ovdje - HC ITI

žavam kontinuitetzapočet ranijim re -žijama, jer je kao iu ranijim radovimanaglasak stavljenna problematizacijuodnosa fikcije i stvarnosti. Većina gledatelja te predstavesmatra da to stvarno jesu epizode iz mog obiteljskogživota jer se likovi zovu kao članovi moje obitelji, jedan likse zove kao i ja, a na metateatarskoj razini glumci gaadresiraju kao redatelja te predstave. Pred sta vu Mrzimistinu vidim kao legitimni nastavak svog ra da, a najzanimljivijikreativni nesporazum dogodio se s mojim vlastivomsmjeru, ako uvidim postojanje nečega što će jačeantagonizirati odnos između izvođača na sceni i publike ugledalištu, onda idem u tom smjeru. Cijelo Pismo iz 1920u Zenici, na primjer, bilo je inspirirano Andrićevom novelom,ali je pokušalo sagledati i trenutno stanje u bosanskomdruštvu. Ono što je izazvalo najviše medijskih polemikaje moje bavljenje monodramom Emira Hadžihafiz -begovića, koji je kao javna ličnost za mene metafora zaopću tendenciju prepravljanja biografija iz recentne prošlosti.Ista je situacija sa slučajem Aleksandre Zec. Mi kaodruštvo procesuiramo one koji su počinili zločin, ali neprocesuiramo novinare i pisce, i dandanas prisutne osobeiz javnog života, koji su indirektno odgovorni za stradanjenekih ljudi.Veliki broj tvojih predstava izaziva burne reakcijepojedinaca koji se izravno ili neizravno osjećaju pogođeniili ugroženi nekim segmentom tvog rada. Kolikounaprijed računaš na tu negativnu energiju, koja naneki način oplemenjuje predstavu dodatnim kontroverzama?Moram se opet vratiti na Đinđića. Dio glumaca koji su izlaziliiz predstave za vrijeme proba govorili su da nas napuštajujer su apolitični, da se ne žele baviti tim temama jerće time narušiti svoj umjetnički integritet, i tome slično.Meni stvarno nije jasno kako netko u ovim vremenimamože biti apolitičan, i takve ljude moram uputiti na samepočetke i temelje zapadnoeuropskog kazališta. Aristofanje prozivao ljude koji su sjedili u prvim redovima, a Eshil jeneposredno nakon bitke kod Salamine u Perzijancima go -vorio o stvarima u kojima je njegova publika izravno su -djelovala, tako da je cijela ta ideja teatra koji treba tražitineku vremensku ili bilo kakvu drugu distancu meni jakostrana. Mislim da se teatar kao efemerna umjetnost do -gađa u konkretnom trenutku za konkretne ljude, pa sukladnotome ne vidim zašto bismo o konkretnim stvarima,ljudima i problemima govorili na posredan način. Kad sepojavljuju reakcije kao što je ona Emira Hadžihafizbego -vića, koji se osjetio prozvan mojim korištenjem njegovogratnohuškačkog govora iz devedesetih, tu se radi o te -meljnom nerazumijevanju samog kazališnog okvira. SveJa mislim da kazalište ne čine samoglumci, glumci su jednaki s tehnikom,dramaturzima i ostalim personalomkoji radi na stvaranju predstave.što se izgovori na sceni automatski se pretvara u fikciju,kako god se zvala ta lica i koga god se prozivalo. Ta vrstanapada na moje predstave samo pokazuje nisku razinukazališne pismenosti u sredinama u kojima radim.Političko kazalište kakvo ti radiš uvijek nedvosmislenoimenuje “neprijatelje”, pokušava na izravan načinlocirati problem. Vidiš li ikakav napredak, neku novukvalitetu koja se pojavila u sredinama u kojima si ra -dio? Može li kazalište uopće zbiljski utjecati na društvou kojem nastaje?Mislim da ne može u velikoj mjeri. Kazalište je preslabokao medij, ono ne može na izravan način mijenjati društvo,to bi bilo stvarno naivno očekivati. Ali moguće jenapraviti male pomake, primjećujem kako se pojavljujenekoliko mladih ljudi u kazalištu u regiji, koji se zanimajuza slične stvari za koje se i sam zanimam, koji propitujuslične stvari u svojim sredinama. Mogu govoriti o SelmiSpahić, Anici Tomić, Jeleni Kovačić, Martinu Kočovskom,koji uz Boruta Šeparovića, Ivicu Buljana i nekolicinu drugih,pokušavaju djelovati na društveno angažiran način,pritom ostvarujući neku vrst društvenog osvještavanja.Glavna odlika splitskih Bakhi jest u tome što je ta predstavapokazala da je moguće nešto takvo napraviti u institucionalnomteatru. Svoje predstave doživljavam važnimpionirskim pothvatima baš zbog toga – eto, moguće je bitiizravan i političan i u velikim institucijama, a volio bih danakon njih netko novi trideset puta jače i izravnije udaripo onome što treba kritizirati. Neke moje predstave uspjelesu proizvesti relevantnu društvenu polemiku, i to mi sečini bitnim – treba stvoriti uvjete za sekundarnu izvedbu,u kojoj se predstava seli u medijski prostor. Gledano izvizure dramskog kazališta, to je nešto u najmanju rukubogohulno, jer bi se po klasičnoj paradigmi teatar trebaoostvarivati u svom primarnom mediju, ali ja tako nemislim, i po tome se razlikujem od velikog broja kazališnihljudi s ovih prostora.Spomenuo si velike institucije. Kakav je tvoj stav oradu najvećih domaćih kazališnih kuća? Treba li namradikalna izmjena zakona o kazalištu i konkretna re -konstrukcija starinskog koncepta dotiranih ansamblteatara?Taj model HNK-ova nastao je u određenom povijesno-političkomtrenutku i tada je imao smisla. Mislim da u današnjemkontekstu vapi za temeljitim promjenama jer trenutačnosvojim djelovanjem takvi teatri perpetuirajujedno veliko ništa. Današnji hrvatski teatri ne postaju mjestapreuzimanja bilo kakvog oblika društvene odgovornosti,već potvrđuju postojeće stanje stvari. Ja pokušavamunutar tog sustava nešto kratkoročno mijenjati, ali tu suveć u velikoj mjeri zadana pravila igre.Već sam nekoliko puta pročitao tvoje ime kao primjeridealnog kandidata za rukovodeće mjesto nekog odistaknutih teatara u regiji...Već su mi nuđene neke takve pozicije, ali to bih prihvatiosamo onda kad bih bio siguran da mogu zbilja napravitinešto u tom kontekstu.Govorili smo uglavnom o predstavama koje se bavebrisanim prostorom šire društvene stvarnosti. Upredstavi Mrzim istinu taj fokus sužavaš na najintimnijimogući okvir, baveći se odnosima unutar vlastiteobitelji...Tu predstavu radio sam na isti način kao i ove prije spominjane.U predstavi Mrzim istinu sam pokušao razbitinametnutu ideju o onome što bi obitelj kao osnovna društvenaćelija trebala biti. Obitelj je prostor primarne traumatizacije,to je središnja tema te predstave. U Mrzim istinuse s makroplana prebacujem na uski mikroplan,ali mislim da zadr-Kazalište je preslabo kao medij,ono ne može na izravan načinmijenjati društvo, to bi bilostvarno naivno očekivati.24 I KAZALIŠTE 49I50_2012 I 25