ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

Razgovorzarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 18Mladen MiljanovićOdgovornost, lažii video vrpceRazgovor s kontroverznim BANJALUčkim UMJetnikom, profesorom NA tAMoŠNJojlikovnoj akADemijiIvANA HANAček i ANA kUtleŠA [BLok]Usklopu ovogodišnjeg UrbanFestivala, a u koprodukcijisa zagrebačkim Salonom mladih, nasamostalnoj izložbi u Galeriji PM, koja se otvara5. listopada, predstavit ćemo rad banjalučkog umjetnikaMladena Miljanovića. Video rad Da li namjeravate da melažete, dio triptiha Laku noć, stanje tijela, izazvao je burnereakcije na regionalnoj umjetničkoj sceni čime su otvorenapitanja o gubitku kontrole umjetnika nad produkcijomumjetničkog rada, pitanje autorstva nad umjetničkim radom,ali i pitanja o etičnosti u suvremenim umjetničkimpraksama. Miljanović je naime, u suradnji s ministromunutrašnjih poslova i specijalnom policijom RepublikeSrpske organizirao uhićenje svog nekadašnjeg profesora,banjalučkog umjetnika Vese Sovilja koji je (bez znanjada sudjeluje u performansu) bio primoran, priključenna detektor laži, odgovarati na neugodna pitanja o svomratnom iskustvu, politici i umjetnosti. Proces uhićenja iispitivanja Vese Sovilja snimao se kamerama, a montiranimaterijal, nakon Beograda, Venecije i Berlina predstavljamoi u Zagrebu.Ovaj intervju nastao je tijekom artist talka u sklopudiskurzivnog programa Salona mladih, a s umjetnikom suo njegovom radu, kontekstualnoj umjetnosti, umjetničkojsceni u BiH i umjetničkom obrazovanju razgovarali VladimirČajkovac, Ana Kutleša, Bojan Mrđenović i IvanaHanaček.PROMISLITI umjeTNički radIvana Hanaček: Tvoj video rad Da li namjeravate da melažete? motiviran je životnom pričom, ili bolje: današnjommarginaliziranom pozicijom tvog profesora s banjalučkeLikovne akademije, Vese Sovilja. Što te točno motiviralona taj rad i na koji način braniš njegovu etičnost?——Veso Sovilj je bio moj profesor četiri godine, a i poslijetoga smo nastavili surađivati. On je jedna od najvažnijihličnosti za razvoj umjetničke scene u Banja Luci, jedan odonih rijetkih profesora koji nisu učili kako se nešto pravinego kako promisliti umjetnički rad, što nije čest slučaj naakademijama. Pripada generaciji kasnih 80-ih i početka90-ih i tada je u Jugoslaviji slovio za jednog od najtalentovanijihumjetnika. Pred kraj 80-ih dobio je poziv KlausaRinkea da ide u Düsseldorf na njegovu klasu i paralelnos time poziv na služenje vojnog roka. Odlučio je da odradivojnu službu i da nakon toga ode u Düsseldorf, međutimzapočeli su ratni sukobi, on se zatekao u Prijedoru, i nakraju tamo bio čitavo vrijeme rata. Kasnije je postao jednimod profesora na novoosnovanoj banjalučkoj Akademiji.Prošle godine bilo je 30 godina njegovog profesionalnogstvaralaštva, nitko nije ništa objavio o njegovom radu, nitkose nije toga sjetio. Bilo mi je zanimljivo da se pozabavimtom obljetnicom, imao sam potrebu da kao kolega i prijateljnapravim nešto s tim. Napraviti film o čovjeku koji vas jeuvijek učio da umjetnost treba biti konstantno pomjeranjegranica, značilo je ući u sferu nepoznatog, gdje se osjećatenesigurno i što donosi jednu dozu rizika.Ispitivanje Vese Sovilja preko poligrafa je bila jedna odključnih stvari. Čitav film je trebao da se bavi procesomistine na način da penetrira u realnost. Pokušavam usvom radu konstantno uplitati umjetnost u realnost, kakobih došao do kontekstualne umjetnosti. Nije me zanimalosnimanje kao nešto što će biti izrežirano, gdje ćemomi evocirati nekakav događaj koji se planira na osnovuscenarija, ili snimanje dokumentarne forme koja bilježistvarnost oko nas. U ovom slučaju film je korišten kao alatkoji u procesu samog snimanja filma moderira realnost, usamom tom trenutku.Nakon snimanja filma imao sam problem s vlastitometičnošću. Gdje je granica etike umjetnika? Posebice, gdjeje ta granica ako se umjetnik bavi situacijama u društvuu kojima su načela etike napuštena, gdje se umjetnik bavisimptomima koji pokazuju da nešto ne štima. U odnosudruštva prema Vesi prisutna je takva neetičnost...Vlado Čajkovac: Jesi li razmišljao da obilježiš njegovih30 godina tako da njemu predaš rad? Da to postane radVese Sovilja?——Djelomično se i to desilo. Ovaj dio u kojem ga ispitujuna poligrafu Veso izlaže kao svoj rad. To je jednavrsta koprodukcije, ali ne samo između mene i njega, većizmeđu mene, njega i policije. Koliko god Veso i ja imalislične poglede na takvu vrstu rada, u pokušaju djelovanjau sistemu moći desilo se to da je ta moć prepoznala nekesvoje interese u koje se “ugradila“.Ivana Hanaček: Ipak rad je proslavio više tebe negoprofesora...——U tom smislu, meni je bilo najvažnije da se u lokalnomokviru istakne uloga profesora, znači u Banja Luci iBiH. Njegovo ignorisanje se tu dešava. Prikazivanja filmau Banja Luci su mi bila najvažnija: tamo to nije bilo ni ujednom umjetničkom prostoru, već u kino sali, gdje jeVeso bio glavni glumac u tome svemu. Poslije se nametnuloda je to moj autorski rad, s tim da dio rada ide podnjegovim imenom.KONTrola Nad umjeTNičkimproCesomAna Kutleša: Rad je nastao uz pomoć policijskih snagaRepublike Srpske, uvelike zaslužnih za uvjerljivost cijelepriče. Kako i sam kažeš, bila je to svojevrsna koprodukcija.Kako je došlo do te suradnje? Koliko umjetnik, kada raditakvu vrstu produkcija, gubi kontrolu nad procesom rada,a onda i nad samim produktom?——Prvo sam probao “sa dna“, preko prijatelja koji radiu policiji htio sam posuditi uniforme i poligraf i raditi sglumcima. Kako to nije nikako išlo, krenuo sam “s vrha“te preko kontakata u Ministarstvu kulture sazvao sastanaks ministrom kulture. On mi je dogovorio sastanak sministrom policije i taj susret nas troje je uvelike odrediorad. Nakon što je čuo što želim napraviti, i da će se filmprikazivati u galerijama po Europi, ministar policije odlučioje ne samo da mi da ono što sam tražio, već i više:jedinicu specijalne policije, helikopter i sve što sam u tomU posLJeDNJe vrijeme čestose spomiNJe moć UMJetnika,fetišizira se kroz sAMoNJeno prokLAMovANJetrenutku htio. Dobio sam policijskog generala koji će koordiniratisnimanje...Moja skromna ideja tu prerasta u jednu megalomansku,u tački gdje dobivam pomoć specijalne policije. To je tačkamoći umjetnika. U posljednje vrijeme često se spominjemoć umjetnika, fetišizira se kroz samo njeno proklamovanje.Posljednji Bijenale u Berlinu se bavio upravo tim,načinima na koji umjetnici mogu da koriste svoju moć. Tekposlije ovog rada shvatio sam gdje je bila ta praktična moć:nekakav umjetnik uspio je da dobije, makar i igrom slučaja,najelitniju jedinicu policije u državi i da uhapsi čovjeka radi30 godina karijere. Ta moć se desila zahvaljujući tome štoje ministar policije vidio interes sebe i svog ministarstva,gdje je moj rad prostor njihove manifestacije i reklame.Bojan Mrđenović: Na koji način bi rad bio drugačiji danije došlo do takve suradnje, da si ga radio s glumcima?