ovdje - HC ITI

Temat: Umjetnička izvedba i aktivizamAndrej MirčevPOLITIKE STUDENTSKIH INTERVENCIJAU JAVNOM PROSTORUO aktivističkoj dimenziji edukacijeU kontekstu retrogradne, konzervativne i desne politike gradskih i županijskihvlasti Osijeka, studentske intervencije u urbanom tkivu predstavljaju djelovanjekojim bi se aktivističke strategije iz zaštićnog prostora edukacije mogle izmjestitiu javnu sferu te na taj način repolitizirati.Ideologija i pedagogija, Marija ĐidaraZamišljen kao eksperimentalna istraživačka praksakojom se problematiziraju, tematiziraju i izvode suvremeneprostorne paradigme te afirmiraju umjetničke intervencijeu urbanoj topografiji, kolegij Teorija prostora i ob -likovanja dio je curriculuma Umjetničke akademije uOsijeku, gdje se izvodi na Odsjeku za likovnu umjetnost.Utemeljujući nastavu na interdisciplinarnoj metodologijikojom se performativno miješaju teorija i praksa, diskurzivnoznanje i kreativno umjetničko stvaralaštvo, likovnaumjetnost i prakse performansa, otvorila se mogućnostdinamičkog redefiniranja krutih i tradicionalnih binarizamakoja sferu teorijske naobrazbe drže na distanci od prakse,tj. (angažiranoaktivističkog) djelovanja u empirijskomi socijalnom polju. Tretiranjem prostora kao medija kojiprelama i bilježi sve društvenoekonomske, ideologijske iumjetničke transformacije suvremenog društva, fokusirajuse procesi koji zahtijevaju diskurzivnu analizu, ali ipostaju razlogom/motivom konkretnih umjetničkih intervencija.U kontekstu retrogradne, konzervativne i desnepolitike gradskih i županijskih vlasti Osijeka, studentskeintervencije u urbanom tkivu predstavljaju djelovanje ko -jim bi se aktivističke strategije iz zaštićnog prostora edukacijemogle izmjestiti u javnu sferu te na taj način re -politizirati. S druge strane, odupirući se disciplinarnomustro javanju na temelju kojeg bi kolegij jednoznačnomogao biti svrstan bilo u teoriju, bilo u praksu, o aktivističkojdimenziji moguće je govoriti i s obzirom na domi natneepistemološko-pedagogijske modele, koji su samo nominalnointerdisciplinarni, dok su u praksi jednoobrazni.Liminalni prostor aktiviran između javne sfere i edukacijerezultira ekspozicijom mjesta gdje se događa dijalog izmeđuizvedbe umjetnosti, participacije, pedagogije i politike.Iskorak iz sigurne i autonomne zone umjetnosti implicira,dakle, svojevrsni performativni i spacijalni obrat, kojiumjesto homogenih i discipliniranih prostora nudi afek -tivno relacijske teritorije markirane heterogenošću, kontingencijomi drugošću.Analizirajući genealogiju i implementaciju studija izvedbeu sveučilišne curriculume, američka teatrologinja Shan -non Jackson primjećuje kako je afirmiranjem interdisciplinarnihmodela izvedbe, između ostalog, omogućeno uspostavljanje“inovativne pedagogije” koju karakterizira inte-griranje teorije i prakse. 1 U konkretnom slučaju edukacijena Umjetničkoj akademiji, bavljenje performativnom di -menzijom prostora u suvremenoj umjetnosti podrazumijevaafirmaciju intermedijalnih strategija na temelju kojihstudentski radovi (koji će biti predstavljeni u nastavku)bivaju zamišljeni kao umjetnička izvedba/događaj u urbanojtopografiji. Naglasak na takvoj praksi koja aktivirapolje između likovnih i izvedbenih umjetnosti, nerijetkopotvrđuje stav po kojem je umjetnost performansa suberzivničin, kojim marginalna kulturna praksa dobija navidljivosti, odnosno kojim se iskušavaju točke otporaspram dominatnih paradigmi i umjetničkih konvencija teu ovom slučaju, i destabiliziraju konzervativne disciplinarnehijerarhije. Drugim riječima, izvedbu možemo razumijeti“ne samo kao heterogeno polje sposobno odgovoritiškolskom razvitku unutar društvenih znanosti (što mi sečini da je slučaj), već i kao oblik kojim se eksponiraju kontradikcije,nemislivosti i još neistraženi potencijali samogakademskog humanizma”. 2 Uzimajući u obzir činjenicu dase epistemološkim i metodološkim fokusiranjem izvedbeproblematiziraju relacijski, diskurzivni i politički aspektiproizvodnje prostora, sam edukacijski proces, osim štopostaje mjestom interferencije različitih medija, žanrova idisciplina, afirmira kritičko mišljenje i autorefleksiju kaoključne elemente suvremenih umjetničkih praksi.Edukacija kao prošireno umjetničko poljeU okviru (neo)avangardističke težnje za destabilizacijomgranica između umjetnosti i života, ideja umjetničkog procesakao pedagogijskog čina još je jedan korak prema“kolapsu distinkcija (opozicija i hijerarhija) između kritič -ko teorijske refleksije i kreativne prakse“. 3 Jedan od prvihslučajeva oprimjerenja takvih tendencija interferiranjaedukacije i umjetnosti može se locirati u godinu 1973.,kada je u svom ateljeu u Düsseldorfu Joseph Beuys utemeljioeksperimentalnoistraživačku platformu Free Inter -national University, koje je cilj bio djelovanje na planusocijalne skulpture, kojom se umjetnički čin realizira udruštvenoj sferi, tj. prostoru intersubjektivnih interakcija.Pozicionirajući svoju praksu između umjetničkog, pedagogijskogi političkoaktivističkog djelovanja, Beuys iniciraestetičke modele za koje je karakteristična integracija78 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 79