ivan ladiSlav galeta o BogatStvu RaznolikoSti - Zarez

filmzarez, xiv /342, 27. rujna 2012. 12Praznik u RimuRasterećeni ALLen NUDi tipično svoJU verziJU DekAMeroNAViŠNJA PentićWoody Allen, Rimu, s ljubavlju, 2012.Woody Allen (76) se zabavlja.Njegov najnoviji film Rimu, sljubavlju (To Rome with Love,2012.) krunski je primjer projekta čija jejedina ambicija bila udovoljiti vlastitim kreativnimhirovima pri tome se ne opterećujućivisokoumjetničkim ambicijama. Srećomriječ je o kreativnim hirovima osobe koja sefilmom suvislo bavi posljednjih četrdesetakgodina pa je Rimu, s ljubavlju inteligentnafilmska zabava ne samo za svog autora, veći za gledatelja u potrazi za istom. Oni kojiu kina dođu očekujući koncizno seciranjeljudske prirode uredno zapakirano u žanrovskizaplet kakvo je recimo ponudio filmMatch Point (2005.) ostat će razočarani, kaoi oni željni efektne strukturirane satire iz zavodljivogVicky Cristina Barcelona (2008.).SmiJAti se sebiprivilegij jeonih PAMetnijih ihrABrijih, a nitkoto ne rADi boLJe odALLeNA koji je uvijekbio iNGeniozANportretist LJUDskihhirova i sLABosti, ALipritom nikADA niještedio sAMog sebeJust for fun Najnoviji Allenov filmne spada u kategoriju najboljih ostvarenjaiz posljednje dekade njegove karijere, alini među one lošije. Rimu, s ljubavlju filmje koji će prvenstveno razveseliti poklonikevelikog redatelja te gledatelje željneinteligentnog humora lišenog svake vrstepretenzija. Jer ovaj put je riječ isključivoo zabavi i to punokrvnoj. Allen je naimeodlučio snimiti film koji nema dominantnupremisu, već je sastavljen od kolopletaduhovitih anegdota povezanih činjenicomda se sve odvijaju u Rimu. Radni je naslovprojekta bio Bop Decameron što otkrivaredateljevu namjeru da film strukturira kaoniz humorističnih priča povezanih istimpripovjedačem po uzoru na istoimeni klasiktalijanske književnosti. Allen u posljednjevrijeme često koristi naratora, a ovaj ga putna početku filma i doslovno upoznajemo.Riječ je o simpatičnom rimskom bobiju kojiupravlja prometom na jednom od najvećihgradskih raskrižja i koji nam obraćajući sedirektno u kameru (još jedna Allenu dragametoda) otkriva kako o svom gradu znaama baš sve. Osoba koja regulira kaosomrimskih ulica idealna je da iz kaosa ljudskogiskustva izvuče nekoliko poučno strukturiranihlinija odnosno priča. Allen ovaj putnaratora koristi samo na početku i na krajufilma pa će se ovaj lokalni sveznalica opetpojaviti tek na kraju kako bi se oprostio odnas i zaželio nam laku noć sa svog balkonaiznad Španjolskih stuba.Vrckavi eros Prometnik (što je zapravofunkcija svakog naratora koji moradovesti u kakav-takav red košmar koji nasokružuje) nas uvodi u četiri međusobno izoliraneepizode povezane isključivo činjenicomda se događaju u njegovu gradu. Udvije upoznajemo Talijane, a u druge dvijeAmerikance u posjetu vječnom gradu. Pričeposvećene domaćinima prozračnijeg su karakterate funkcioniraju kao farse sastavljeneod niza duhovitih skečeva. Roberto Benignitako je obični rimski službenik koji jednogdana bez ikakvog razloga postane slavan.Ovo će iskustvo nalikovati onome GregoraSamse osim što će Benigni u međuvremenubiti prisiljen odgovarati na bezbroj imbecilnihnovinarskih pitanja. Allen svojom jednostavnomidejom satiri izlaže suvremenodruštvo ispraznosti i spektakla te specifičnoživahnu talijanski scenu zvijezda i zvjezdicaodnosno starleta i starletica. Druga lokalnaepizoda prati mladi bračni par koji u Rimstiže na medeni mjesec da bi ga na krajuproveli razdvojeni i to svatko u zagrljajutreće osobe. Suprug će seksualne horizonteproširiti u zagrljaju prostitutke koju utjelovljujeneodoljiva Penelope Cruz, a supruga ćepodleći šarmu čak dvojice muškarac od kojihje prvi filmska zvijezda, a drugi sitni lopov.Ova epizoda najbliža je duhu lascivnog Dekameronasa svojim vatrometom zaigraneseksualne energije koja je kanalizirana krozklasični obrazac komedije zablude. U epizodamaposvećenima Amerikancima u Rimuna red su došli Allenovi najvjerniji prijatelji,eros i thanatos. U prvoj upoznajemo mladogameričkog arhitekta koji susreće svoju starijupa stoga zreliju i mudriju verziju. Naime naulici nabasa na proslavljenog starijeg kolegukoji boravi u Rimu i koji će mu poputduha iz svjetiljke pokušati pomoći u njegovimbezglavim romantičnim eskapadama.Mladić (kojeg uvjerljivo utjelovljuje JesseEisenberg) tipičan je neurotik zaljubljen uproblematičnu ženu koja mu može donijetisamo patnju i muke. Njegovo starije i zrelijeja (karizmatični Alec Baldwin) uporno mudaje savjete iz svog bogatog životnog iskustva,ali mladić ih naravno ne sluša. Allenovaideja jest mizantropska, ali je i istinita – čak ikad bismo sada imali pamet i iskustvo kojećemo steći s godinama i dalje bismo se sviponašali jednako suludo i nepromišljeno. Jerčovjek je životinja vođena nagonima kojeje nemoguće kontrolirati svim našim dubokoumnimracionalizacijama unatoč. Mladićće tako napraviti sve tipične greške iako ćestalno imati logističku potporu svog iskusnijeg“ja”. Ova je epizoda zanimljiva zbogtretmana Baldwinova lika koji funkcioniradijelom kao duh, a dijelom kao stvaran likšto je glumac uspješno premostio samouvjerenošćuizvedbe.Allenovski thanatos Posljednjapak epizoda sazdana oko redatelju omiljenogmotiva straha od smrti ima najopakiju ironijskuoštricu. Priča je to o ostarjelom opernomredatelju (sa zadivljujućom ga vitalnošćuglumi sam Allen) koji mirovinu izjednačujesa smrću pa pod svaku cijenu traži nove izgovoreda i dalje radi odnosno stvara. Nakonšto sa suprugom (glumi je jedna od redateljevihnajdražih glumica – uvijek energičnaJudy Davis) stigne u Rim kako bi upoznaozaručnika svoje kćeri i njegovu obitelj ovaj ćepak tipski neurotik nabasati na neočekivanuČini se kako seovAJ PUt ALLen nijemoGAo fokusiratini NA jeDANodređeni PAPirićPA se jeDNostavnooDLUčio NA one kojesu MU se već DUGomotALi po LADicipriliku da se vrati u neprežaljeni svijet umjetnostii stvaranja. U ocu svog zeta prepoznatće pjevački talent koji se nažalost pojavljujeisključivo dok se skromni Giancarlo tušira.Allenov će lik stoga postaviti operu Pagliaccina način da se naslovni lik neprestanona sceni nalazi u tuš kabini, a za svoj radod talijanskog tiska zaslužiti titulu imbecile.Autoironičan je ovo komentar na vlastitupozicije smrću opsjednutog kreativca kojieto i dalje stvara iako njegova umjetnostviše rijetko koga zanima. I sam Allen, bašpoput redatelja kojeg glumi, ni u četvrtojčetvrtini životne utakmice ne posustaje odkreativnog izražavanja. Kao i njegov filmskiparnjak pritom troši hrpu novca, ali jeono što danas radi, kao da samokritičnogovori Allen, daleko od visoke umjetnosti.Jednostavno je riječ o jedinom učinkovitomnačinu da se zaboravi neizostavan krajkoji se neumoljivo bliži. No, razlika izmeđuAllena i lika kojeg utjelovljuje upravo je utom okrutno preciznom samorazumijevanjulišenom svake mistifikacije vlastitog mjestau svemiru. Smijati se sebi zadatak je i privilegijonih pametnijih i hrabrijih. Nitko to neradi bolje od Allena koji je uvijek bio ingeniozanportretist ljudskih hirova i slabosti,ali pritom nikada nije štedio samog sebe.Sjetimo se samo brutalno iskrenog bavljenjavlastitom umjetničkom egocentričnošću izManhattana (1979.) ili Razarajućeg Harryja(1997.) u kojima je pokazao da je itekakosvjestan mračnih implikacija svog genija. URimu, s ljubavlju redatelj općenito reciklirasvoje stare opsesije, ali to radi na zabavani uvijek svjež način. Iz navedenih sadržajačetiriju epizoda jasno je kako imamo poslas očekivanim repertoarom motiva: strah odsmrti, površnost, emocionalna afektacija, snobizam.Allen od početka karijere svoje uvijekiste opsesije vješto propituje kroz uvijek noveideje kojih kako mu vrijeme istječe kao daima sve više i više. Jedino što u ovom filmukoji doslovno pršti od vitalnosti, šarma i humoraodaje Allenove poodmakle godine jestčesta prisutnost mikrofona u kadru. Staromse majstoru očito više ne da zamarati tehničkimdetaljima niti ponavljati kadrove samozato jer je mikrofon slučajno bio malo nižeod predviđenog.Zbrka u ladici Svoj je sljedeći projekt,čije je snimanje već počelo, Allen smjestio usunčanu Kaliforniju vrativši se tako u domovinunakon dugih europskih lutanja u kojimaje s puno simpatija filmski opjevao London,Barcelonu, Pariz. Njegova ga je europskafilmska Odiseja naposljetku dovela takokamo vode svi putovi, u Rim, i nakon kojegse više nema kamo otići doli natrag kući. Uizvrsnom dvodijelnom dokumentarcu iz serijeAmerican Masters posvećenom Allenupostoji prizor u kojem redatelj izvaljen nakrevetu svoje njujorške spavaće sobe ležernoobjašnjava kako nastaju njegovi scenariji. Uladici njegovog noćnog ormarića nalazi sehrpa papirića na svakom od kojih je zapisananeka ideja. Naime, kada se nečeg dosjeti, ainspiracija nas može posjetiti bilo kada i bilogdje, Woody to zapiše na prvom papiru nakoji naiđe i kasnije pohrani u svoju čarobnuladicu. Kada počinje raditi na novom projektu,Allen iskrene na krevet sve te papirei krene prolaziti kroz zapisane ideje sve dokga neka od njih snažnije ne zaokupi. Čini sekako se ovaj put Allen nije mogao fokusiratini na jedan određeni papirić pa se jednostavnoodlučio na one koje su mu se već dugomotali po rukama kada je prekopavao svojuladicu, ali koje bi obično eliminirao jer nisuimali dovoljno potencijala da drže cijeli film.U tom smislu Rimu, s ljubavlju zapravo funkcionirakao filmski omnibus u kojem je autorsvakog od uradaka jedna te ista osoba, WoodyAllen, koji si je u sedamdeset i šestojgodini života priuštio luksuz da na ekran stavisebi neke drage ideje bez pritiska da njihovimuprizorenjem treba stvoriti nezaboravnofilmsko ostvarenje. Allen se ovaj put jednostavnoodlučio zabaviti, a zajedno s njim zabavilismo se i mi.