ovdje - HC ITI

Lucija LjubićIZAZOVAN KULTURNI TRANSFERMilka Car: Odrazi i sjene.Njemački dramski repertoaru Hrvatskom narodnomkazalištu u Zagrebudo 1939. godine,Leykam International,Zagreb, 2011.Utjecaj njemačkog kazališta i dramskogrepertoara njemačkog govornogpodručja u povijesti je hrvatskogkazališta bio iznimno velik, posebiceu Zagrebu i Osijeku osobito u dopreporodnovrijeme. Primjerice, sjemenišnoje kazalište u Zagrebu u svojrepertoar uvrstilo više kajkavskihprerada njemačkih dramskih tekstovakoji su u to vrijeme želi uspjeh unjemačkim kazalištima. Hrvatski prerađivačizapravo su, na temeljudostupnih njemačkih izvornika, pisalinove dramske tekstove usađujućiih u hrvatsku kulturu i pišući ih nahrvatskom kajkavskom jeziku pa imu tom smislu valja priznati i autorstvo,što se posljednjih nekolikodesetljeća i čini ponajviše zahvaljujućistudioznom pristupu Nikole Batu -šića u mnogim znanstvenim radovimai knjigama. Međutim, njemački jeutjecaj na hrvatsko kazalište bio istalan izvor prijepora i među suvremenicima,a i poslije među istraživačimapovijesti hrvatskog kazališta.Domorodna nastojanja i želja hrvatskihkulturnih pregalaca za profesionalizacijomhrvatskoga glumišta kaojednim od uvjeta izgradnje kulturnogidentiteta i pronošenja domoljubneideje, često je nailazila na problemnedostatka izvornih hrvatskih dramskihtekstova koji se gdjekad nadomještaoradovima hrvatskih dramatičarapoput Josipa Freudenreicha(Crna kraljica, 1858.), Dimitrije De -metra (Teuta, 1864.) i nekolicine tekstasajućih hrvatskih dramatičara čijasu djela doživljavala uspjeh na zagrebačkojpozornici, no još uvijek kazališnisu ravnatelji posezali za njemačkomdramskom književnošću kakobi popunili repertoar i održali kontinuitetizvedaba hrvatskoga kazališta,posebice u vrijeme kad su njemačkekazališne družine okupljale brojnegledatelje izvodeći predstave na njemačkomjeziku. Otpor je eskalirao1860. godine kad je u kazališni životuvedena isključivo hrvatska riječ, noi sljedećih je desetljeća mnogo djelanjemačke dramske književnosti pronašlosvoje mjesto u repertoaruzagrebačkog kazališta.U biblioteci Germano-Croatica izdavačkekuće Leykam Internationalobjavljena je knjiga zagrebačke germanisticeMilke Car, profesorice naOdsjeku za germanistiku Filozofskogfakulteta, koja se bavi recepcijomnje mačkih dramskih djela izvođenihu Hrvatskom narodnom kazalištu uZagrebu do 1939. Iako u naslovuknjige nije naznačeno, riječ je o analizizagrebačkoga repertoara od preseljenjastaroga gornjogradskog ka -zališta u novu zgradu 1895. u vrijemeintendanture Stjepana Miletićapa do 1939. godine i uspostave Ba -novine Hrvatske, uoči početka Dru -gog svjetskog rata. Istaknuvši uuvodu da je zagrebačko kazalištesvoju fizionomiju oblikovalo na tradicijinjemačkoga i dvorskoga kazališta,autorica se poslužila metodologijomkulturnog transfera koji obuhvaćatri čimbenika: preispitivanje procesaselekcije, promatranje procesaposredovanja i obuhvaćanje ukupnihprocesa recepcije, pri čemu je naglasakstavila na oponašanje i akulturaciju,odnosno na kreativno usvajanjei transformaciju kulturnih artefakata,ilustrirajući ih brojnim primjerima,među kojima je i poznata Miletićevausporedba Demetra s Grillparzerom,a Freudenreicha s Nestroyem. Auto -rica ističe da se nacionalna kazališnakultura u građanskom društvu Zagre -ba gradila u isprepletenosti sa zadacimaestetskog odgoja i da je nadopunjenaizgradnjom nacionalnog imoralnog identiteta. Njemački kazališniustroj ugrađivao se i odbacivaou hrvatskom kazalištu, posebice tijekomrazmatranih desetljeća koja suu tom smislu obilježena različitimproturječnostima.Pišući u sljedećem poglavlju iz kulturološkeperspektive o “protjerivanju”njemačkih glumaca 1860. godine,au to rica se oslanja na suvremenuliteraturu koja problematizira pitanjatradicije i kulturnog pamćenja, a naviše mjesta ističe kako je i taj čin bioznak izravnog odbijanja vladavinestranog jezika, potpomognut mitopoetskomdimenzijom sa sviješću okulturi kao integrativnoj snazi u društvute o kazalištu kao jamcu kulturnesamostalnosti. Analizirajući odnoshrvatskih preporoditelja prema kulturi,autorica relativizira ideju samoniklostinacionalne kulture i na temeljupostojeće teorijske literature (B. Gie -sen, B. Anderson, T. Eagleton) naglašavakoncept zamišljene nacije kojase ovjerava i zaživljavanjem nacionalnogkazališta kao reprezentativneinstitucije s izraženom nacionalnointegrativnomfunkcijom, što se pak uknjizi ilustrira brojnim primjerima izkazališnopovijesne literature i novinskihčlanaka.Podijelivši vrijeme od 1895. do1939. na dva dijela u Hrvatskom na -rodnom kazalištu – razdoblje etabliranjai razdoblje integracije – autoricaje kao razdjelnicu uzela 1918.godinu. Faza etabliranja obuhvaćavrijeme do 1918., kad su se repertoari stil nacionalnog kazališta definiralipo uzoru na poznate kazališnemodele, uglavnom bečke, a kazališteje imalo pragmatičnu, odgojnu funkciju.U fazi integracije kazalište jezadobivalo, prema analizama M. Car,veću kazališnu i dramaturšku autonomiju,a što je pak dovelo i do smanjivanjabroja preuzetih njemačkihdramskih tekstova. Kvalitativna ikvantitativna analiza dala je rezultateo kojima autorica detaljno piše ianalizira ih u sljedećim poglavljima,pozivajući se na nekoliko tabličnihpriloga otisnutih na kraju knjige. Po -sebice je zanimljiv dijagram koji prikazujezastupljenost klasičnih, po -pularnih i suvremenih dramskih djelas njemačkog govornog područja jerilustrira omjere o kojima se nerijetkogovori načelno. I bez detaljnog ulaženjau analizu lako je uočiti da je uprvom razdoblju etabliranja brojnaslova i odigranih predstava znatnobio veći nego poslije svršetka Prvogsvjetskog rata, kad su brojke prepolovljene.Utemeljena ponajviše narepertoarnim popisima hrvatskih injemačkih kazališta u razmatranomvremenu, priložena komparativnaana liza po pojedinim kazališnimsezonama i s iscrpnim i potpunimpodacima o izvedbama, daje zanimljiverezultate koje svakako još valjaiskoristiti u budućim autoričinimradovima na srodne teme. Ovdje jemožda intrigantno spomenuti kakoje, primjerice, zagrebačko kazalištenjemačku dramatiku preuzimalo izBurgtheatera, ali preuzimalo je inaslove s prigradskih bečkih pozornicapoput Raimundtheatera. Kad je,međutim, to kazalište poslije 1918.promijenilo svoj repertoar uvrštavajućiu njega sve više avangardističkihi ekspresionističkih dramskih tekstova,zagrebačko se kazalište oglušilona nova njemačka stilska strujanja ukazalištu.Faza etabliranja obilježena je napočetku intendanturom Stjepana Mi -letića koji je nastojao urediti kazališnipogon i iako je pratio djelovanjesuvremenog europskog kazališta, nazagrebačku je pozornicu donio historijskirealizam meiningenske škole,što je pak bila jedna od olakotnihokolnosti da prijenos naturalističkihdramskih tekstova gotovo i ne kasni162 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 163