ovdje - HC ITI

ca, redatelja ili kazališne poetike:Portret umjetnika u drami otvoren jeprema širokom spektru raznih stilovaglume i kazališne estetike preko ovihistaknutih pojedinaca, što pokazujeda je kazalište u Hrvatskoj, unatočnemalim problemima, još uvijek uz -budljivi vrt različitih scenskih fantazija.Od heroina klasičnog teatra Bran -ke Cvitković i Biserke Ipše, preko vrijednihorganizatora ključnih kazališnihokupljanja, Nenada Šegvića i Ivi -ce Šimića, do drskog autora modernogizraza Paola Magellija i neokrunjenogkralja nezavisne kazališneavangarde Nebojše Borojevića, ovaknjiga vrijedna je informacija za svakogatko hoće krenuti tragom povijestisuvremenih stilova i recentnih do -gađanja u domaćem teatru. Tu su, uzmnoge druge i redatelj koji nam jejoš davno otkrio “buntovno” kazalište,Bogdan Jerković, dramski pisackoji je svojim naslovima i polemičkimstavovima ispunio teatarske stupcenovijeg vremena, Slobodan Šnajder ijoš jedan kazališni alternativac Zlat -ko Sviben koji je i u svojoj zreloj fazi,kao profesor na kazališnoj akademiji,ostao vjeran nomadskoj ulozikazališne umjetnosti.Na kraju treba odati zahvalnost uredniciDramskog programa Željki Turči -nović i urednici knjige Tajani Gašpa -rović koje su omogućile da Portretumjetnika u drami ostane neka vrstarijetkog dragog kamena u memorijikazališne umjetnosti u Hrvatskoj.Iva GruićO SLICI KROZ METAFORUPeter Weitzner:Teatar objekta,ULUPUH - Hrvatskaudruga likovnih umjetnikaprimijenjenih umjetnosti,Zagreb, 2011.Teatar objekta iz naslova raspraveautor Peter Weitzner, njemački slikari kazališni umjetnik, smješta u vizualniteatar, zajedno s teatrom figura iteatrom performansa. U labavoj, opisnoji široko metaforičnoj definiciji,ključna riječ koja se neprekidno po -navlja je, dakako, slika. Sve je u službislike, podčinjeno metaforičkimslje dovima slika, piše autor i zaključujeda su u teatru objekta (kao i učitavom vizualnom teatru) ključne zaizražavanje ritmizirane slike-vizije ukombinaciji s montažom, kojima jepodčinjeno sve ostalo, uključujućiglumca. Da bi objasnio drugačijupoziciju glumca, jer on ovdje uvijekmora biti ‘samo’ sastavni dio cjeline,Weitzner u pomoć poziva velike kazališneteorije koje su oblikovale promjeneu teatru 20. stoljeća – Artau -da, Craiga, Grotowskog, Brooka...U teatru objekta misli se u slikama,što znači da se traži drugačiji kazališnijezik, onaj koji koristi slike nesvjesnog,bavi se energijama, odbija po -vinovati se linearnom i kauzalnomkontinuitetu pripovijedanja i individualnojpsihologiji. Ulazak u dubljeslojeve svijesti događa se zbog pomicanjaobjekata i materijala iz njihovauobičajenog konteksta što iznosi navidjelo i njihovu magičnu stranu.Autor naglašava upravo tu magičnustranu tvrdeći da je jedno od polazištateatra objekta razumijevanje dasu stvari žive, da su one kao i prostorii situacije slične organizmima, ima -ju svoj život, svoju energiju. Takviobjekti, oni dakle koji u sebi nosemogućnosti preobrazbe, a koje seoslobađaju pokretom, osnova su teatraobjekta.Teatar objekta razlikuje se od ‘običnog’kazališta (ili kako ga Weitznerzove, psihološkog govornog kazališta)točno onoliko koliko se govorslika razlikuje od govora. Govor slikaje u pravilu višeznačan, izbjegavajed noznačne doslovne simbole, onne objašnjava nego poziva gledateljana vlastito, jedinstveno tumačenje,on je okidač za vlastite slike. Zatoautor i može tvrditi da je govor slikaobilježen varijabilnošću i zamjenjivošćusvojih motiva, vremenskim diskontinuitetom,svojstvima cjelovitemetaforike. Iz svega toga proizlaziprirodna naklonost arhetipskom, mitskom,epu, viziji i snu, kako u izborutema tako i u načinu izražavanja.Weitzner piše na način sličan onomna koji (dalo bi se pretpostaviti)postavlja svoje kazališne projekte,dakle u duhu teatra slika: asocijativno,nelinearno, opisno. Uz svakoobjašnjenje i/ili pokušaj definiranjastoji (i) niz metafora, primjeri kojemožemo shvatiti na više načina i razina.Poglavlja su kratka, organiziranaviše kao neposredni tijek razmišljanjanego kao analitički prikaz pa knjigaostavlja dojam zabilježenog govora,a ne strukturno promišljenog iorganiziranog teksta. Budući da jeautor, među ostalim, i nastavnik naumjetničkoj školi (prvo na Hoch schu -le der Kunst u Berlinu i zatim na Ho -ge school voor de Kunsten u Am ster -damu), moguće je da je ovakav načinizražavanja dug upravo tom aspektunjegovog profesionalnog dje lovanja.Na predavanja, naime, podsjećajupo glavlja koja pojednostavljeno si -ste matiziraju neke aspekte teatraobjekta – poput onog koje govori orazličitim vrstama objekata pa nabrajai opisuje korištenje uporabnihpredmeta, zatečenih predmeta, prirodnihpredmeta i materijala, oblikovanihobjekata, čovjeka kao objekta,ali i objekta kao osobe te konačno,prostora kao objekta. Zanemarimo limetaforički preljev, sistematiziranjepostaje naivno, međutim, primjeri izlikovnosti i kazališta koje navodi za -nimljivi su, a osobito su inspirativnijasno izrečeni stavovi o raznim temama,formulirani kao pravila nalik naučiteljska: Igra s vatrom i krvlju nasceni zahtijeva opravdanu motivaciju.To ne smije biti puko izazivanjeefekta niti dekor za lažni patos. Ili:Svaki upotrijebljeni element ili objektmora biti neizostavan za ukupni do -jam. Osobina je teatra objekta postizanjenajvećeg mogućeg dojma snajmanje mogućih sredstava.Metodički pristup umjetničkom raduotkriva pak poglavlje pod naslovomOpažanje – Promatranje – Naziranje– Gledanje gdje autor opisuje slijedvježbi gledanja i promatranja (od ne -obaveznog do ciljanog promatranja,poznatih i nepoznatih mjesta, ljudi,ži votinja, vode, svjetla, slika...) kojevode do doživljaja. Slično je i posljednjepoglavlje Slika / vizija – San, ukojem tumači kako treba istraživatisadržaje vizija, kako pokušati proniknutiu unutrašnju ‘logiku’, u skrivenemotive i pojedinosti. No ovo ne značida se knjigu može shvatiti kao priručnikjer ona to nikako nije. Ni u ko -jem dijelu govor nije do voljno pre -cizan, niti su opisani po stupci dovoljnojasno obrazloženi da bi bili ponovljivi.Međutim, kao metodološka is -pomoć u radu, knjiga će za interesi -ranima sigurno biti poticajna.Teatar objekta prevela je i uredničkiopremila Kruna Tarle, zagrebačkalut karica koja već dugo godina, ostajućisve to vrijeme na rubu profesionalnekazališne scene, istražuje for -me srodne onima koje Weitzner opisuje.Zato je i bilo moguće da se hr -vat sko izdanje uz Weitznerove opremii fotografijama iz njenih predstava(u originalu, kako nas bilješka upućuje,knjiga nema slikovnog materijala).Takav ne sasvim uobičajeni pristuppotvrđuje ono o čemu prevoditeljicapiše u predgovoru – svoje iz -danje na hrvatskom ova knjiga možezahvatiti prepoznavanju dviju estetikai želji domaće autorice da širemkrugu kazališnih stručnjaka i zanesenjakapribliži jedan estetski svjeto -nazor.170 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 171