ovdje - HC ITI

Bolje da mi ne da spavat’ Goya, nego neki šupak, SchaubühneKockar, VolksbühneKockar je, naime, nastao po Castorfuomiljenom Dostojevskom, pun je videoprojekcija, otvoreno je političan,programatski negira bilo kakav pokušajklasične naracije, glavnom tekstusukobljava nekoliko sporednih i gnušase “štreberske” karakterizacije likova.dugo skupljana biblioteka čije izdanke kasnije sadi da bise razmnožili, a njegov smireni, argumentirani rant protivkorporacijskih nemesisa prekida se tek da bi s užitkompopio gutljaj piva, pojeo komadić whiskasa ili pustiokakvu užasno glasnu drum’n’bass apokalipsu s DJ pulta.Scena u kojoj Eidinger pokušava hodati preko metar visokihredova knjiga i breakdance za siromašne koji slijedinakon nekoliko padova opasnih po fizičko zdravlje izvođača,najdirljivija je metafora bespomoćnosti mislećegčovjeka zarobljenog u apsurdnom globalističkom svijetu.Garcijinu predstavu u Schaubühneu u velikom broju dolazigledati mlada publika, koja vrlo zainteresirano komuniciras izvođačem za vrijeme predstave. Ljudi valjda ipakshvaćaju da je bolje da im ne da spavat’ Rodrigo Garcia,nego neki šupak.Nakon zapadnjačkog Schaubühnea, smještenog naKu’dammu, charlottenburškoj glavnoj šoping-arteriji, od -la zak na Trg Rose Luxemburg gdje je smješten Volks büh -ne zaista se doima kao primjetan premještaj na Istok. Im -pozantna građevina s nekoliko scena i salona koji neprestanonude teatarske i glazbene programe, odiše socrealističkimšarmom, a publika koja napučuje ogromnu središnjusalu doima se vrlo šarolikom: puno studenata, starijihparova, sredovječnih gospođa koje su u teatar došlesa svojim ženskim društvom. Na programu je Kockar, no -va scenska fantazmagorija dugovječnog upraviteljaVolksbühnea Franka Castorfa, djelo sa svim bitnim obi -ljež jima njegovih predstava koje smo mogli odgledati uregiji. Kockar je, naime, nastao po Castorfu omiljenomDostojevskom, pun je video projekcija, otvoreno je političan,programatski negira bilo kakav pokušaj klasične na -racije, glavnom tekstu sukobljava nekoliko sporednih ignu ša se “štreberske” karakterizacije likova. I naravno,last but not least, traje punih pet sati pa ko voli... Ono štoje zanimljivo jest da je ta nimalo snobovska publika očiglednospremna za tako nešto pa je osam mjeseci nakonpremijere prepuna sala strpljivo dočekala svršetak i burnimpljeskom nagradila svoje ljubimce. Sve što je bilovidljivo u zagrebačkom gostovanju predstave U Moskvu, uMoskvu i u riječkoj izvedbi Brechtovog komada Jasager/Nein sager, može se primijetiti i u Kockaru – Castorfovapoetika je alarmantno maniristička, redateljska rješenjaprečesto signaliziraju nedostatak novog, svježeg kreativ-Lulu, Berliner Ensemblenog inputa, ali i takav Castorf je, prije svega, urnebesnozabavan u svom postdramskom anarhizmu. Kockar ježestoka predstava o društvu u kojem se važne životneodluke svode na sve ili ništa, tekst novele nadograđen jei drugim radovima Dostojevskog, a ruski klasik temeljito jedopunjen i političkim agitacijama o slavenskom pitanju inaravi ruske ekspanzionističke politike u Aziji. Velika, presudnakvaliteta svih Castorfovih radova uvijek su raspoloženiglumci/kamikaze pa i u Kockaru ansambl čini sve dapet sati zamršene strukture prođe bez puno praznog ho -da. Sjajni, iscrpljujuće živčani Alexander Scheer u naslovnojulozi i vulkanski energična Sophie Rois kao AntonidaVasiljevna predvode Castorfovu složnu družinu, izgubljenuu fascinantnoj rotirajućoj scenografiji poslovično pouzdanogBerta Neumanna. Leben ist Tödlich, vrišti sa svjetlećegnatpisa na sceni – ali u Volksbühneu se očito nenamjeravaju predati bez borbe.Nakon Wilsonove montaže atrakcija, duhovitog Garcije irazuzdanog Castorfa, odlazak u Schaubühne na kultnupostavku najpoznatije drame Sare Kane u režiji FalkaRichtera izgledao je kao prijevremeni povratak u sivilozagrebačke srednjostrujaške svakodnevice. Falk Richterpredstavio se zagrebačkoj publici kao pisac one blaziranebogataške jadikovke koju je režirao Stanislas Nordey, augostio Festival svjetskog kazališta prije dvije godine. Utoj predstavi, zvala se Moj tajni vrt, Richterovo pismo sedoima kao produkt čovjeka bez stvarnih problema, čiji jeglavni unutarnji dramski sukob sadržan u činjenici hoće liili neće naručiti prostituke u hotelsku sobu u gradu u ko -jem postavlja neku Wagnerovu operu. Upravo tako, kaočovjek bez stvarnog problema, Richter režira i potresnuPsihozu 4.48 Sare Kane. Tri glumice i glumac, kamenihlica i bez naglih pokreta, sat i petnaest hladno deklamira-Schaubühne, teatarska utvrda ThomasaOstermeiera s boho-chic šarmom, ostakljenimhodnicima i kantinom u svako doba danaispunjenom brbljavim mladim ljudima, jakoje uporište teatarskih kreativaca izniklih izteatra krvi i sperme devedesetih.ju iskaze očaja, malo se prošetaju, povremeno upadnujedno drugom u riječ, dva ili tri puta povise glas – i predstavazavrši. Potpunoj neadekvatnosti režijske postavkenije pomogao ni priglupi, “crtajući” video, doprinosMartina Rottenkolbera (žile, kosturske glave, konop iostale stvari koje bi i prosječni petogodišnjak povezao sasamoubojstvom), ni glumački doprinosi koji su se zadovoljililijepo izgovorenim replikama, bez znoja, bez suza ipomalo bez veze.S jedne reklamne majice iz bogate ponude suvenira uVolksbühneu kočoperi se ogromni natpis Jetzt!, sugerirajućida su tamošnje kazališne predstave u dosluhu s vremenom,da je upravo taj teatar i taj grad pravo mjesto zaopipavanje bila suvremenog teatarskog trenutka. Nakondesetak dana u Berlinu čovjek se mora djelomično složitis tom tvrdnjom, prije svega priznajući Schaubühneu kreativnizanos u prepoznavanju modernih dramatičara, poštivajućizarazni ludizam Castorfa i njegove sljedbe uVolksbühneu, ali i uzimajući u obzir sve ostale kreativnedoprinose razbarušene europske metropole. Nažalost, zaneku dublju i iole relevantnu analizu berlinskih teataraovog puta nije bilo ni vremena ni sredstava, pa sam s urednospakiranom sivom majicom sa zelenim natpisom“jetzt!” berlinsku sadašnjost zamijenio dobro poznatomzagrebačkom. Kako to lijepo kaže moj stariji kolega,gospodin Batušić: Sve je nestalo kao što se duga rasplinekad sunce zađe za oblak, a ipak ostaje na mrežnici okakao neugasiv i neprolazan čar viđenog i doživljenog.40 I KAZALIŠTE 49I50_2012I 41