ovdje - HC ITI
ovdje - HC ITI ovdje - HC ITI
Nove knjigeMario KovačKAZALIŠNO JUČER, DANAS, SUTRABoris Senker:Teatrološki fragmenti,Disput,Zagreb, 2011.Sedamnaest tekstova sabranih unovoj knjizi vrsnog teatrologa, dramatičarai profesora Borisa Senkeranapisani su unazad zadnjih dvadesetljeća, kako sam autor navodi,različitim povodima dok im je prvapublika bila šarolika. Neki tekstovi sunastali kao predgovori knjiga ili različitihzbirki drama dok ih je većinapisana za razne zbornike, monografijeili simpozije širom svijeta. Samimtime, logično je da je takvom skupuheterogenih tekstova, koje ipakdonekle spaja zajednički tematskinazivnik naznačen u podnaslovu “Osuvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu”,sam autor dao nepretenciozannaslov Teatrološki fragmenti. Uisti -nu, ovi tekstovi se sasvim lako mogučitati pojedinačno i odvojeno jersvaki za sebe čini zaokruženu cjelinu.Ipak, autor je tekstove podijelio utri logične tematske cjeline.Prva cjelina knjige, sastavljena odčetiri teksta, bavi se tematskim okvirimasuvremenih hrvatskih drama.Pokrivajući teme kao što su smrt iliobiteljska drama, u prva dva poglavljaautor navodi primjere iz dramskeknjiževnosti koje međusobno uspoređujei valorizira. Bilo da piše o“respektabilnom klubu hrvatskihdramskih samoubojica”, u rasponuod Vojnovićeva Ekvinocija sve do Ma -ti šićeve Posmrtne trilogije, ili o rasaputradicionalne slike obitelji kroz prizmudrama Marinkovića Dom od kišei Vidića Veliki, bijeli zec, Senker do -sljedno bilježi reakcije tadašnje strukei kritike na praizvedbe dotičnihdjela te se ne libi vući paralele sasrodnim djelima i autorima u Europistavljajući na taj način suvremenohrvatsko dramsko pismo u širi kontekst.Tu isprepletenost kazališneHrvatske i Europe nastavlja polemiziratii kroz prikaze pozadine nastankadrama Karolina Nojber Nebojše Ron -če vića i Nevjesta od vjetra Sloboda -na Šnajdera dok u završnom tekstuprve cjeline Senker pokušava, manjeili više uspješno, sistematizirati novonastalekomične stereotipe na hrvatskojposlijeratnoj/tranzicijskoj pozornici.Koristeći predložak satiričnihdrama Fadila Hadžića nastalih nakonDrugog svjetskog rata i uglavnomuprizorenih na daskama KazalištaKo medija i Satiričkog kazališta Jaza -vac, Senker daje mogući tranzicijskiključ kojim su partijski varalice iz do -ba jednoumlja pretvoreni u suvremenekapitalističke varalice u vidu lažnihrodoljuba. Senker je precizno de -tektirao preobrazbu političkog i go s -podarskog sustava te dolazi do za -ključka da je ipak napisano još pre -ma lo uspješnih drama na tu temukako bi se mogla stvoriti preciznaiden tifikacija glavnih i sporednih ulo -ga u novonastaloj društvenoj sceni.Druga cjelina knjige analizira doprinosenekolicine dramskih pisamadomaćoj dramskoj književnosti. TakoSenker piše o već višestruko istraživanimdramskim piscima kao što suFran Galović, Ranko Marinković i Mi -roslav Krleža, ali i o nepravedno za -postavljenima kao što su genijalniNikola Šop te enigmatični Milko Va -lent. Inače suzdržani i konfliktu ne -sklo ni Senker ne ustručava se skre-nuti pažnju na činjenicu kako se naširavnatelji, intendanti pa čak i redateljiboje uhvatiti ukoštac s osebujnimdramskim pismom ove dvojice pisaca,jednog klasika, a drugog “vječnomladog buntovnika”, opisujući zasebnonjihove dramske i životne svjetonazorebogato se koristeći citatima iznjihovih djela. Poglavlje o Milanu Be -goviću, kazališnom čovjeku i literatu,čita se poput snažne biografske pro -ze te podsjeća na bogatstvo i raznolikostnjegovog dramskog opusa dokje najoriginalniji dio knjige sasvimsigurno autoanalitički osvrt na vlastitirad u sklopu “trijumvirata” naslovljen“Kako su Mujičić, Senker i Škrabepersiflirali hrvatsku povijest”. Pod -sjetivši na same početke njihove su -radnje, izazvane nepostojanjem za -do vo ljavajućeg teksta za uprizorenjena poluamaterskoj pozornici Malogkazališta Trešnjevka, autor nam pru -ža insiderski pogled u specifičnusuradnju trojstva te otkriva zanimljivepojedinosti o nastancima njihovihdramskih uradaka olakšavajući nataj način posao nekih budućih kolegakoji će se upustiti u zahtjevniju zadaćuvaloriziranja istog opusa. Središ -nju cjelinu zatvara tekst o suvremenojhrvatskoj dramskoj književnostiod 1968. do 1997. godine namijenjeninozemnim teatrolozima, kojivje rojatno neće biti toliko zanimljivdomaćoj sceni jer uglavnom barataopćepoznatim podacima, imenima ipojmovima iako i ovakav predstavljasasvim solidan uvod u dotičnu tematikunekom laiku ili kazališnom po -četniku.Treća cjelina obuhvaća četiri izrazitorazličita teksta. Poglavlje naslovljeno“Još o zadaćama hrvatske teatrologije”pisano je 1991. godine i u njemuSenker sistematski pokušava procijenitikoje su nove zadaće netomosamostaljene hrvatske teatrologijete kako ostvariti pravednu podjelu”kulturnih dobara” u očima svjetskejavnosti, zadatak kompleksan baškao što je bila kompleksna i sukcesijadržava novonastalih raspadomJugoslavije. Tako Senker predlaže/za daje desetak zadaća koje trebaostvariti, a među kojima se ističu:osnivanje samostalnog studija teatrologije,rad na kazališnoj enciklopediji,uređenje struke i kazališta tebrojne druge. Tekst doživljavam kaoznačajan povijesni dokument kojidaje preciznu sliku važnog trenutka upovijesti hrvatske teatrologije nosma tram kako mu ipak nedostajukonkretnija objašnjenja za pojedinedijelove kako bi ih s vremenske distancemogli razumjeti. Na primjer, uzadaći osmoj naslovljenoj ”Zaštitahrvatskog teatra od novih diletanatai politikanata” Senker daje dosta op -širne opise nekih ”uglednika” iz tadašnjegdruštvenog života (”uglednicakoja je opljačkala zagrebačke dječjevrtiće prenamijenivši novac...”, ”ugle -d nik za sva vremena, liječnik koji jeimovinu časno stečenu oplođivanjemneplodnih a rasplođivanjempreplodnih zagrebačkih dama investiraou najam atraktivnog lokala”, itako dalje) koje je nesumnjivo mogaobez greške prepoznati prosječni pratiteljkazališnih zbivanja tog doba nokoja mlađoj publici današnjice neznače gotovo ništa. Sasvim je razumljivošto u to ratno vrijeme Senker izraznih razloga nije objavio pravaimena i prezimena dotičnih, no prošloje dovoljno vremena pa ih semožda moglo i imenovati u nekojuzgrednoj fusnoti. Osobno smatramda stvari uvijek treba nazvati pravimimenom pa makar i s određenomvremenskom distancom. Na samomkraju toga poglavlja autor, doduše,piše svojevrsni osvrt dvadeset godinakasnije na tadašnja razmišljanjano većini zadaća posvećuje tek re -dak ili dva, tako da se možemo nadatida će jednog dana pronaći volje/vre mena/htijenja za napisati ozbiljnijuanalizu do sada učinjenog na tompodručju, što bi tek bilo zanimljivoštivo. Sljedeće poglavlje govori opozicioniranju hrvatskog kazališta ueuropskom kontekstu, odnosno konkretnoo iskustvu uvrštavanja natuknicao hrvatskom kazalištu u jedannjemački kazališni leksikon skrećućinam pažnju na činjenicu kakve sesve Scile i Haridbe nalaze pred do -ma ćim teatrolozima u komunikaciji sinozemnim kolegama. Uz još jedanosvrt o zadaćama hrvatske kazališnekritike naslovljen ”Kako odgojiti ka -zališnog kritičara?” knjigu zatvaraopse žan tekst o Miroslavu Krleži kaotemi teatroloških istraživanja NikoleBatušića koji je naša kazališna javnostveć imala prilike čitati u nedavnoobjavljenom zborniku posvećenomBatušiću. Osobno smatram tajtekst jednim od najbolje napisanih udotičnom zborniku koji, uz časneiznimke, dobrim dijelom sadrži tekstovekoji i nemaju baš previše po -veznica sa časnim profesorom kojemje zbornik posvećen. No, to je većneka druga tema.U konačnici, zaključimo da je novaknjiga Borisa Senkera još jedna njegova”uspješnica” zahvaljujući kojojo kazalištu čitamo kao o živom,zanimljivom i aktivnom organizmuostavljajući ”mrtvački teatar” kaoostavštinu prošlosti.146 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 147
Branko HećimovićDESET SMJEŠNICA– DESET IZVEDBENIH IZAZOVAZlata Šundalić IvanaPepić: O smješnicama& smješnice, Filozofskifakultet SveučilištaJ. J. Strossmayerau Osijeku,Osijek, 2011.Suočene sa činjenicom da desethrvatskih komedija u prozi, hibridnogakomičnog žanra, nastalih u drugojpolovini 17. stoljeća, za koje se nezna tko su im autori (Petar Kanave -lović, Frano Radiljević, Đanluka An -tica, Šiško Menčetić mlađi, IvanBunić Sarov…?), te za petero niti jesuli tada izvođena i gdje, a znanstvenosu kvalificirane istom unatrag nekolikodesetljeća u usporedbi s talijanskimuličnim komedijama ridiculosakao smješnice, nisu, iako to ne dvo -umno zaslužuju, adekvatno nazočneu našoj znanstvenoj i kulturnoj svijestijer njihova izdanja potječu pretežitoiz međuratnih godina prošlog stoljećai nisu svugdje dostupna te jersu većinom tiskana ćirilicom, a jednaje u novije doba čak pripisanasrpskoj književnosti, Zlata Šundalić iIvana Pepić pripremile su i u nakladiFilozofskog fakulteta Sveučilišta J. J.Strossmayera u Osijeku objavile dvodijelnukoautorsku knjigu O smješnicama& smješnice.Dvodijelna, debela knjiga od 851paginirane stranice, tiskana pod pritiskomrecesijskog vremena u svegasto primjeraka, što joj u budućnostijamči bibliofilsku raritetnost, sadrži uskladu sa svojim naslovom prvi, mo -nografski dio u kojem se književnopovijesnoi književnoteorijski govori osmješnicma i drugi u kojem se pretiskujucjeloviti tekstovi devet smješnica(Jerko Škripalo, Džono Funkjelica,Mada, Starac Klimoje, Ljubovnici, Lu -krecija ili Trojo, Šimun Dundurilo, Be -no Poplesija /Robinja/, Pijero Muzu -vijer) zajedno s rječnicima ili bilješkamaiz njihovih preuzetih izdanja ikojem se prilaže na CD-u teško čitljivrukopisni preslik desete, dosad ne -objelodanjene komedije Sin vjerenikjedne matere.Kako knjigu O smješnicama & smješ -nice zajednički potpisuju redovnapro fesorica i asistentica stare hrvatskeknjiževnosti Zlata Šundalić i Iva -na Pepić, što je svakako lijepa mentorskagesta prvoimenovane, koja jeu nju uvrstila i svoja tri već objavljenarada Smijeh hrvatskih smješnica,Sva kodnevnica u Benetovićevoj“Hvar kinji” i Hrvatska književna hi -sto riografija o smješnicama, naknad -no dorađena i prilagođena monografskojcjelini unutar koje zapravo čineprosudbenu glavninu, i kako svi sa -stavni tekstovi i prilozi nisu atribuirani,to se autorstvo, odnosno pojedinačniautorski udjeli u njima, pa kadse radi i o opsežnijim i važnijim tekstovimai prilozima, kao što su, primjerice,Bibliografske napomene i udrugom dijelu izdanja, Rječnik, kojiobuhvaća regionalizme i ponašene iizvorne strane riječi, mogu samo na -slućivati. Takvim dogovornim, uvjet -nim odnosom prema autorstvu ka -kav se zastupa izdanjem indirektnose sugerira da se i o studiji o smješnicamau kojoj su sadržani prethodniradovi Zlate Šundalić govori kaosuautorskoj studiji jer je i ta studijadio suautorskog promišljanja i oblikovanjacjeline knjige.Svoju studiju, uvjetno, dakle, rečenosvoju, u kojoj između ostalog ras -prav ljaju o iznimnosti smješnica ukontekstu istodobne hrvatske dram -ske književnosti pisane uglavnomstihom, o njihovu značaju i obliko va -nju u odnosu na tradiciju nacionalnei europske komediografije, posebnodakako na Nikolu Nalješkovića iMarina Držića te komediju dell’arte,kao i o smijehu i komici u njima te nji -hovoj intertekstualnosti, citatnosti iantropološkoj vezanosti za svako -dnev nicu, o materijalnoj i nemateri -jalnoj kulturi te o govoru dijaloga, a iBenetovićevoj Hvarkinji kao najavismješnica i prvoj smješnici, autoricetemelje na nemalom broju istra ži va -nja svojih prethodnika navodeći i sin -tetizirajući ono što je po njihovu mi -šljenju bilo bitno za pojavu, sudbinu(izvođenje, objavljivanje) i valorizira -nje smješnica.U dijelu teksta o Hvarkinji, kojoj jepo svećena velika pozornost, spomi -nje se tako da je već Franjo Švelecbio sklon govoriti o njoj kao o najavihrvatskih smješnica, a da se u hre -stomatiji Slobodana Prosperova No -vaka i Josipa Lisca Hrvatska dramado narodnog preporoda za nju kažeda je začetnica žanra komedija ridi -culosa, u nas smješnica, jer je upra -vo ona… napustila potpuno poetiku ieruditne komedije i držićevske kon -tra komedije, približavajući se tipurudimentarne ulične komedije koji seu Italiji XVII. stoljeća inače nazivaocommedia ridiculosa. BenetovićevaHvarkinja našla se u nas na čelu togžanrovskog niza koji se realizirao uprostorima hrvatskih scena tijekomcijelog XVII. stoljeća, da bi u dobamo lijerističkih preradbi potpuno pre -sušio.Sustavno predočujući i nepristranouključujući sve gotovo što je pisano iistraženo o smješnicama, autoricenavode i brojna negativna mišljenjaproistekla većinom iz redova neka -dašnjih filološki orijentiranih književ -nih povjesničara, poput Milana Reše -tara koji se inače zdušno zalagao zanjih, transkribirao i objavljivao ih sobrazloženjem da su jedine svoje vr -ste u dubrovačkoj književnosti drugepolovice 17. stoljeća i da je stoga si -gurno vrijedno da se iznesu na svijet.A zamjerao im je da su izrađene pošabloni, da su lica stereotipna (za lju -bljeni starci, rasipni mladići, ne vjer nežene, bezobrazne sluškinje, oho liBokelji, smiješni znanstvenik, hvali -sa vi vojnik…), da često “navlače tuđehaljine”, da je kompozicija sla ba, dra -maturgija loša, dijalozi plitki, a humorprisiljen. (Z. Šundalić – I. Pe pić)Nasuprot prilično oštrim, a često i ne -gativnim prosudbama starijih nara -šta ja književnih kritičara i povjesni -ča ra, koji su polazili od kriterija vi -sokog stila i za koje je jezik (dubro-vački govor) bio gotovo jedino po -vijesno i kulturalno privlačan i za -nimljiv, a za smijeh i komiku nisuimali adekvatnih spoznajnih kriterija,pa Petar Kolendić čak prigovara da usmješnicama nema salonskog hu -mora (!), noviji istraživači se ravno -mjernije i slobodnije upuštaju usinkrono komparativno pozicioni ra -nje smješnica ne zapostavljajući pri -tom ni njihovu dijakronijsku, kome -diografsku utemeljenost te inzistirajuna zastupljenosti svakodnevnoga du -brovačkog života, kao i pripadnostismješnica komediografskoj knji žev -no sti pisanoj i namijenjenoj za izvo -đenje na pozornici.Nemoguće je, međutim, previdjeti dase već u doba dominacije prosudbistarijih naraštaja književnih kritičarai povjesničara javljaju i novi pogledina smješnice i njihovo vrednovanjepa Krleža tako 1948. u svojem esejuO našem dramskom repertoaru po -ziva na ispitivanje i obnavljanje našekomedije dell’arte, pod kojom sepod razumijevaju upravo smješnice,na pominjući da su te tipične bu fo -narije “krivile /…/ obraz i cerile zube”raznovrsnim autoritetima; konven -cio nalnim lažima i predrasudamavre mena, a da ti motivi i danas dje -luju s pozornice, dokazuju nam Lju -bov nici… Ljubovnike, štoviše, uvršta -va na kraju eseja i u deset do dva -naest vrijednijih dramskih tek stovacjelokupne hrvatske doprepo rod neknjiževnosti. No dok Krležin sud oLju bovnicima ima evidentnu potkre -pu u samom tekstu ove smješ nice,kao i u njezinoj kazališnoj na zoč no -148 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 149
- Page 24 and 25: anih radova, pokušat ću ponuditi
- Page 27 and 28: vlastite performativne politike na
- Page 29 and 30: Kamenska, ostaci u ratu uništenog,
- Page 31 and 32: Ne mislim da vjerski službenici ne
- Page 33 and 34: Jedini preostali aktivizam, onaj š
- Page 35 and 36: Performans Pomrčina, 1997. Public
- Page 37 and 38: Temat: Umjetnička izvedba i aktivi
- Page 39 and 40: osje čkih glumaca. Premijera “Ko
- Page 41 and 42: U okviru gore navedene edukacijske
- Page 43 and 44: zina je gesta usmjerena ka osigurav
- Page 45 and 46: tne političke relacije na kojima p
- Page 47 and 48: Ivana Sajko, Prizori s jabukom, izv
- Page 49 and 50: U Websterovu rječniku pronalazim s
- Page 51 and 52: Temat: Umjetnička izvedba i aktivi
- Page 53 and 54: Stanislav KovačićviolončeloIrma
- Page 55 and 56: Stanislav Kovačićviolončeloi na
- Page 57 and 58: Stanislav KovačićviolončeloNakon
- Page 65 and 66: 128 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 129
- Page 67 and 68: Pravo na grad i Zelena akcija, Pros
- Page 69 and 70: države imaju mafiju, hrvatska mafi
- Page 71 and 72: FenomeniNora KrstulovićLAŽI, PROK
- Page 73: Premijerne subvencije, u načelu, n
- Page 77 and 78: po datcima, usredotočenjem, nadalj
- Page 79 and 80: velikim dijelom i odredilo njihove
- Page 81 and 82: poput dramatizacije Budakova Og -nj
- Page 83 and 84: na zagrebačku pozornicu, kao u slu
- Page 85 and 86: turnom proizvodnjom, kao i produkci
- Page 87 and 88: DramaUna VizekPOMRAČENJELIKOVI PRE
- Page 89 and 90: LANA: Joj, ti uvijek neke paranoje
- Page 91 and 92: NADICA: E, pa Hari - drago mi je.GE
- Page 93 and 94: GOSPOĐA IZ MARKETINGA 1 (STARIJA):
- Page 95 and 96: MARJAN: Pa kad te nisu prave. Prave
- Page 97: IMPRESSUMKAZALIŠTEČasopis za kaza
Nove knjigeMario KovačKAZALIŠNO JUČER, DANAS, SUTRABoris Senker:Teatrološki fragmenti,Disput,Zagreb, 2011.Sedamnaest tekstova sabranih unovoj knjizi vrsnog teatrologa, dramatičarai profesora Borisa Senkeranapisani su unazad zadnjih dvadesetljeća, kako sam autor navodi,različitim povodima dok im je prvapublika bila šarolika. Neki tekstovi sunastali kao predgovori knjiga ili različitihzbirki drama dok ih je većinapisana za razne zbornike, monografijeili simpozije širom svijeta. Samimtime, logično je da je takvom skupuheterogenih tekstova, koje ipakdonekle spaja zajednički tematskinazivnik naznačen u podnaslovu “Osuvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu”,sam autor dao nepretenciozannaslov Teatrološki fragmenti. Uisti -nu, ovi tekstovi se sasvim lako mogučitati pojedinačno i odvojeno jersvaki za sebe čini zaokruženu cjelinu.Ipak, autor je tekstove podijelio utri logične tematske cjeline.Prva cjelina knjige, sastavljena odčetiri teksta, bavi se tematskim okvirimasuvremenih hrvatskih drama.Pokrivajući teme kao što su smrt iliobiteljska drama, u prva dva poglavljaautor navodi primjere iz dramskeknjiževnosti koje međusobno uspoređujei valorizira. Bilo da piše o“respektabilnom klubu hrvatskihdramskih samoubojica”, u rasponuod Vojnovićeva Ekvinocija sve do Ma -ti šićeve Posmrtne trilogije, ili o rasaputradicionalne slike obitelji kroz prizmudrama Marinkovića Dom od kišei Vidića Veliki, bijeli zec, Senker do -sljedno bilježi reakcije tadašnje strukei kritike na praizvedbe dotičnihdjela te se ne libi vući paralele sasrodnim djelima i autorima u Europistavljajući na taj način suvremenohrvatsko dramsko pismo u širi kontekst.Tu isprepletenost kazališneHrvatske i Europe nastavlja polemiziratii kroz prikaze pozadine nastankadrama Karolina Nojber Nebojše Ron -če vića i Nevjesta od vjetra Sloboda -na Šnajdera dok u završnom tekstuprve cjeline Senker pokušava, manjeili više uspješno, sistematizirati novonastalekomične stereotipe na hrvatskojposlijeratnoj/tranzicijskoj pozornici.Koristeći predložak satiričnihdrama Fadila Hadžića nastalih nakonDrugog svjetskog rata i uglavnomuprizorenih na daskama KazalištaKo medija i Satiričkog kazališta Jaza -vac, Senker daje mogući tranzicijskiključ kojim su partijski varalice iz do -ba jednoumlja pretvoreni u suvremenekapitalističke varalice u vidu lažnihrodoljuba. Senker je precizno de -tektirao preobrazbu političkog i go s -podarskog sustava te dolazi do za -ključka da je ipak napisano još pre -ma lo uspješnih drama na tu temukako bi se mogla stvoriti preciznaiden tifikacija glavnih i sporednih ulo -ga u novonastaloj društvenoj sceni.Druga cjelina knjige analizira doprinosenekolicine dramskih pisamadomaćoj dramskoj književnosti. TakoSenker piše o već višestruko istraživanimdramskim piscima kao što suFran Galović, Ranko Marinković i Mi -roslav Krleža, ali i o nepravedno za -postavljenima kao što su genijalniNikola Šop te enigmatični Milko Va -lent. Inače suzdržani i konfliktu ne -sklo ni Senker ne ustručava se skre-nuti pažnju na činjenicu kako se naširavnatelji, intendanti pa čak i redateljiboje uhvatiti ukoštac s osebujnimdramskim pismom ove dvojice pisaca,jednog klasika, a drugog “vječnomladog buntovnika”, opisujući zasebnonjihove dramske i životne svjetonazorebogato se koristeći citatima iznjihovih djela. Poglavlje o Milanu Be -goviću, kazališnom čovjeku i literatu,čita se poput snažne biografske pro -ze te podsjeća na bogatstvo i raznolikostnjegovog dramskog opusa dokje najoriginalniji dio knjige sasvimsigurno autoanalitički osvrt na vlastitirad u sklopu “trijumvirata” naslovljen“Kako su Mujičić, Senker i Škrabepersiflirali hrvatsku povijest”. Pod -sjetivši na same početke njihove su -radnje, izazvane nepostojanjem za -do vo ljavajućeg teksta za uprizorenjena poluamaterskoj pozornici Malogkazališta Trešnjevka, autor nam pru -ža insiderski pogled u specifičnusuradnju trojstva te otkriva zanimljivepojedinosti o nastancima njihovihdramskih uradaka olakšavajući nataj način posao nekih budućih kolegakoji će se upustiti u zahtjevniju zadaćuvaloriziranja istog opusa. Središ -nju cjelinu zatvara tekst o suvremenojhrvatskoj dramskoj književnostiod 1968. do 1997. godine namijenjeninozemnim teatrolozima, kojivje rojatno neće biti toliko zanimljivdomaćoj sceni jer uglavnom barataopćepoznatim podacima, imenima ipojmovima iako i ovakav predstavljasasvim solidan uvod u dotičnu tematikunekom laiku ili kazališnom po -četniku.Treća cjelina obuhvaća četiri izrazitorazličita teksta. Poglavlje naslovljeno“Još o zadaćama hrvatske teatrologije”pisano je 1991. godine i u njemuSenker sistematski pokušava procijenitikoje su nove zadaće netomosamostaljene hrvatske teatrologijete kako ostvariti pravednu podjelu”kulturnih dobara” u očima svjetskejavnosti, zadatak kompleksan baškao što je bila kompleksna i sukcesijadržava novonastalih raspadomJugoslavije. Tako Senker predlaže/za daje desetak zadaća koje trebaostvariti, a među kojima se ističu:osnivanje samostalnog studija teatrologije,rad na kazališnoj enciklopediji,uređenje struke i kazališta tebrojne druge. Tekst doživljavam kaoznačajan povijesni dokument kojidaje preciznu sliku važnog trenutka upovijesti hrvatske teatrologije nosma tram kako mu ipak nedostajukonkretnija objašnjenja za pojedinedijelove kako bi ih s vremenske distancemogli razumjeti. Na primjer, uzadaći osmoj naslovljenoj ”Zaštitahrvatskog teatra od novih diletanatai politikanata” Senker daje dosta op -širne opise nekih ”uglednika” iz tadašnjegdruštvenog života (”uglednicakoja je opljačkala zagrebačke dječjevrtiće prenamijenivši novac...”, ”ugle -d nik za sva vremena, liječnik koji jeimovinu časno stečenu oplođivanjemneplodnih a rasplođivanjempreplodnih zagrebačkih dama investiraou najam atraktivnog lokala”, itako dalje) koje je nesumnjivo mogaobez greške prepoznati prosječni pratiteljkazališnih zbivanja tog doba nokoja mlađoj publici današnjice neznače gotovo ništa. Sasvim je razumljivošto u to ratno vrijeme Senker izraznih razloga nije objavio pravaimena i prezimena dotičnih, no prošloje dovoljno vremena pa ih semožda moglo i imenovati u nekojuzgrednoj fusnoti. Osobno smatramda stvari uvijek treba nazvati pravimimenom pa makar i s određenomvremenskom distancom. Na samomkraju toga poglavlja autor, doduše,piše svojevrsni osvrt dvadeset godinakasnije na tadašnja razmišljanjano većini zadaća posvećuje tek re -dak ili dva, tako da se možemo nadatida će jednog dana pronaći volje/vre mena/htijenja za napisati ozbiljnijuanalizu do sada učinjenog na tompodručju, što bi tek bilo zanimljivoštivo. Sljedeće poglavlje govori opozicioniranju hrvatskog kazališta ueuropskom kontekstu, odnosno konkretnoo iskustvu uvrštavanja natuknicao hrvatskom kazalištu u jedannjemački kazališni leksikon skrećućinam pažnju na činjenicu kakve sesve Scile i Haridbe nalaze pred do -ma ćim teatrolozima u komunikaciji sinozemnim kolegama. Uz još jedanosvrt o zadaćama hrvatske kazališnekritike naslovljen ”Kako odgojiti ka -zališnog kritičara?” knjigu zatvaraopse žan tekst o Miroslavu Krleži kaotemi teatroloških istraživanja NikoleBatušića koji je naša kazališna javnostveć imala prilike čitati u nedavnoobjavljenom zborniku posvećenomBatušiću. Osobno smatram tajtekst jednim od najbolje napisanih udotičnom zborniku koji, uz časneiznimke, dobrim dijelom sadrži tekstovekoji i nemaju baš previše po -veznica sa časnim profesorom kojemje zbornik posvećen. No, to je većneka druga tema.U konačnici, zaključimo da je novaknjiga Borisa Senkera još jedna njegova”uspješnica” zahvaljujući kojojo kazalištu čitamo kao o živom,zanimljivom i aktivnom organizmuostavljajući ”mrtvački teatar” kaoostavštinu prošlosti.146 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 147
Change language