ovdje - HC ITI

Maksim Gorki, Na dnu, redatelj Oskaras Koršunovas, Grad skokazalište Vilniusšnoj reinterpretaciji klasika – uprizorenju drame Na dnuMaksima Gorkog u režiji litvanskog redatelja OskarasaKoršunovasa i izvedbi ansambla Gradskog kazalištaVilnius. Zanimljiv je podatak da su obje predstave (Komado majci i domovini, Na dnu), barem što se nagrada tiče,prošle posve nezapaženo, a po mojem je mišljenju predstavaNa dnu bila jedan od favorita Festivala. Zanimljiv jei podatak da je Na dnu izvedena zadnjeg dana Festivala,što se, naravno posve slučajno, savršeno poklopilo sačinjenicom da predstava prikazuje stanje stvari nakonpotpunog urušavanja obitelji. Koršunovas koji je inačepoznat kao majstor efektne kazališne forme i maštovitihscenskih dosjetki, čije su predstave bogate metaforama,simbolima, vizualnim i konceptualnim znakovima, ovogaje puta pribjegao posve drugačijem redateljskom postupkukojeg krase minimalizam i jednostavnost te precizna ilucidna dramaturška promišljenost. Predstava Na dnunastala je kroz laboratorijski proces tijekom turneje spredstavom Hamlet. Glumci su izgradili svoje likovenastojeći što više ostati svoji. U prvom je planu bio procesa ne ishod. Vjerojatno je stoga i sam ishod toliko moćan.Predstava počinje tamo gdje Gorkijeva drama završava,odnosno – tajanstveni starac Luka već je otišao. Što ostajenakon njega? Posljednji čin Gorkijeve drame i cijelaKoršunovasova predstava u kojoj glumci sjedeći okodugačkog stola kao na tiskovnoj konferenciji pričaju gledateljimasvoje priče s dna. Sinergija među njima jeNa dnu je izvedena zadnjeg dana Festivala,što se, naravno posve slučajno, savršenopoklopilo sa činjenicom da predstavaprikazuje stanje stvari nakon potpunogurušavanja obitelji.čudesna. Dokumentaristička. Svatko želi dobiti prostor daispriča svoju priču, neki pritom plešu, neki glume, nekigledateljima koji su tik do njih dijele votku. Svi oni nekadsu bili netko. Danas su nitko. Svatko od njih želi da ga sečuje, da ga se vidi. Progovaraju glasovima svih onih poniženihi uvrijeđenih kojih ima toliko oko nas, koji smozapravo svi mi koji “krpamo kraj s krajem”, od mjeseca domjeseca, u strahu da bolje sutra nikad neće doći u ovojnašoj opustošenoj i pokradenoj zemlji i u tolikim zemljamapoput ove naše. U posve realnom strahu da bismo za -ista sutra mogli završiti na dnu, kopajući po kantama zasmeće kao toliki naši sugrađani koji od svoje plaće ilimirovine ne mogu preživjeti. Koršunovas je Gorkijevimtekstom progovorio jasno i glasno, svi ga razumijemo, tolikonam je blizak. Bez ikakvih teorijskih, idejnih ili uskoumjetničkih doskočica stvorio je iz dramskog klasikapunokrvnu predstavu koja zaista “do jaja” progovara onama danas i o vremenu surovog kapitalizma u kojemživimo. I povrh toga, među tim poniženim i uvrijeđenim ljudimaima podosta umjetnika, podosta tih umjetničkih iintelektualnih zanimanja koja bi, ukoliko svijet bude idalje kretao zacrtanim smjerom, uskoro mogla postatiposve suvišnima. Pred nama su suvišni ljudi koji bismouskoro i sami mogli postati. Ako već i nismo, a da to još ine znamo. I stoga predstava budi duboko, izravno suosjećanje.Nisu to neki Drugi, to smo mi sami pred samimasobom na pozornici. I zato pijemo zajedno s glumcima.Ogoljeni do srži. Nakon takvog dokumentarističkog po -stupka, posljednjim nas prizorom Koršunovas čudesnoiznenađuje – glumac koji interpretira Glumca koji je izvršiosamoubojstvo penje se na nagomilane kašete pivaprema svjetlosti. I tu izgovara Hamletov monolog o He -kubi. A zatim i antologijski “Biti ili ne biti”. Nakon dokumentarističkogpostupka naglo, jednim finalnim rezom,do lazi do magičnog ispreplitanja života i umjetnosti,postojanja i smrti, stvarnosti i iluzije. Dolazi do emotivnogi mentalnog ispunjenja kroz koje doživljavamo najčišćukazališnu katarzu. Na dnu je, barem što se mene tiče,jedna od onih rijetkih predstava koje nas iznutra pokreću,duboko uznemiruju, mijenjaju, koje pamtimo zauvijek inakon kojih kazalište ponovno dobiva svoj puni smisao.No, i ostale su predstave dosegle visoke kriterije kazališneumjetnosti. Trenutno najpropulzivniji redatelj s područjabivše Jugoslavije riječkom je festivalu vrlo dobro po -znat, a ove se godine, kao i prije nekoliko godina, predstaviosa čak dvije predstave. Riječ je, naravno, o OliveruFrljiću koji se, iako je njegovo iskonsko područje žestoki,pa i pamfletistički intonirani politički teatar, prikazuje kaoredatelj sa sto lica, pa tako i njegove dvije predstave (Otacna službenom putu Abdulaha Sidrana u superiornoj izvedbiansambla Ateljea 212 iz Beograda i Mrzim istinu! u produkcijiTeatra &TD iz Zagreba) odlikuju posve različitekazališne poetike. Otac na službenom putu velika je an -sambl predstava mišljena u formi brehtijanskog mjuziklakojom je Frljić u potpunosti dokazao da je veliki kazališnimag, te da se njegova darovitost ne zaustavlja “samo” uokvirima autorskih projekata i društveno-politički provokativnogteatra. Dokazao je da zaista spada u sam vrhstvaratelja kazališne umjetnosti. Iako, naravno, svi dobropamtimo kultni Kusturičin film, Frljić predstavu režira kaoposve autohtono djelo, te prvu ingenioznu zamisao donosikada ulogu dječaka Dina daje glumačkome bardu Vla -dimiru Đuzi Stojiljkoviću. Time postiže dva za predstavupresudna učinka: od samoga početka stvara sponu tekstas današnjim vremenom jer ostarjeli Dino sjeća se događajaiz svoga djetinjstva; činjenicom da stari čovjek igradijete dobiva se dodatna emotivna dimenzija njegovoglika i određenih prizora. Ranjivost starca posve se pretapas ranjivošću djeteta. Postupkom spajanja dramskog iglazbenog teatra predstava pomalo priziva BrezovčevogKamova, ali Frljić u pozicioniranju dramskoga odlazi, činimi se, korak dalje – iako su mnogi grupni, pjevani prizorimišljeni iz pozicije brehtijanskog odmaka, određeni intimniprizori posve su nabijeni čistokrvnim emocijama kojeizazivaju suze u publici. I to je još jedna velika novost kodFrljića. Ne mogu ne spomenuti i poveznicu predstave svelikim magom filmske umjetnosti – Larsom von Trieromi s njegovim anti-mjuziklom Ples u tami. Neki od zaistavrhunski osmišljenih intimnih prizora u kojima se na začu-Abdulah Sidran, Otac na službenom putu, redatelj Oliver Frljić,Atelje 212, BeogradMrzim istinu!, redatelj Oliver Frljić, Teatar &TD, Zagrebdan način spajaju mrak, nevinost i seksualnost prizivajuupravo navedeni film. Iako je Mrzim istinu! posve drugačijitip predstave od Oca na službenom putu: intimistički, sasvega četiri bravurozna glumca koji vehementnom, dokumentarističkomglumom osvajaju gledatelje, ipak postojizanimljiva poveznica između ove dvije predstave. U objeje središnji sukob generiran toplim i nevinim pogledomdjeteta i okrutnog svijeta koji ga okružuje. Isto tako, u objeje predstave upisan mehanizam sjećanja na djetinjstvo iodrastanje. U Mrzim istinu! to je dijete, odnosno mladić,30 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 31