ovdje - HC ITI

Treća predstava iz najnovije produkcijepolitičkog teatra je Buđenje proljeća,koja dolazi iz Užica, prema tekstuFranka Wedekinda i u režiji mladogredatelja iz Skopja Martina Kočovskog.Dvije predstave u novije vrijeme koje pokazuju tu “stvarnost koja se ljulja”su Hipermnezija u kooprodukciji Kamernog teatra 55 iz Sarajeva i Bitefteatra iz Beograda u režiji Selme Spahić i Patriotic Hypermarket koja jenastala u suradnji glumaca iz Beograda i Prištine, u režiji Dine Mustafića.Patriotic HypermarketHipermnezijanog iskustva da bi se dalje uopće moglo normalno živjeti.U tom smislu, za razliku od političkog teatra iz prošlostikoji je pričao priče nekih drugih ljudi, razočaranih komunista,logoraša ili politički nepodobnih, današnji političkiteatar često govori iz iskustava samih aktera na sceni. Uprvoj od dvije navedene predstave, glumci govore o vremenukada su bili djeca, a oko njih su ginuli ljudi od granatai snajpera, a u drugoj, beogradski i prištinski glumcipričaju o svojim predrasudama i nadama kada je u pitanjukrajnje vruća tema – Kosovo. Zanimljivo je mišljenjedramskog pisca iz Prištine Jetona Neziraja koji je zajednos beogradskom spisateljicom Milenom Bogavac za predstavuPatriotic Hypermarket pisao predložak:“Kada smo Milena i ja počeli da pišemo, slali smo jednodrugom scene koje ona ili ja nismo mogli podnijeti. To nijebilo samo naše lično pražnjenje nego pražnjenje kolektivnesvijesti pune predrasuda i mržnje prema drugima”.Beo gradsko-prištinska predstava eksplozivno djeluje i nasimpatizere i na svoje neprijatelje: glumci su dobili sijasetpohvala za hrabrost i iskrenost, ali i prijetnje, svatko usvojoj sredini, za izdaju nacionalne stvari. I jedna i drugapredstava računaju sa znanjem gledalaca o događajimate stoga nemaju potrebu ništa objašnjavati: puno je važnijaunutarnja dimenzija izvedbi puna autentičnih iskaza,bolnih sjećanja i razočaranja nad prostorom vlastitog života.U predstavi Patriotic Hypermarket glumci se neprestanovoze u kolicima iz shoping centra, želeći pokazati da sesa svime trguje; domoljubnim osjećajima, političkim uvjerenjimai ljudskim životima, dok glumci Hipermnezije igrajuu anđeoski bijelim laganim kostimima, zaklonjeni jednakoprozirnim paravanima, pričajući bez povišenog tonasvoja loša iskustva – kao glasovi neke udaljene savjesti.Tako čitav splet njihovog mračnog iskustva “umotan ubijelo” naglašava ton apsurdnih događaja na ovim prostorimau kojima su najgore stradala djeca i nevini ljudi.Treća predstava iz najnovije produkcije političkog teatra jeBuđenje proljeća, koja dolazi iz Užica, prema tekstu Fran -ka Wedekinda i u režiji mladog redatelja iz Skopja MartinaKočovskog. Zanimljivo je da je nerv hrabrog propitivanjastvarnosti stigao i do malih sredina koje se obično najžilavijebrane od društveno i estetski angažiranih predstava.Kočovski je, ne hajući za uobičajeni red u provincijskimkazalištima, publiku podijelio u tri otvorena vagoneta(predstavu može vidjeti samo 35 gledalaca) koje glumciguraju po pozornici od scene do scene, često u njih in -terpolirajući vlastite komentare na Wedekindovu temu(seksualnih) sloboda u totalitarnom društvu. Predstavasamo preuzima radnju s početka 20. stoljeća o strogojškoli i konzervativnom društvu u kojem mladi ne mogudisati: užičko Buđenje proljeća referira se na današnje vrijemeu kojemu su zdrav razum i slobode koje žele mladiponovno napadnuti ideološkim i svjetonazorskim ograničenjimakoje su im nametnuli stariji. Redatelj Kočovski utom je smislu krajnje jasan: “Razlike između ‘Vi’ i ‘Mi’ nisumale. Vi ste generacija koja je rasla nakon Drugog svjetskograta a mi smo, zahvaljujući vama, također postaliposlijeratna generacija. Vi ste, paradoksalno, živjeli u liberalnijemdruštvu od društva sistemskih zabrana u kojemmi živimo danas. Vi ste bili ateisti, a nama se nameće dabudemo profesionalni vjernici. Vi ste naši roditelji, a mismo vaša djeca”. U predstavi se spominju i Mao Ce Tungi Ivo Lola Ribar i poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarhPavle: glumci stupaju pod zastavama raznih režima,vode se rasprave o pobačaju i o neoliberalizmu da bi senakon dvoipolsatne predstave pokazalo da današnji ljudi,umorni od neprestane ideološke buke, žele malo mira ijednostavnog života. Konačno, Frljićev Zoran Đinđić najudaljenijije od ove bolne osjetljivosti prožete sjetom i apatijomkoja karakterizira suvremeni politički teatar ovihprostora. Njegovo kazalište je drsko i provokativno, za Fr -Buđenje proljećalji ća ne postoje tabu teme, a teška politička i društvenapitanja o kojima on govori ogoljena su do kosti. U ovojpredstavi on je prozvao kompletno srpsko društvo i njegovuelitu za ubojstvo vlastitog premijera ne štedeći nikoga;tadašnjeg predsjednika države Vojislava Koštunicu,Srpsku pravoslavnu crkvu, vojsku, tajne službe, intelektualcei građane. Kao i u ranijim Frljićevim predstavama,Zoran Đinđić se sastoji od šokantnih fleševa i traumatičnihslika u kojima se na jednoj strani nalazi ubijeni premijer,a na drugoj svi ostali. Tako njegovi glumci, s rukamaumrljanim krvlju do lakta, izgovaraju optužbe publici kojanijemo sjedi u potpuno osvijetljenoj dvorani ili se već usljedećoj sceni, naoružani pištoljima i kalašnjikovima, presvlačeiz svećeničkih odora u vojne ili u odijela dobrostojećihgrađana. Na kraju, glumica obnažena do pasa, oblačikrvavu košulju Zorana Đinđića i počinje povraćati posrpskoj zastavi nakon čega političari iz prvih redova zajednos dijelom publike napuštaju dvoranu. Oni koji su ostalifrenetičnim aplauzom ispratili su glumce kojima trebačestitati što su uopće imali hrabrosti sudjelovati u ovojpredstavi.Postoji karakteristika koja spaja politički teatar ovih prostoradruge polovice 20. stoljeća i ovaj današnji: njega nevoli niti politička elita, niti dio javnosti, smatrajući ga društvenouvredljivim i estetski neuvjerljivim, ali on, upravotakav kakav jest, predstavlja snažan poticaj društvenojfunkciji koju je teatar u svim vremenima uvijek imao iputokaz za nove estetske forme prema kojima se kazalištetreba razvijati. Da bi živjelo.36 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 37