ovdje - HC ITI

turnom proizvodnjom, kao i produkcijusmisla u kulturnim projektima krozrazličite otvorene produkcijske procesei strategije kulturne razmjene.U prvom dijelu knjige autor preuzimalogičan i metodološki prividno jednostavanposao definiranja i pojma, iznačenja, i mjesta i uloge producentai menadžera u kulturnoj proizvodnji,u kazalištu, na filmu (gdje nužnoraščlanjuje i zasebno razmatra, ali ikomparativno postavlja europskoiskustvo, iskustvo SAD i domaće,crnogorsko), zatim producenta i me -nadžera u elektroničkim medijima, uširokom polju kreativnih industrija ina kraju, u još širem području društvenihodnosa gdje se susreću poljakulturnih politika i menadžmenta ukulturi. Vrlo brzo, međutim, Ljumovićpokazuje koliko je zahtjevno i nimalojednostavno govoriti o navedenimpoj movima u uvjetima kad ne samonužan vokabular, nego i gramatikatakvog govorenja nisu općepoznati ipodrazumijevajući, i kad publike, po -jednostavljeno govoreći, ne razumijujezik kojim se autor služi. To nerazumijevanjejezika kulturne produkcije imenadžmenta u kulturi u tranzicijskimje zemljama posljedica golemogzakašnjenja u učenju i relativnonedavnog uključivanja u tijekove produkcijskogpodručja. Zbog toga sečak i u profesionalnim krugovima uregiji čuje kako je riječ o “novotarijama”,iako, istini za volju, govorimo oprocesima koji u razvijenim društvimaZapada traju na sveučilišnoj raziniveć gotovo pola stoljeća, a u praksinajmanje stoljeće i pol, ako ne i (znatno)duže. Nije, dakle, uopće riječ onekom pomodarstvu prepisivanjaameričkih pravila kulturne proizvod -nje i prevođenju američkog pojmovljau domaće kulture, kako se to nerijetkomože čuti iz redova (treba linaglasiti neukih) kritičara, nego onovorođenju samih pojmova kojejezik treba imenovati. Ta zadaća iLjumoviću, kao i svim teoretičarimakulturne proizvodnje i potrošnje utranzicijskim zemljama, metodološkinužan uvod čini možda i najsloženijimdijelom posla.Poseban napor ulaže Ljumović kakobi u definiranju pojmova i dokazivanjusvojih tvrdnji citirao gotovo isključivostručnjake iz regije, što uopćenije zahvalna zadaća s obzirom nanjihovu (malo)brojnost. U isto vrijeme,međutim, takvo nastojanje postiževišestruk učinak osvještavanja jošuvijek malobrojnih, ali zbog toga nemanje stručnih i ne manje bitnihnapora teoretičara i znanstvenika natim prostorima, umrežavanja relativnoskromnih postignuća i dosega tihteorija u regiji, stanovit sinergijskiučinak “prosvjetiteljskog” djelovanjatih pionira i, konačno, osvjetljavajusličnosti i razlika između tranzicijskihprocesa na prostorima koji se međusobnodobro jezično i kulturalnorazumiju. Utoliko taj prvi dio knjige uisto vrijeme predstavlja i korisnuudžbeničku literaturu i oslonac za te -orijska istraživanja.Drugi dio knjige razmatra čitav niz(točnije dvanaest) različitih studijaslučaja, koji su svi analizirani s motrištaprodukcije i menadžmenta. Autorpritom najprije teorijski pristupa jednomopćenitom problemu, da bi gaodmah nakon toga provjerio na vrlokonkretnom slučaju, što njegovu teorijskuanalizu čini uvjerljivijom iposve razumljivom i za krug čitateljaizvan stručnog područja kojim sebavi. Tu osobito valja istaknuti analizuposebnosti nacionalnih kazališta iprimjenu rezultata takve opće analizena poseban slučaj Crnogorskognarodnog pozorišta u Podgorici, jednakokao i analizu kazališnih festivalas kasnijim konkretiziranjem na primjerufestivala Kotor Art. Svjestankoliko je u ukupnoj međuovisnostikulturne proizvodnje kazališna produkcijaizravno ovisna o okruženju,Ljumović posvećuje ozbiljnu pozornostpitanjima kao što su intelektualnovlasništvo, digitalna kultura, radijskaprodukcija ili tržište umjetnina,ali i slici šireg kulturalnog područjapoput tema kakve su redizajniranjastvarnosti, položaj umjetnosti uzajednici, međunarodna kulturnasuradnja pa sve do pogleda na strategijeproizvodnje “seks simbola” usuvremenoj medijskoj kulturi.Ljumovićeva je knjiga Produkcijaznačenja koristan prilog kazališnoj ikulturnoj produkciji u regiji, ali možebiti informativna i poticajna i čitateljimaizvan užeg područja koje pokriva.Osim što profesionalcima nudi materijalza stručne razgovore, korisna je iza šire osvještavanje složenosti, ali ivažnosti fenomena produkcije usuvremenim kulturnim proizvodnjamai potrošnjama.Bojan MunjinPROTIV ZABORAVAPortret umjetnika u drami V,Hrvatski radio,Dramski program;urednica Tajana Gašparović,2011.Zatekao sam se prije nekoliko godinana likovnom Biennalu u Veneciji.Svi znamo kako to izgleda: neopisivagužva znatiželjnih posjetilaca i turista,vrućina pod ljetnim mediteranskimsuncem i stotine likovnih atrakcija.Od onih spektakularnih za jednokratnuupotrebu do teško razumljivihi apstraktnih. A onda sam zastaopred izraelskim paviljonom: jednostavnamontažna kuća bila je od po -da do krova ispunjena knjigama.Samo to. Odjednom sam ostao zatečenkako usred tog šarenog mnoštvarazmišljam o teškim pitanjima kaošto su Sudbina, Povijest i Ljudi.Učinilo mi se da prisustvujem jedinstvenomprizoru koji preko te piramidenijemih knjiga, na neki posredovanosimboličan način, predstavljasvu dramu čovjekovog tegobnog probijanjakroz vrijeme na ovome komaduzemlje na kojoj smo se jednomnašli. Zašto knjige imaju tako težakmetafizički naboj? Način da se borimoprotiv zaborava i ništavila, da ko -liko toliko ostanemo u dosluhu sasmislom naše nejasne egzistencije,da pamtimo i nadamo se, da strahujemoi da se molimo, jest da neprestanobilježimo detalje našeg postojanja,fantazije i stvarne događaje ida ih predamo onima poslije nas.Bez takvih tragova mi smo izgubljeniu gluhoći svemira i vremena. Pone -kad čak zagubljene bilješke na neu -glednim listovima papira mogu otkritisudbonosne činjenice i promijenitinaše razumijevanje čitavih dijelovapovijesti, dok vrlo često mnoštvo ta -kvih bilježaka, opisujući i slavne ianonimne ljude, velike i male događaje,čuvajući trag o našem postojanju,ohrabruju nas da nastavimodalje. Zato služe knjige.U hrvatskoj kulturi postoji ne malopodručja, u povijesti i bliskoj prošlosti,koja su nam jedva poznata zatojer nikada nisu bila zabilježena. Sto -tine događaja, umjetničkih inicijativai samoprijegornih pojedinaca, u me -tropolama i naročito izvan njih, ostatće neumitnim protokom vremenatrajno zaboravljena jer traga o njimanažalost nema. U neprestanoj erozijidruštvene memorije koja je danasprisutna više nego ikada, mali, alinemjerljivo vrijedan napor predstavljapeta po redu knjiga Portret umjetnikau drami u izdanju Dramskogpro grama Hrvatskog radija. U njoj suukoričeni eseji o životopisima istaknutihpojedinaca hrvatskog glumišta,kao i razgovori s njima koji ne otkrivajusamo osobnosti, umjetničke iljudske ovih poslenika pozornice,nego bilježe tragove o važnim fazamau kazališnom životu Hrvatskekojima još uvijek svjedočimo. Važnoje da ova knjiga nije strukturiranatako da izabire samo jedan tip glum-168 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 169