ovdje - HC ITI

Međunarodna scenaMatko BotićJETZT?Kad sam u listopadu dvadeset i pete polazio u Pariz...započinje svoju šarmantno staromodnu memoaristikuSlavko Batušić u knjizi Od Griča do Lutecije, koje sam seprisjetio netom prije slijetanja na berlinski aerodromSchönefeld. Kad sam u siječnju dvanaeste polazio uBerlin, dakle, cilj mi kao i nekoć Batušiću bio u kratkomvremenu osjetiti kazališne arome velikog europskog teatarskogsredišta, pritom se ne libeći horizonte proširiti i nakoncertnu i klupsku ponudu njemačke metropole.Smjestivši se u iznajmljeni stan u zapadnom dijelu grada,stanodavac je meni i mojim suputnicima obznanio da jeupravo to jutro prava hladnoća stigla u Berlin. Minus petnaestsa snijegom koji sramežljivo, više dekorativno sipi izrijetkih oblaka, karte za kazalište kupljene unaprijed inekako namaknut novac za hranu i piće − berlinska kazališnazima mogla je početi.Koncept po kojem sam birao predstave osmislio sam,poput iskusnog festivalskog selektora, tek nakon što samih izabrao. Po uzoru na izlizanu, ali sveobuhvatnu engleskuizreku po kojoj na vjenčanje treba ponijeti somethingold, something new, something borrowed, some blue,moji zavjeti s berlinskom teatarskom ponudom inauguriranisu s tom niti vodiljom. Nešto novo recentna je predstavahrvatskoj publici relativno poznatog Franka Cas -torfa, u staro spada već dvanaest godina igrajuća Psihoza4.48 redatelja Falka Richtera, posuđen je ArgentinacRodrigo Garcia u svojoj prvoj predstavi u njemačkim teatrima,a tugaljiv, ali i s puno plavih tonova u scenografiji jerad u Berlinu već udomaćenog Roberta Wilsona. NakonFragmenti berlinske kazališne zimeS jedne reklamne majice iz bogate ponude suvenira u Volksbühneu kočoperi seogromni natpis Jetzt!, sugerirajući da su tamošnje kazališne predstave u dosluhus vremenom, da je upravo taj teatar i taj grad pravo mjesto za opipavanje bilasuvremenog teatarskog trenutka.sjajnog koncerta Black Keysa, jednog od trenutno najboljihroots rock bendova u svijetu, prvi u nizu odgledanihkazališnih događaja bila je nova predstava zadnjespomenutog,kultnog Amerikanca u Berliner Ensembleu.Wilson i Berliner Ensemble surađuju relativno često uzadnjih petnaestak godina pa je ove sezone nakon uspjelihinscenacija djela Büchnera, Brechta i Shakespearovihsoneta, izbor pao na Wedekinda i njegovu Lulu. Wedekindkao njemački klasik savršena je poveznica izmeđuWilsona i pomalo prašnjave repertoarne politike BerlinerEnsemblea kojeg vodi Claus Peymann. Aluzivna i dvosmislenaLulu dovoljno je intrigantna za Wilsonov redateljskieros, ali spada i unutar gabarita željeznog repertoara tekuće koji se rasprostire od Shakespearea do Brechta svrlo malo estetskih i poetičkih provokacija i izleta u nepo -znato. U našim krajevima rijetko izvođena Lulu, zapravoduologija sastavljena od drama Zračni duh i Pandorinakutija, intrigantna je i u svoje vrijeme kontroverzna kronikauspona i pada fatalne žene vođene animalnim porivima,u kojoj su jedni prepoznavali implicitnu mizoginiju“arhetipskog ženskog”, a drugi isticali protofeminizamjunakinje koja sama odlučuje o svojim postupcima. Wilsonu svom prepoznatljivom vizualnom stilu nije odveć zainteresiranza društvene krajnosti spomenute opreke, već težištestavlja na ritualiziranu, grotesknu viziju koja bi semogla shvatiti kao grozničavi, retrospektivni san glavnejunakinje prije nasilne smrti. “Luluuu’s death!”, otegnuto,kabaretski najavljuje sablasni glas prije svakog prizora,uvlačeći publiku u Wilsonov san bez snova, pomaknutimjuzikl koji živi po vlastitim pravilima. Sve je u toj predstavikak’ se šika, izdizajnirano poput toplih kaputa sredovječnepublike koja se u pauzi krijepi izvrsnim francuskimchardonneyem, i Wilsonova besprijekorno osvijetljenapredivna scenografija, i monokromni kostimi JacquesaReynauda, i uživo izvođena glazba Loua Reeda, ali se pozavršetku predstave čovjek ne može oteti dojmu kako jeforma u velikoj mjeri pretekla sadržaj. Wilson, kao i mnogicijenjeni europski redatelji, pati od diva sindroma pa munaslovnu ulogu neiskusne djevojke igra šezdeset i sedmogodišnjaAngela Winkler, široj publici poznata kaomajka iz Schlöndorffova Limenog bubnja, a i suradnja sazvijezdama svjetske popularne glazbe, njemu tako mila,svela se u slučaju Lulu na ovlaš skupljenu “greatest hits”kompilaciju uz nekoliko instrumentalnih ficleka, ali sve jeto još uvijek Wilson, odnosno teatarska vizija čovjeka ko -jem se autentičnost izraza teško može poreći.Jezivi, složenim emocijama ispunjeni susreti Lulu i njezinanavodnog oca Schigolcha u tumačenju uvjerljivog JürgenaHoltza i pogođena burleskna studija nemoćnog, ostarjelogljubavnika dr. Schöninga kojeg igra Alexander Lang,spadaju među uspjelije glumačke dosege ove predstave,a među umetnutim songovima svojom neočekivanom to -pli nom usred hladnog krajobraza radnje iskače fragilna “IRemember You”. Tipično wilsonovski, onostrani početakdrugog čina u kojem Angela Winkler kao Lulu iz dubinescene beskrajno sporo korača po cesti uokvirenoj drvoredima,potmulim uzdasima naviještajući svoj skori kraj,pokazuje djelić magije kojom je taj Teksašanin očaravaoprije četrdesetak godina. Sudeći po berlinskoj Lulu,Wilson više ne pomiče granice, ali i dalje ostaje dosljedansvojim umjetničkim principima, koji su poput vlastitogtvorca izloženi neumitnom starenju.Kvalitetni, iako ponešto praznjikavi mainstream BerlinerEnsemblea vrlo je brzo nadograđen posjetom zapadnoberlinskomSchaubühneu, u kojem sam odgledao najupečatljivijupredstavu na svom kratkom berlinskom izletu.Schaubühne, teatarska utvrda Thomasa Ostermeiera sboho-chic šarmom, ostakljenim hodnicima i kantinom usvako doba dana ispunjenom brbljavim mladim ljudima,jako je uporište teatarskih kreativaca izniklih iz teatra krvii sperme devedesetih, koji u novom tisućljeću pokušavaju,nerijetko i uspijevaju, iznaći nove i svježe načine teatarskogizraza. Umjesto Ostermeirovih grandioznih inscenacijaShakespearea i Ibsena, koje često doplove i doregionalnih pozornica, izbor je pao na novu predstavuRodriga Garcije, koji je u sklopu prošlogodišnjeg F.I.N.D.-a (Festivala međunarodne nove drame) u monodramskomobliku praizveo svoj novi tekst, slikovito nazvanBolje da mi ne da spavat’ Goya, nego neki šupak. RodrigoGarcia zanimljiv je tip, a njegovu Priču o Ronaldu, klaunuiz Mc Donaldsa gledali smo još 2006. u sklopu beogradskogBitefa. Ronald je bio mladenačka predstava koja jeplijenila svojom porukom, ali poprilično iritirala provedbom– u pankeraju golih tjelesa umazanih ogromnim količinamaodvratne McDonaldsove “hrane”, sve je bilo jasnou prvih pet minuta, a ostatak je bio tek naporno improviziranjepreko već odsviranih fraza. Ono što je i u toj predstavibilo jasno vidljivo jest činjenica da je luckastiRodrigo (ne treba ga miješati s istoimenim filmskim redateljem,staroga Marqueza sinom) zanimljiv pisac, duhovitihi točnih opservacija usmjerenih protiv suvremenih globalističkihzlikovaca. U berlinskom Goyi stvari izgledajupuno bolje, uz istu dozu duhovitosti pa se za Garcijinopremijerno pojavljivanje u njemačkim teatrima može rećida predstavlja potpuni uspjeh. Glavni junak, očito sampisac koji se i pojavljuje u popratnom videu zamaskiransa svoje dvoje djece, odluči s računa povući svu ušteđevinui svoju djecu i sebe počastiti izletom u Madrid, gdjeće jesti serrano šunku, piti Glenfiddich viski, Rioja vino,uzimati ljute droge, unajmiti Petera Sloterdijka da impravi društvo i provesti cijelu noć u Pradu buljeći u Goyineslike. Naravno u provedbi tog plana ne ide sve kako jezamislio pa klinci zahtijevaju da se ruta preusmjeri premaEurodisneyu, a ni slavni filozof se ne ponaša kako je glavnijunak zamislio. Sav taj apsurdni metež, u sjajnojscenografiji samog Gar cije, u kojoj se u prvom planukočoperi taksi-mercedes obložen kao disko-kugla, publiciprenosi duhoviti i koncentrirani Lars Eidinger, ponajboljiberlinski mladi glumac, znan kao Ostermeirov Hamlet iDoktor Rank iz Nore. Eidin ger je obučen kao križanacmedvjeda i vanzemaljskog DJ-a, iz nogavica mu ispada38 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 39