ovdje - HC ITI

anih radova, pokušat ću ponuditi neke moguće pravcerazmišljanja o pitanjima koja pred nas postavljaju novouspostavljenapravila umjetničkog polja, ali i promijenjenidruštveni kontekst.Uvodno ću iznijeti dvije tvrdnje koje sažimaju svu diskusijuo ovom specifičnom umjetničkom žanru:1. Djelo postavljeno/izvedeno u javnom prostoru je “javnaumjetnost”.2. Participacijske prakse su, za razliku od objektne umjetnosti,nužno progresivne.Tradicionalno pojam tzv. javne umjetnosti podrazumijevainstalaciju umjetničkog djela u javni prostor. Nadalje,smatra se da radove postavljene na ovakav način i u ovajkontekst treba razlikovati od umjetnosti u privatnoj sferi,dakle od radova koji cirkuliraju i prodaju se u galerijamai da oni podrazumijevaju drugačiju publiku i stoga drugačijepoimanje gledateljstva. No može li se govoriti o javnojumjetnosti kao univerzalnoj kategoriji koja se može bezostatka svesti na protokol korištenja prostora i ponašanjau njemu, onako kako ga razvijaju umjetnici? Naše današnjeideje o javnoj umjetnosti nisu više fiksirane na službenuumjetnost, državotovornu mitologiju i spomenike.Poimanje javnog prostora radikalno se transformiralo –tako da kad umjetnici interveniraju u javnu domenu, onine samo, ili više uopće ne, stvaraju objekte, već promišljajušire društvene i političke procese koji upravljajupodručjem u koje oni interveniraju. Oslanjanjajući se nasvoja iskustva i uvide tijekom dugogodišnjeg rada na Ur -ban Festivalu ustvrdit ću, svjesna mogućeg zbunjujućegučinka na čitatelja/icu ovih redaka, kako nešto što bi sezvalo javna umjetnost zapravo ne postoji, da postojesamo umjetnici/ce koji koriste javnu sferu kao medij,resurs, laboratorij, vježbalište za prakticiranje i mjestosuradnje i novih oblika društvenosti. Ovo ću istaknuti kaoprvu kontradikciju s kojom sam se susrela radeći u ovompodručju, a svu njenu složenost izložit ću u nastavku.Okrenimo se sad dvjema uvodnim tvrdnjama jednostavnimpitanjem: što je to ‘javno’ u umjetnosti u javnom prostoru/javnojumjetnosti, a onda i protupitanjem koje jeimplicitno sadržano u istom: što je to prostorno u javnomprostoru? U mainstream debatama o javnoj umjetnostipolazi se od postojećeg prostora u koji su umjetničkiobjekti instalirani ili u koji umjetničke prakse interveniraju.Prva kategorija obuhvaća skulpturalne ili arhitektonskeradove, a druga, koja se uobičajeno drži progresivnijom,neskulpturalne prakse: intervencije od performansa,uličnog ili nevidljivog teatra, participacijske projekte ilipolitički i društveno angažirane projekte u okviru onogašto Suzanne Lacy naziva “novim žanrom javne umjetnosti”.No, poteškoće ovdje nastaju kad pokušamo odgovoritina drugo pitanje: što je to javni prostor? Je li to prostorkoji postoji neovisno o objektima/praksama koji su unjega instalirani?Ovdje nam se valja obratiti političkoj teoriji kako bismootvorili nove perspektive. Kako god odredili termin javniprostor, to određenje mora uzeti u obzir javni pristup prostoru,kao i pravo na njegovo korištenje. U idealnom smislu,javni prostor bi bio onaj u koji svatko ima pravo pristupabez isključivanja na osnovi ekonomskih i socijalnihkriterija, i koji svatko može koristiti slobodno za svakuaktivnost koja ne ulazi u konflikt s pravima drugih grupa ipojedinaca koje ga također koriste. Šira definicija javnogprostora uključuje i prostore kao što su kavane, vlak ilikino, koje svatko može koristiti ako plati i pridržava seodređenih pravila. Koncept javne sfere razvio je JürgenHabermas prvobitno se oslanjajući na dijaloge koji su seodigravali u francuskim kavanama 18. st. Habermas jav -nu sferu izjednačava s prostorom racionalnih debata nateme od političke važnosti, to je diskurzivni prostor ukojem pojedinci raspravljaju i ponekad dolaze do zajedničkogstajališta o pitanjima od zajedničkog interesa, pričemu je snaga nečijeg argumenta važnija nego njegov 3identitet. Ovakva javna sfera, zamjećuje Habermas, po -staje moguća tek s nastankom moderne racionalne formedruštvene organizacije, kad se razdvajaju privatna i javnasfera i razvija građanska kultura koja se tad smješta ukavane, intelektualne i književne salone, kao i tiskanemedije (sve su to bili preduvjeti za razvoj parlamentarnedemokracije, a promovirali su ideale prosvjetiteljstva: jednakost,ljudska prava i socijalnu pravdu). U ovoj koncepcijijavni prostor se izjednačava s konsenzusom, koherentnošćui univerzalnošću, premještajući pluralizam,podijeljenost i različitost u domenu privatnog.Rosalyn Deutsche 4 kritizira Habermasovu buržoasku jav -nu sferu tvrdeći da je fragmentirana, kao i sve druge formacijete da nikada i nije bila ništa drugo doli ideal. U njenojdefiniciji javni je prostor određen isključivanjima, apredlaže da ga definiramo “njegovom proizvodnjom”,dakle, ne kao nešto postojano, nego kao nešto što se uvijekiznova proizvodi. U opoziciji s buržoaskom javnom sferomDeutsche zaziva koncepciju javne sfere kao mjestarazgoljavanja društvenih sukoba.Koncept javne sfere kakvog predlaže Rosalyn Deutschepomaže nam da ponudimo odgovore na pitanja koja pratediskusiju o javnoj umjetnosti. Javni prostor nije prostornakategorija, nije prostor u institucionalnom smislu (kaomediji ili park ili trg): javnost se uvijek iznova proizvodi utrenutku konflikta i rasprave. Dakle, tamo gdje postojikonflikt, ili točnije: antagonizam, tamo je i javnost, a gdjekonflikt nestane, nestaje i javnost zajedno s njim. 5 Javnostnije proizvod neke namjeravane produkcije, već se proizvodiu samoj akciji i utoliko se ne može “proizvesti” premareceptu, propisu ili skici. Ona je “spoj razdiobe” koji spajaputem konflikta. Ovo nam nudi odgovor na razlikovanjeobjektne paradigme i intervencionističke paradigme. Ja -sno je da objekt po sebi nije antagonistički, ali isto tako niintervencija/participacija nije antagonistička per se. Takoni umjetnost koja stvara odnose (“relacijska umjetnost”)nije politička per se. Umjetnost koja koristi javnu domenukao mjesto i resurs ne postaje automatski radikalna jer jesmještena izvan zaštićenih zidova galerije ili zato štoizbjegava robnu prirodu umjetnosti.Ne raditi javnu umjetnost,nego umjetnost raditi javnomKako danas locirati javnu sferu i kako u njoj djeluju kritičkeili umjetničke intervencije? Kako gradski prostor funkcionirakao javni prostor i kako strukturalne promjene uovoj formaciji nužnima čine i promjene u umjetničkoj praksiu javnom prostoru? Nakon strukturalne promjene uodnosima prostor-moć, promjene uzrokovane generalnompolitičkom promjenom u neoliberalne forme vladanja,moderni je grad mutirao u grad fragmentiranihprostora. Neoliberalizam je prisvojio gradski prostor,privatizacija i komodifikacija pretvorile su gradske centreu brendirane korporativne monokulture izolirane odonog što ih okružuje. Suvremeni urbanizam nerijetkoinstrumentalizira umjetničke prakse kao pomagače uprocesima gentrifikacije ili identitarne politike, najče-Javni prostor nije prostorna kategorija,nije prostor u institucionalnom smislu(kao mediji ili park ili trg): javnost seuvijek iznova proizvodi u trenutku konfliktai rasprave. (...) Umjetnost koja koristi javnudomenu kao mjesto i resurs ne postajeautomatski radikalna jer je smještenaizvan zaštićenih zidova galerije ili zatošto izbjegava robnu prirodu umjetnosti.šće za maskiranje ili estetiziranje društvenih konflikata.Pojam “javnosti” ili “javnog prostora” kao odlučujući mo -ment UrbanFestival stavlja u središte svojih interesa, ajavnom prostoru ne pristupa kao mjestu gdje se gradiimidž grada kroz ponudu zabave i lijepih slika, već mjestukoje je oduvijek služilo za dijalog, suprotstavljanje mišljenja,pregovaranje. Ulicama, trgovima i parkovima danassu se pridružile natkrivene aleje i trgovi s kafićima u shoppingcentrima. Prihvatiti ih kao javni prostor, a ne zapitatise kakve bi on građane trebao predstavljati i zašto bismose u njemu trebali osjećati ugodno, znači podleći vizualnozavodljivoj, privatiziranoj viziji gradskog života. Privre me -no nastanjujući javne prostore umjetničkim radovimanastojimo potaknuti građane na prisvajanje gradskih prostorai na formiranje mišljenja o promjenama koje se (u)njima događaju. Ukratko, naše usmjerenje može se svestina nekoliko razoružavajućih pitanja: kome zapravo pripada(gradski) prostor? Tko njime dominira? Kako ga učinitizajedničkim?UrbanFestival djeluje na mikropolitičkoj razini (dakle, upolju sedimentiranih praksi, antagonizama na “uspavanoj”sceni društvenog ili političkog) i to strategijom malihuboda, miniantagonizama (ili kako ih finski teoretičarMika Hannula imenuje sintagmom “politika malih gesti”).Ova se strategija može prepoznati ne samo u izboru um -jetničkih pozicija, već i u samom formatu festivala: naime,on najčešće nema jedinstveno mjesto zbivanja već nastojidjelovati na različitim lokacijama.Ipak, festivalski format nije nedužan, ma kako ga bili svje-46 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 47