ovdje - HC ITI

Temat: Umjetnička izvedba i aktivizamInes HorvatSVIJET U OBLIKU SLIKEDok dočekujemo sljedeću grupu turista koja će nam pripovijedatio našem vlastitom kulturnom naslijeđu i bogatstvu, dozvoljavamoda taj isti prostor bude definiran tuđim mišljenjima.Spekulacija filozofa Martina Heideggera koja glasi “fundamentalandogađaj modernog doba je osvajanje svijetau obliku slike” u našem se dobu masovne proizvodnje imanipuliranja slikama u velikoj mjeri i ostvarila. Današnjatehnologija dozvoljava nam istovremeno promatranje prizorasa svih strana svijeta, a naši doživljaji vremena i prostorabivaju međusobno stopljeni faktorom brzine kojomprocesuiramo mnoštvo raznolikih slika. Jedino osjetilokoje je dovoljno brzo da bi pratilo ovakav tehnološki razvojje čulo vida, to isto čulo nas formira i prisiljava da živimou vječnoj sadašnjosti koja je podlegla brzini i istovremenosti.Dramatično razlamanje naslijeđenih kulturološkihi prostornih konstrukcija stvarnosti dovelo je u pitanjenačin reprezentacije, štoviše Juhani Pallasmaa u svojojknjizi Eyes of the Skin tvrdi da je vidljiva doza paničnehisterije kad je u pitanju reprezentacija umjetnosti unašem vremenu. U suvremenom društvu masovne vizualneproizvodnje tendencija je otuđiti vizualno od emotivnogi na taj nači očarati vizualnim bez poziva na sudjelovanje.Umjesto opčinjeni stvarnošću opčinjeni smo slikama fiktivnoproizvedenih svjetova, zanemarujemo prostore unašoj neposrednoj blizini, postajemo sve ravnodušnijiprema bogatstvima, ljepotama i kvalitetama našeg svakodnevnogživotnog okruženja. Za nas kao pojedince i zanašu kvalitetu života vrlo je značajno gajiti osjećaje pripadnostisvojem neposrednom okruženju, u nekoj mjeribiti čak i očaran svakodnevicom, omogućiti da nas onainspirira i potiče našu kreativnost. No, dok dočekujemosljedeću grupu turista koja će nam pripovijedati o našemvlastitom kulturnom naslijeđu i bogatstvu, dozvoljavamoda taj isti prostor bude definiran tuđim mišljenjima. Turistisu već samim dolaskom u novo okruženje očarani, u velikojmjeri zato što im nije svakodnevno i poznato, a ne zbogistinskog prepoznavanja prostornih karakteristika i kvaliteta.Naposlijetku i mi putujemo u druge gradove, tj. bivamoturisti kako bi nas taj novi nepoznati prostor očarao,dok javni prostori u kojima svakodnevno boravimo okupirajui definiraju neki drugi ljudi.Kolektivno doživljavanje prostora može se vezati uz simbolei sjećanja na zajednički proživljene događaje, a spomenicisu jedan od načina prikazivanja i prizivanja tih sjećanja.Uobičajeno smješteni u javnim “življenim” prostorima,simboliku jednog vremena pridružuju simbolici nekogdrugog vremena te su vezani za državno i institiucionalno“brandiranje” čije značenje nije nužno jednoznačno i transparentno.Dobar primjer predstavlja sudbina niza spomenikakoji se vezuju uz antifašističku borbu i o kojoj SanjaPotkonjak i Tomislav Pletenac, u knjizi Kada spomeniciožive – “umjetnost sjećanja” u javnom prostoru kažu:“... izmičućom realnosti koje je svjedok promatranjem,osluškivanjem i bivanjem u gradu. Realnosti koja je takvada uzrokuje osjećaj izgubljenosti ili dezorijentacije izmeđuparavanske slike grada, fasade zbivanja ili događanjagrada koja se uzima zdravo za gotovo i strukturiranih obli-ka postojanja grada. Svojevrsnoj “laži” koju kondicionirajusvi sugrađani u tom gradu, koji je navodno grad, lažikoja se kasnije iskazuje ipak kao nesposobnost da sesuočimo sa supstancom sebe i drugih, kao i obilježjimavremena. Kada dakle antifašizam i njegovi “heroji” postanuanonimni subjekti, daleki (nepoznati), a kolektivna iindividualna trauma “obrončena“ ideološkim aparatomsocijalizma prazno mjesto nesjećanja na (ne)postojećežrtve, ispražnjeno od uspomena – spomenici antifašizmadijele sudbinu arbitrarnih podsjetnika na neprispodobive isukobljene naracije povijesti.”Siniša Labrović u svom ranom performansu Zavijanje ra -nje nika bavi se upravo kontroverznošću poziva na sudjelovanjei preispitivanje zadanih institucionalnih državnihstruktura kroz intervenciju u gradsko okruženje u kojem jeodrastao. Zavijanjem ranjenika Labrović preispituje po -jam samog sjećanja na ranjenu osobu koja čini čitavu bitspomenika. Na spomeniku u Sinju posvećenom antifašističkojborbi koji je devastiran i zapušten, 22. lipnja 2000.godine (Dan antifašističke borbe) izvodi postupke klasičnogpristupa ozlijeđenoj osobi. Na način kako bi doktorpomogao pacijentu Labrović pomaže spomeniku koji je“ozlijeđen” u ratu tijekom devedesetih te čisti mjesta ra -njavanja od ostataka gelera, tretira rane sredstvom zadezinfekciju, a potom spomenik zavija i ostavlja da miruje.Performans Siniše Labrovića ukazuje na emotivnupovezanost sjećanja i politike, kolektivnog i individulanogu načinu tretiranja spomenika koji reprezentira povijesnui kulturnu baštinu. Javnost koja promatra ovakve umjetničkeakcije izvedene u svima dostupnim prostorima postajena određeni način krucijalan dio performansa jer susimboli kojima se manipulira simboli naših osobnih prisjećanjagdje slike preuzimaju dominantnu poziciju kojaveže naše emocije uz kolektivnu, institucionalnu državnupolitičku strukturu. U navedenom performansu simbolikaigra veliku ulogu, umjetnik pokušava humanizirati spomeniki prikazati patnju iza simbolike, no ne izaziva emotivnureakciju publike/javnosti na način da ona osjeti potrebusudjelovati. Kad su u pitanju javna dobra u našim gradovima,koja svakodnevno bivaju zanemarena, zlouporabljenaili vandalizirana, vrlo često nemamo potrebu zasudjelovanjem niti stvaranjem otpora kako bi se te radnjeprekinule. Naša sjećanja i doživljaji prostora preokupiranisu drugim simbolima, postali su prepuni raznolikih slika“trenutnog”, ali bez istinskog prepoznavanja stvarnih kulturnihvrijednosti predmeta ili prostora.“(S)jećanje proizvodi postojanu žudnju za sviješću, simbolizacijomi izgovaranjem, ono prikuplja ili pokušava, idoslovno, sabrati elemente, osvijestiti sjećanje traženjemizgubljenih simboličkih uporišta. U našem se izlaganjupokazuje da je često prostor prizivanja k svijesti i uspomenama,koji se i javno “ozakonjuje” u kolektivnom pamćenju,upravo javni prostor. U njemu se kontestiraju, su -kobljavaju, natječu, pregovaraju svijesti ili zazvane uspomene,kolektivno sjećanje i osobne prakse prisjećanja.”,podsjećaju nas Potkonjak i Pletenac. Postoje brojni primjeridevastacije ili potpunoga uništenja vrijednih umjetničkihdjela jer su u našem sjećanju vezana za vladajućupolitičku strukturu. No za ključno razumijevanje umjetničkograda bitno je shvatiti umjetnika i kao čovjeka čije vrijednostinisu nužno nošene pragmatizmom kolektivnihželja. Primjerice, Vojin Bakić renomirani je umjetnik koji jeizlagao na mnogobrojnim nacionalnim i internacionalnimizložbama poput Bijenala u Veneciji (1950., 1956., 1964.),Mediteranskoga bijenala u Aleksandriji (1956., 1969.),Trijenala u Milanu (1957.), Documente u Kasselu (1959.),Riječkoga salona ( 1959., 1961.) i Bijenala u São Paolu(1969.), da spomenemo samo neke. No njegova prva sa -mostalna izložba u Hrvatskoj otvorena je u Galeriji Novatek 2007. godine, u suradnji s umjetnikovom obitelji inakon 41 godine. Vojin Bakić nije iznimka, on je samojedan od mnogih umjetnika čija su djela dugi niz godinabila zanemarena. Renomirani umjetnik je između ostalogaizradio i skulpturu Rascvjetala forma smještenu uneposrednoj blizini Trga bana Jelačića, a koja je mnogegodine skoro pa neprimijećena od strane prolaznika, nezbog svog izgleda već zbog stolica i suncobrana koji jeokružuju ljeti te drvenih prodajnih kućica koje ju okružujuzimi. Tek ove godine postignuti su pomaci u oslobađanjuvizure oko ove skulpture. Bakićev spomenik na PetrovojGori, koji je po mnogim mišljenjima remekdjelo suvremenogkiparstva te premda je izgrađen početkom osamde-54 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 55