ovdje - HC ITI

na zagrebačku pozornicu, kao u slučajuHauptmannovih dramskih tekstova.U Miletićevo vrijeme na repertoarusu se često nalazila i Schil -lerova djela, posebice tragedije, ukojima su i gledatelji i uprava pronalazilisnažne elemente za održanjenacionalnog zanosa i aktualnih kulturnihzadaća zagrebačkog kazališta,dok Goethe nije imao tako snažanodjek kod gledatelja pa nije došlo nido planirane izvedbe Fausta. S drugestrane, zabavni komadi komičnogžanra punili su i gledalište i blagajnupa je zagrebačko kazalište opstajalozahvaljujući značajnoj kvantitativnojzastupljenosti i visoke književnosti ipopularnih djela. M. Car potkrepljujesvoje tvrdnje analizirajući repertoar istanje u zagrebačkom kazalištu sobzirom na mandate pojedinih intendanatai promjene uprave koja je,svaka na svoj način, oblikovala pristupnjemačkom dramskom korpusu.U fazi integracije jačale su idejejužnoslavenskog ujedinjenja pa je ibroj naslova s njemačkog govornogpodručja znatno manji, a kazališni seredovi u odnosu prema njemačkojprijevodnoj dramskoj književnostikonsolidiraju tijekom Benešićeve,Gavelline i Konjovićeve ere dvadesetihgodina 20. stoljeća. Primjerice,Hofmannsthalova i Wedekindovadje la doživljavaju se kao reprezentantisuvremene strane dramatike inačin upoznavanja s modernim strujanjima,a repertoar zabavne dramatikesvoje mjesto i publiku pronalazina Maloj pozornici tuškanačkog ka -zališta. Gostovanje Burgtheatera uZa grebu 1928. poticaj je autorici oveknjige za društvenopovijesnu raš -člambu kulturnog transfera pa stogatoj temi posvećuje zasebno poglavlje iznanstvenom metodologijom ra svje t -ljuje društvene silnice o kojima sepisalo rijetko jer je pozornost po -vjesničara kazališta češće zaokupljaloprotjerivanje iz 1860. nego događajiu prvoj polovici 20. stoljeća.Ovaj vrijedan prilog Milke Car proučavanjupovijesti utjecaja njemačkedramske književnosti na hrvatsko ka -zalište izdvaja se iz dosadašnjeg korpusaproučavanja te teme ponajprijesvojim pristupom i odabirom metodologijekulturnog transfera. Pro ma tra -jući Hrvatsko narodno kazalište kaoposrednika nacionalne mobilizacije ipedagoškonacionalne integracije tetvrdeći da se nacionalno kazalište uistraživanom razdoblju nije oslobodilonavedenih obilježja, Milka Car nastojalaje – ponajprije zahvaljujući te -meljitom uvidu u tadašnju ka zališnukritiku i literaturu o povijesti hrvatskedrame i kazališta – ilustrirati da jetransfer njemačkih dramskih djela uzagrebačko kazalište, ponajviše za -hva ljujući nestabilnim povijesnim okol -nostima hrvatske državnosti, tekaopraćen stalnim prijeporima izmeđuumjetničkih i do moljubnih nastojanja.Nesum nji vo, riječ je o knjizi koja jesvojom temom dovoljno bliska, a pristupomizazovna pa će zacijelo pridonijetii budućoj znanstvenoj revalorizacijikulturološki važne teme iz povijestihrvatskog kazališta.Martina PetranovićFAKTOGRAFSKI I AUTOBIOGRAFSKIAntonija Bogner Šaban,Kazalište u povijestii pamćenju.Rasprave, osvrti, sjećanja,Ogranak Matice hrvatskeu Osijeku, Osijek, 2011.U rujnu 2011. godine u izdanju osječkogaogranka Matice hrvatske otisnutaje najnovija u nizu knjiga i mo -nografija teatrologinje Antonije Bog -ner Šaban u kojima se autorica na -metnula i afirmirala kao pasioniranaproučavateljica hrvatske kazališnepovijesti, osobito onih njezinih manjepoznatih i manje eksponiranih zakutaka,spašavajući od zaborava mnoštvohrvatskih kazališnih predstava,umjetnika i događaja, kao što je togodinama činila ili čini i kao predavačicau susretu sa studentima glume iteatrologije u Splitu, Zagrebu i Osije -ku. Slična tvrdnja može se protegnutii na knjigu nimalo slučajno naslovljenuKazalište u povijesti i pamćenju.Rasprave, osvrti, sjećanja u kojojje autorica sakupila tridesetak svojihtekstova ne samo različitih tematskihpreokupacija, nego i različitihop sega i stilskih obilježja, pisanih zarazličite recipijente i u različitim prigodama,varirajući tako od oduljegsimpozijskoga izlaganja i poglavlja uknjizi, katalogu ili monografiji prekopredstavljanja ili recenzije knjige donekrologa.Mnogo je načina na koji se možepisati i reispisivati nacionalna kazališnapovijest. Uslijed poticaja koja sunam pružila različita teorijska razmatranjai interpretativne paradigmehumanističkih i društvenih znanostiu proteklih pola stoljeća, problematiziranjenačina ispisivanja povijesti inačina povijesnoga pamćenja u sa -mome je žarištu kazališno povijesnemisli i metodologije. Osvrnemo li sena dosadašnje modele pisanja hrvatskekazališne povijesti, kao dvije važ -ne linije pisanja o kazališnoj prošlostinameću se ona koja u središte svogaproučavanja stavlja historiografskonizanje povijesno provjerljivih podatakai ona koja teži bilježenju vlastitogasudjelovanja u oblikovanju ka -za lišne prošlosti. Jedan od najistaknutijihpovjesničara hrvatskoga kazališta,Slavko Batušić, zapisao je kakose u svojim radovima o kazalištu kretaou dva smjera – u onome faktografskomeu kojemu se bavio poviješćukazališta i stvaralačke djelatnostipojedinih umjetničkih osobnostite u onome autobiografskome u ko -jemu je donosio ispovijesti o vlastitimdoživljajima pojedinih kazališnih do -ga đaja i ljudi. Čini se stoga kako je iradove Antonije Bogner Šaban okupljenei objedinjene u ovoj knjizi, ilimožda točnije rečeno njezin načinpristupanja i razumijevanja povijestihrvatskoga kazališta, moguće sagledatiupravo na tragu spomenutepodjele koja u knjizi A. Bogner Šabandobiva i otjelovljenje u naslovnimriječima povijest i pamćenje. Svoje -vrsno naslanjanje na radove cijenjenogaprethodnika tim je opravdanijeukoliko se zna da je upravo SlavkoBatušić jedan od utemeljitelja zbirkedanašnjega HAZU-ova Odsjeka za164 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 165