ovdje - HC ITI

Histeričnoj bajci (1970.) Gašparovićrazaznaje interferenciju brechtovskogadramskoga izričaja i satiričneznanstvene fantastike koja je uz tojoš pod izravnim utjecajem lutkarskepoetike Petera Schumanna i njegovakazališta Bread & Puppet. Ono štona tematskoj razini povezuje cjelokupnoŠnajderovo pisanje, a vjerojatnoeskalira u Hrvatskom Faustu iGamlletu, jest teatralika totalitarnihideologijâ, odnosno gotovo opsesivnoisticanje teme zloćudnoga radafašizma. Šnajderova će, nadalje, dramaturškazaokupljenost vratiti autoraove studije, izuzev Držiću (Držićevsan), onim idejnim traženjima svojstvenimadrami moderne, prvenstvenoKamovu pa će iscrpnim analizamatekstova Kamov, smrtopis, odnosnoNevjesta od vjetra pokazati svojučetrdeset godina dugačku zainteresiranostproučavanjem rascjepa izmeđuinstinkta i kulture. Sukob je ovihkategorija, doduše, i razlogom poradikojega je Kamov rasuđivan istodobnokao arhetip ljudskoga ponašanjai kao konkretizacija situacija svojst -venih suvremenome društvu. Upravoje u Kamovu, smrtopisu, Dumanskimtišinama, Confiteoru, odnosno Zmiji -nu svlaku razvidno Šnajderovo zanimanjeza religiju i religijske fenomene(dolazi to do izražaja i u drugimžan rovima, osobito kolumnama) pasu biblijska citatnost i kontekstualnostčesto višeznačno prisutni i u -mno gome obilježavaju njegov književniizričaj.Dakako, ljudskom je vremenu, upozorenoje, imanentna trajna napetostizmeđu Boga i čovjeka, neba i zemlješto zapravo funkcionira kao svojevrsnaneprekinuta drama egzistencijekoja svoje razrješenje nalazi u istomtranscendentalnom Logosu. Referirajući se tako mahom na znanstvenirad Hans Urs von Balthasara, progovarai o objavi teodrame u suvremenojhrvatskoj dramatici, paradoksalno,jednom od najstarijih, ali i najmlađihžanrova svjetskoga kazališta.Udio i značaj teodrame pronalazi ta -ko u djelu Ivana Bakmaza i BogdanaMaleševića pa se na završnim stranicamaove iznimne i opsežne studijeosobito posvećuje njihovu dram -skom stvaralaštvu. Problemati zi rajući,nadalje, relaciju glumac – kazališnipisac, kao i iscrpnijim proučavanjemodnosa književnik – književnodjelo – čitatelj u svjetlu suvremeneknji ževne teorije koja relativizira tradicionalnopojmljenu ulogu pisca,kao i samostalnost književne umjetnine– završne studije ove knjigeoso bitu pozornost posvećuju značajuknjiževnoga teksta u suvremenojscenskoj praksi. Suvremeni se teatar,upozorava, piše svojim jedinstvenimznakovljem koje dolazi iz cjelokupnoganjegova okruženja, a neisključivo i samo iz literature. Onopiše samo za sebe, nastaje iz sebe,slažući svoju sliku ne iz mnoštva iz -vora, nego iz krhotina sjećanja, dnevnika,pisama, zagubljenih zvukova,zaboravljenih (ili imaginarnih) fotografijaitd. Iz netom iznesenoga proizlazikako suvremena dramatizacija,odnosno teatralizacija, znači pisanjekazališta, uvjetovana je izmicanjempočetne uporišne točke u zamisli iprovedbi što se, potom, neizbježnoširi na vanjske i dubinske sfere djela,manifestirajući ono što se prije određivalokao “literarnost”. Preplitanjedvaju tematski i(li) motivacijski srodnihromana, kao i uplitanje relevant -ne faktografske građe; potpuni ot -klon od književnoga predloška; ne -verbalna teatralizacija osobnoga života/ biografije; sinkretizam glazbe, po -kreta, slike i riječi organiziran u amalgamsudbine Osobe kao znaka epo he;totalno poknjiževnjeno kazalište kaomedij – temeljni su modeli teatralizacijekoje iscrpnim teatrološkim analizamadetaljno razlaže i obrazlaže.Pristup, zaključujemo, koji Gašpa ro -vić primjenjuje u postupku proučavanjahrvatske drame 20. stoljeća blizakje, kako i sam upozorava, arheologukoji zadire u podzemne dubinskeslojeve, razlaže ih segment posegment i nanovo povezuje u jednuno vu i nadasve originalnu esejističku,ili bolje bi bilo kazati, znanstvenu sintezuprožetu interesom za onimtemama koje a priori zahtijevaju poznavanjemnogo širih parametara štose izbjegavaju zaokružiti tek nacionalnimknjiževnim stvaralaštvom razdobljakojega proučava. U središtu sunjegove znanstvene zaokupljenostiuvijek, gotovo na prvom mjestu M.Krleža, potom N. Fabrio, nacionalnapolitička problematika, ženski likovihrvatske dramske književnosti prošlogavijeka, erotika, A. Artaud, nad -realistički teatar, I. Voj nović, hrvatskadrama moderne, groteska, nezaobi -laz ni Janko Polići Ka mov itd. Ovakoširoki tematski obzori sami po sebinalažu, u strukturalnom smislu, zaobilaženjemonografskoga pristupa paiz toga razloga i tvore, rekli bismo,“postmoderni znanstveni kolaž” kojije utoliko zahtjevniji ukoliko imamona umu kako pretpostavlja jednakomjernopoznavanje, s jedne strane,problematike klasične estetike, tj.klasičnoga dramatološko-teatrološkainstrumentarija, od nos no s druge,slo ženost suvremene teorijske misli.Martina PetranovićVRIJEDNA I UZBUDLJIVA PROMIŠLJANJAHRVATSKE KAZALIŠNE HISTORIOGRAFIJEI KRITIKEKrležini dani u Osijeku 2010.Priredio Branko Hećimović,Zavod za povijest hrvatskeknjiževnosti, kazalištai glazbe HAZU,HNK u Osijeku,Filozofski fakultet, Osijek,Zagreb, Osijek, 2011.Već više od dvadeset godina početakprosinca u Osijeku je obično rezerviranza održavanje kazališno-teatrološkemanifestacije Krležini dani u Osi -jeku u čijem je središtu znanstveniskup posvećen različitim teatrološ -kim temama, a prate ga izložbe,predstavljanja knjiga, izvedbe kazališnihpredstava i polaganje vijenca naspomenik Miroslava Krleže po kojemusu dani i dobili svoje ime. Kaojedno od rijetkih susretišta inozemnihi domaćih teatrologa različitih na -raštaja i znanstvenih interesa, Krleži -ni su dani već dva desetljeća mjestorazmjena i provjera brojnih misli ista vova – katkada i međusobnodisonantnih – o hrvatskoj dramskojknjiževnosti i kazalištu, pa i mjestopoticanja brojnih istraživanja koja suznatno produbila poznavanje hrvatskedramske i kazališne povijesti isu vremenosti. Osobito to vrijedi zakrajnji i najvažniji rezultat Krležinihdana u Osijeku – zbornike radova –koji zasada tvore vrlo respektabilanniz od dvadesetak svezaka posvećenihrazličitim aspektima i facetamahrvatske drame i kazališta.Početkom devedesetih godina, jedanod prvih skupova i zbornika Krležinihdana bavio se pitanjima tadašnjihdostignuća hrvatske teatrologije izadaća koje su još pred njom, a nizzbornika koji su uslijedili uvelike jepridonio ispunjavanju nekih od tihzadaća, ali i daljnjem etabliranju i ra -zvijanju teatrologije kao znanosti. Neiznenađuje stoga što dvadesetakgodina kasnije zbornik otisnut krajemprošle godine, koji nosi naziv Na -ši i strani povjesničari hrvatske dra -me i kazališta, teatrolozi i kritičari,tematski opisuje svojevrstan krug,usredotočujući se na one koji su odzačetaka teatrološke misli do danasbili nositelji i tvorci hrvatske kazališnekritike i teatrologije. Štoviše, iDa ni i zbornik posvećeni su uspomenina jednog od nositelja toga skupa,ali i na jedno od najvećih imena hr -vatske znanosti o kazalištu, na akademikaNikolu Batušića koji je preminuou siječnju 2010. godine, a istesu godine ne samo Krležini dani ne -go i hrvatsko kazališta i hrvatska teatrologija,izgubili još dva dugogodišnjasudionika i suputnika, BranimiraDonata i Zvonimira Ivkovića.U analiziranje, sagledavanje i rezimiranjedostignuća dramsko književnihi kazališnih povjesničara, teatrologa ikritičara bez čijega bi rada poznavanjepovijesti hrvatske drame i kazalištabilo znatno oskudnije i manjkavije,upustilo se tridesetak izlagačarazličitih istraživačkih i znanstvenihhabitusa, od književnih povjesničarai teoretičara preko redatelja i plesnihkritičara do muzikologa i teatrologaiz različitih dijelova Hrvatske, što je154 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 155