ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

satirazarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 15RazgovoR Bez KRleŽEPut Gvozda i nizbrdo, herojsko PUtovANJe “tAMo i NAzAD”, no bez i NAJMANJe sLUtNJetolkinovskog izričAJAIgor StoJAkovićtako urgentno, kasnije se ispililokao banalna sitnica, moja juje poznosocijalistička paranojanapuhala do razmjera zbogkojih sam gotovo stradao togdana, na putu prema Gvozdu.Naime, što? Ne samo dame vjetar propuhao tako dami se u porama čuo propuh,nego sam već negdje pri vrhutog brijega prilično gadnopao i otkotrljao se po polediciunizbrd pet, možda deset metara,nisam brojao, u takvimtrenutcima matematičke ćelijeovog odurnog uma obično odlepršajunegdje u krošnje, ilijoš više uvis. Bilo mi je teškoustati, čak ni tada više nisambio mlad, a, mislio sam ako iustanem da neću imati volje poovakvom vremenu još jednomforsirati taj brijeg – tako da mise zbog toga još i dodatno nijeustajalo.Nakon nekog vremena –pet-deset minuta, možda i satdva ili pak trideset sekundi –shvatio sam da mi prijeti smrzavanje.Ustao sam, zaprijetioprokletom brijegu šakom ijedva se jedvice uputio kući.Sedamdesete su bile zlatno doba zanas krležijance. A tko je u to doba –zlatno, željezno ili titansko, svejedno– mogao ne biti krležijanac? Ostarjelom subesmrtniku, istina, (pre)slobodni radikali,kako se kasnije ispostavilo, već počeli nagrizatitijelo, ali duh, duh mu je još uvijekbio vječan, kao ona košuta iz priče kojoj ljutilovci poklone život na račun nekog mutnogmetafizičkog duga koji se nikada i nikomene može razjasniti do kraja.Ja osobno nisam radio u Leksikografskomzavodu, ali sam tamo navraćao relativnočesto; tamo su se, tih beživotnihsedamdesetih, uhljebili – upogačili, boljereći! – brojni moji prijatelji i poznanici izmladosti, pa sam navraćao, nekad i više putadnevno, na kavu koju je besprijekorno pripremalajedna Magda, rodom iz Strizivojneoblasti ili pak... ali to je već tema za nekudrugu beznačajnu crticu.Krleža je u to vrijeme već dosta rijetkonavraćao u Zavod, a sve rjeđi njegovi posjetipretvarali bi se u pravi društveni događaj:svi bi radnici Zavoda tada napuštali svojaradna mjesta i muvali se hodnicima ne bili sreli besmrtnog barda hrvatske književnostii s njim progovorili makar riječ-dvije.Više od polovice spomenutih bestidnika jena konto toga kasnije išlo objavljivati nekakvesvoje „razgovore s Krležom“. Menitakvo što ni na pamet nije padalo, a nije danisam imao materijala. Ja, naravno, nisamtrčao za živućim klasikom pazeći da mu nestanem na sjenu, ali sam ga par puta doistabio susreo. Jednom smo podijelili zahod uZavodu, posve slučajno, dakako, i tada mi jeu jednoj jedinoj, istina podugačkoj rečeniciodao tajnu efikasnog i brzog pranja ruku –prije ili poslije čina, nisam uspio razlučitiuslijed zavojitosti i razvedenosti te famoznerečenice, tipičnog produkta poznog krležijanstva.Drugom pak prilikom je naletio namene na Zrinjevcu, na ulazu u Zavod – doksam mu pokušavao obzirno priopćiti svojemišljenje o jednom važnom pitanju, bardse naglo okrenuo i doslovno me srušio napločnik, no s obzirom na moju sitnu građutako je nešto bilo i za očekivati.*** Pred kraj desetljeća Krleža je rijetkoizlazio, ali zato je primao brojne (i još više– prekobrojne) posjetioce u svom domu naGvozdu. Izbjegavao sam se i sam upustitiu neki takav prozirno-ulizivački poduhvat,ali sam na kraju bio na to prisiljen. Ne bihulazio u detalje, okolnosti u bile kakve subile, Tito je umirao ili je već bio mrtav, gradomje kolala i paniku izazivala Krležinanavodna izjava o tome kako bi volio umrijetikad i Tito, da ne gleda „što će se događatiposlije Tita“. Nazirao se već tada kraj kratkotrajnograzdoblja gospodarskog procvata,neizvjesnost je lebdjela nisko nad asfaltomi, s obzirom da je bila vlažna, ostavljala zasobom neugodan miris koji se lijepio nakožu i nije se dao isprati, posebno u slučajevima...ali ostavimo to za neku drugubilješku o ničem posebnom.Bila je zima te i te godine; ne najboljitrenutak da čovjek pješice krene do Gvozda,koji je smješten na povisokom brdu, na jednomod južnih pedimenata Zagrebačke gore.Do Dežmanova prolaza dovezao sam setramvajem, ali je dalje valjalo pješice, posuštoj zimi. Usukao sam se u svoj baloneršto sam više mogao i jednom rukom pridržavajućišešir krenuo gore – na KrležinGvozd. Posljednji ostaci Donjega grada brzosu ostali iza mene, cesta se sve više usijecalau brda, kao da je urezana palčanim noktomkakvog diva, a onda je počela šuma. Naglose smračilo. Na jednoj raskrsnici nisam znaogdje treba ići dalje. Vjetar je zavijao sve jače;nos mi je počeo curiti i odmah se lediti natom siječanjskom zimosmrku. Nikoga nijebilo na vidiku. Odlučio sam krenuti lijevo,uzbrdo – Gvozd i jest na brdu, mislio sam,ako i griješim, vjerojatno ne griješim mnogo.Ali griješio sam – a griješio sam i ranije,Bože moj, čovjek sam, ali s ovim skretanjemulijevo i općenito s tim zimskim posjetomKrleži stvarno sam zglajzao do, kako se toobično kaže, do daske (građevinske, pretpostavljam,blažujke možda ili kakve špranjavefosne). A zbog čega? To što sam mislio da je*** Kući, nakon tople kupke,šalice čaja i dvije rakije, malosam se smirio.“Gdje si uopće išao?Odjeća ti je posve mokra.”, pitaome netko.Bio je to inteligentni entitets kojim sam, vrag bi znao zašto,dijelio moju samačku garsonijeru.Stvorilo se iznenada iniotkuda, to samostvorenje odsvakuda, iodmah je bilo tu oduvijek.“Išao sam Krleži”, odgovorio sam. “Htiosam razgovarati s njim o nečemu važnom.”“O čemu?““Više nije važno.““Ako ti tako kažeš...“, odgovorio je entitet,“A možemo li sad ti i ja razgovarati onečemu bez Krleže?”Svakako sam znao da će do ovog trenutkajednom doći, trenutka od kojeg samstrepio cijeli život. Jer uvijek sam zamišljaokako će mi Krleža, kao najveći intelekt nadalekoi nadugačko, jednoga dana prići izatražiti takav neki ozbiljan razgovor; maštaosam kako ću tada doživjeti jedno malospasenje ili barem nečuvenu zadovoljštinu.A sad mi je, eto, ozbiljan razgovor predložiotaj, još uvijek nedovoljno definiran entitets kojim sam iz posve nepoznatih razloga ipobuda upravo dijelio stan. Bio sam svjestanda tijekom tog razgovora neću čuti ništaugodnoga, u najmanju ruku. A u najveću–strava.