnogi drugi umjetnici, kojiumjetnički rad doživljaju doista kao rad, koji bi trebao bitiplaćen i od kojeg bi se trebalo moći (pre)živjeti?——Svoje radove ne bih ni uradio kao takve da ne živim uBanja Luci. Danas se radi o tome da realizuješ rad koji jenastao u tvojoj bazi u kojoj živiš, tu se događa ono što Benjaminnaziva aurom lokacije, i to je danas sve važnije. Aliu profesionalnom smislu ja djelujem vani, nisam napravioizložbu u BiH posljednje dvije, tri godine. Imam posao naAkademiji, od koje sve te svoje, kako ih zovem, umjetničkezabave, finansiram. Vani imam uslove da bi produkcijurealizovao, jednostavno se dešava da me ljudi pozivaju...Onda izbrusim jedan od nekoliko radnih koncepata kojeuvijek imam i radim... To je neka vrsta užitka u patnji...Ideš vani, praviš izložbe, pokriveni su ti troškovi puta, alivrlo rijetko i produkcije. Sve ulažem od svoje plate, kasnijenešto dobijem od Ministarstva kulture.Postavlja se jedno drugo pitanje kad pričamo o produkcijiizmještenosti: sve se svodi na tu futurološku priču autohtonosti,koje više nema. Postoji pluralizam u medijskomsmislu, kao i u idejnom, zbog brze razmjene intelektualnihdobara i teorija, radovi postaju sve manje specifični. Dane radim na Akademiji, ne bih mogao preživjeti od svograda, bez obzira što imam galeriju u Berlinu i bar dva putamjesečno izlažem vani.Ana Kutleša: Ako se baviš svojom socijalnom stvarnošću,kao što se ti baviš, čini mi se važnim da se i u reprezentacijita priča vraća u kontekst u kojem je nastala. Tek tamo onamože dobiti neku “dodanu vrijednost“...——U tome vidim svoju odgovornost, zato mi je jako važnoda vodim svoje studente na izložbe i konferencije na kojimasudjelujem vani. Mnogo umjetnika je i otputovalo iz BiH,ali se ipak i stalno vraćaju, to postaje shizofrena pozicija.U Banja Luci ne postoji scena, kulturni mainstream, sveje fragmentirano. Mislim da bi mogli biti dragocjeni prostorikoji mogu da se iskoriste kao mjesta okupljanja umjetnika,da se otvori prostor alternativnog djelovanja i povezivanjaumjetnika u društvu. Ni Sarajevo nema takvogprostora, samo se rade izložbe, shvaćene kao nešto s čimsve počinje i završava, a ne kao jedna manifestacija istraživanja,procesa razvijanja diskursa. Ono što dolazi nakon,posljedice, implikacije i reakcije važnije su od samog izlaganja,i o tome trebaju voditi računa ne samo umjetnici,već i kustosi i institucije.