ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

filmzarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 13Šašava kronika agonijeNeočekivANo poletNA i stilski boGAta dokUFikciJAVanja kULAŠValérie Donzelli, Naš osobni rat, 2011.Bolnička čekaonica, majka i osmogodišnjidječak kojemu predstoji CTglave. Rez. Desetak godina ranije.Mrak nekog kluba, svira francuski elektropunk. Mlada žena iz uvodne sekvencepogledom fiksira zgodnog tipa na drugomkraju prostorije koji joj potom preko glavaplesača ubacuje lješnjak u usta. Njoj je imeJuliette, njegovo je Romeo. Šala? pita seona. Potencijal za dramu s tragičnim krajem,kaže on. Prvi poljubac. Šamar od upravoostavljenog dečka. Rez. Noćni Pariz. Zvucičembala. Njih dvoje držeći se za ruke poputmitskih Rochéovih i Truffautovih ljubavnikapretrčavaju most koji ih transponirau novu životnu priču. Ljubav... su ušećerenejabuke, vožnja biciklom, pariške fontane,lunapark, sablažnjavanje prolaznika irazmjenjivanje knjiga. Početak ove fatalneromanse jednostavne ‘boy meets girl’ formule,atmosferom i vizualnošću asocira naistoimeni film Leosa Caraxa (Boy MeetsGirl, 1984.) ili na kakav glazbeni video spots elementima francuske novovalne estetike.Plač bebe. Bolnica – opet tj. po prviput, a upravo se tu, u rodilištu, nakon štosmo priču započeli njezinim krajem, krećeodmotavati fabula. Film koji je pred namasasvim je privatna pripovijest francuske glumicei redateljice Valérie Donzelli (1973.),ovdje u trostrukoj scenarističko-redateljskoglumačkoj ulozi te njezina bivšeg životnogpartnera Jérémiea Elkaïma koji supotpisujescenarij i u filmu također, baš poput nje,igra samoga sebe.FiLM zANiMLJivoeksperimentiraraznolikimretro montažnimi drAMskimpostUPciMA poPUtUPotrebe irisa,zatAMNJeNJA –sredstva fiLMskeinterPUNkcije iz60-ih i 70-ih godiNAte neuobičAJenogUMetANJAFANtastičnihmomeNAta udokUMentarističkistilNovovalna romansa Naš osobnirat (La guerre est déclarée, 2011.) autoreferencijalnije film koji eksperimentira sraznolikim retro montažnim i dramskimpostupcima poput upotrebe irisa, zatamnjenja- sredstva filmske interpunkcije iz 60-ihi 70-ih godina te neuobičajenog umetanjafantastičnih momenata u dokumentarističkistil. Scena koja podsjeća na Šerburškekišobrane (Parapluies de Cherbourg,1964.) Jacquesa Demyja,gdje njih dvoje, Romeo i Julija,u taksiju dvoglasno pjevušećišaputavu pjesmicu (koju su zajednonapisali Valérie i Jérémie)jedno drugome izjavljuju ljubav,nadrealna je: dok oni zamišljenogledaju kroz automobilsko staklo,čujemo im misli. Izmjenjivanjepripovjedačke perspektive,muškog i ženskog glasa u alternaciji,kao na starim trakama zaučenje francuskog jezika, koji izoffa komentiraju filmsku radnju,na tragu je Truffauta i Godarda.Sveznajući narator u voice overujoš je jedna od ovdje pomalostilistički pretjeranih i pretencioznihposveta francuskomnovom valu.Beba Adam ima idealne uvjete za uzbudljivodjetinjstvo: roditelje umjetnike,šarmantno neuredan stan s namještajem izIkee, gay baku kod koje proslavlja prvi rođendan...no šokantna dijagnoza izmjestit ćega iz te vesele slagalice u sterilnost bolnice.Iz nje će u godinama koje slijede izaći teknakratko kad ga od tamo “otmu” mama itata kako bi mu pokazali more.Stilizirani užas Promjena ozračja ikolorita. Simpatična Adamova pedijatrica sašarenom ordinacijom nepovratno iščezava,u kadar ušetava autoritarna neurologinja, atu je i distancirani onkolog kamenog lica tebolničko osoblje koje se poput androida bezempatije skriva iza floskula, znanosti i birokracije.Operacijska sala guta Adama, vratase pred Juliette zatvaraju, kao da se nikadviše neće otvoriti – užas koji od nje sretnijiroditelj doživi eventualno prateći dijete narutinsku operaciju krajnika. Izbezumljenažena trči monokromnim bolničkim hodnicima,gubi svijest, pada u ritmu mehaničkeglazbe, dok elektro basovi bubnjaju poputkrvi u njezinoj glavi. Eklektičan i opulentan– od klasike, francuskog popa, Moricconea,narodnih i dječjih pjesama do džingla kultnefrancuske radijske emisije šezdesetihgodina – soundtrack na poprilično iščašennačin podcrtava filmske slike, apostrofirajućiključne trenutke i promjene raspoloženjaprotagonista. Uz Vivaldijevu Zimu Juliettečlanovima obitelji redom u fast forwardtempu javlja strašnu vijest: iz povlaštenepozicije gornjeg rakursa, promatramo ihkako se prestravljeni zamrzavaju u sekundi,na ulici, u metrou, a potom plaču i ruše sepoput vojnika ranjenih na bojištu. Razdobljezabrinutosti, prvih pretraga i operacije jurnjavaje na kratke pruge, sve u nadi da će seživot nekim čudom ubrzo normalizirati, nodok Adamovi roditelji džogiraju, pripovjedačnas upozorava: borba za dječakov životbit će maraton. Familija i prijatelji se veselookupljaju oko njih troje, kao da ih ispraćajuna putovanje, ali oni se ukrcavaju u bolničkakola i kreću u rat kemoterapijama. Dinamičankolaž kratkih, brzih kadrova i frenetičnihritmova u diskrepanciji je s bolničkomrutinom odjela dječje onkologije što filmudaje začudnu notu. Iako je ova tema pogodankontekst za jeftinu simboliku, Donzellispretno izbjegava eksploatacijski pristup: nina emocionalnom, a tako ni na fabularnomplanu nema praznih hodova, jalove patetike,NAŠ osoBNi ratsAMo je površinskimedicinskamelodrAMA, auistiNU kronikajeDNog, NAPosLJetkuiPAk okončANogLJUBAvnog oDNosabanalnosti pa je čak i trudnoća, kao neštopodrazumijevajuće u slijedu ‘sudbinski susret-zaljubljenost-dijete’izuzeta elipsom.Kad su nalazi dobri, Romeo i Juliette seglupiraju po hodnicima bolnice, dok njegovaotkačena mama s njezinim konzervativnimroditeljima, pretplatnicima Le Figaroa, proslavljašampanjcem na bolničkom parkiralištu.Općenito, puno je ovdje smijeha,pjesme i plesa. Na trenutke nemamo dojamda nešto nije u redu, jer nam je u vizirudvoje zaljubljenih, optimističnih ljudi kojihumorom, intelektom i djetinjom drskošćupokušavaju sačuvati svoj mali svijet odjednomzatamnjen bolešću djeteta. Ma kolikose njihovo hihotanje internim forama, a jošviše partijanje s ekipom doimalo situacijineprimjerenim i nezrelim, ono je prijekopotreban ventil, zaštitni mehanizam u ratus tumorom protiv kojeg dječak ima minimalnešanse - deset posto u njegovu koristgotovo je smrtna presuda.Terapijska dokufikcija Ipak,Naš osobni rat samo je površinski medicinskamelodrama, a uistinu kronika jednog,naposljetku ipak okončanog ljubavnog odnosabaš kao i debitantski dugometražni filmValérie Donzelli Kraljica jabuka (La reinedes pommes, 2009) – šašava glazbena komedijao prekidu veze (s istom glumačkomekipom: uz Valérie i Jérémiea igra i Béatricede Staël). Film je većim dijelom snimanfotoaparatom na autentičnoj lokaciji bolniceu kojoj se liječio Gabriel – sin Valérie iJérémiea, a koji se pojavljuje u ulozi Adamana samome početku te u završnici filma.Uvodna scena snimanja mozga u realnomvremenu neposredno prethodi završnoj, ukojoj konačno nasmiješeni onkolog roditeljimasada osmogodišnjeg Adama, priopćavada su posljednji nalazi sjajni. Ono između tihdviju scena, kronologija je godina agonije.Donzellijeva frajerski odbacuje priliku zamanipulaciju gledateljevim sentimentima:unatoč suosjećanju nemamo razloga strepitiza dječaka jer u uvodu vidimo da jeAdam preživio ono najgore, a u posljednjojdobivamo i bonus – doznajemo da je posveizliječen, s obzirom da je prošlo pet godinaod posljednjeg zračenja. Kako je od početkajasno da Adamova priča ima sretan kraj, fokusse s djeteta, koje je tijekom filma rijetkou kadru, prebacuje na njegove roditelje injihov odnos koji je kolateralna žrtva ovogpobjedničkog rata.Valérie Donzelli svojom dokufikcijom,koja kao da ima funkciju psihoterapijskogtretmana, iznova, ovaj put u kontroliranimuvjetima, proživljava ultimativnu roditeljskunoćnu moru. Svjedočimo dvjema bitkama:onoj za život teško bolesnog djeteta te zaspas ljubavi s početka teksta/filma čime ovaintimistička priča uistinu dobiva potvrduautentičnosti ratnog dnevnika. Konzekventani nesvakidašnji odmak od stereotipnihmotiva bolničke drame ovu kroniku trauma,ali i beskompromisne ljubavi i požrtvovnostijedne male obitelji čini iscjeljujućomapoteozom života.